Koristiš li kremu za područje oko očiju?”, pitala me sestra dok smo bile u drogeriji. Na moje odmahivanje glavom, samo je dodala: “Možda bi trebala. Znaš, tridesete.” Tu sam magičnu brojku prešla i nisam primijetila bore pa tako nisam ni krenula s prilagođavanjem skincare rutine. Istina je da se nisam osjećala kao da imam 30 – kao što se većina ljudi ne osjeća da ima toliko godina koliko ima, već puno manje. Mentalno sam još bila u dvadesetima pa mi anti-age proizvodi nisu bili ni na kraj pameti. No, nakon ove opaske – koja nije bila ni u kojem slučaju zajedljiva ili zločesta, moja sestra samo zna puno o skincareu pa mi je davala savjet – počela sam razmišljati o tome što bi sve obuhvaćala anti-age njega. Počela sam čitati, gledati videe na YouTubeu, informirati se o aktivnim sastojcima i njihovim učincima, educirati o tome kakva je moja koža i što joj trebam dati da bude u najboljem mogućem izdanju. I moram priznati da je zabavno i, dakako, korisno. Nikad nisam bila osoba koja opsesira oko bora ili prvih sijedih, ali ovo se sad činilo drugačije. Ovo je bilo nešto što radim za svoju budućnost i bila sam potpuno svjesna toga da, ako sad ne počnem, moglo bi biti kasno. Ništa previše dramatično, naravno, ali drugačiji je osjećaj paziti na svoju kožu u tridesetima nego u dvadesetima, kad mi je najveći uspjeh bio skinuti šminku prije spavanja.
Ono što me u procesu osvještavanja važnosti njege kože i tijela u korist anti-agea najviše začudilo je da, u odnosu na druge, zapravo kasnim. Ljudi počinju koristiti botoks već i prije svog 30. rođendana - pretpostavljam kao prevenciju, iako nije namijenjen tome. I to je u redu, nemam ništa protiv toga jer ne mogu isključiti da neću nikad htjeti napraviti isto. No, govori to mnogo o društvu u kojem živimo, o atmosferi koja se stvara oko prvih minijaturnih bora, o panici koja nastupa kad shvatimo da je proces starenja krenuo i da nema natrag. Govori to mnogo o načinu na koji promatramo svoja lica i svoju kožu; o tome kako problem nije to što vidimo bore na svom licu, nego što ih na drugima ne vidimo, zbog čega mislimo da smo najstariji, najmanje njegovani. A ništa od toga nije istina.
Svejedno, u vremenu društvenih mreža, Photoshopa i filtera te nikad dostupnijih estetskih zahvata, prirodnost je ozbiljna rijetkost. I nema smisla plakati oko toga ili se žaliti – to je već odavno poznata činjenica. Ne mislim ni da treba ikoga osuđivati. Svi osjećamo taj pritisak na dnevnoj bazi. Vidimo “ispeglana” lica holivudskih glumica i glumaca, žena u dvadesetima koje su nakon ekstenzivnih operacija i zahvata postale super modeli, influencere koji koriste suptilne filtere pa nikad nemaju podočnjake ni bore nego se pojavljuju na našim ekranima savršeno “zamagljeni”. Lako je pomisliti da smo mi ostali zadnji na svijetu koji ništa nisu popravili – evo, čak ni tu malu grbu na nosu, “više zbog zdravstvenih razloga”, dakako. Čak i ako ste već izgrađena, emocionalno stabilna osoba teško se othrvati osjećaju da ne radite dovoljno na sebi, a kamoli ako ste mladi, naivni, željni pažnje. Mnogo je tu licemjerja koje se pojavljuje i koje također snažno utječe na naše samopouzdanje. S jedne strane, imperativ je mladost i dopuštena su sva raspoloživa sredstva kako biste postigli idealni izgled. Čak i ako jeste mladi,potiče se da korigirate ono što nije u opisu tzv. Instagram lica, recimo popunite malo usne ako nisu dovoljno velike, riješite taj podbradak i podignete obrve. Ako se pojave prvi znakovi starenja, odmah se time pozabavite, inače će vas promatrati kao nekoga tko se zapustio. Ali ako pretjerate sa zahvatima, ponovno ste na stupu srama jer ”nemate mjere”. Još je licemjernije što je na ženama veći dio tog tereta mladosti, dok su muškarci osuđivani iz drugog razloga – ako paze na svoju kožu. Dakle, nema pobjede ni za koga; ni ako ste mlada ni ako ste stara žena, a ni ako ste muškarac.
Kad sam krenula s anti-age njegom, još nisam primjećivala značajne znakove starenja na svom licu, ali sam, recimo primijetila da bih mogla imati problema s kožom na dekolteu i to zato što je stalno izložena suncu, a često bih je zaboravila zaštititi kremom sa zaštitnim faktorom. Ubrzo sam shvatila da postoji puno toga što ne znam, ali i puno toga što zanemarujem. Primjerice, unos dovoljne količine vode svaki dan važno je kako bi mi koža ostala sjajna, zdrava prehrana – bez dijeta i ikakvih pretjerivanja, samo uravnotežena prehrana – također je iznimno bitna kako bi tijelo funkcioniralo na optimalan način. Krema sa zaštitnim faktorom svaki dan, posvuda, jedan je od najvažnijih anti-age proizvoda. A izbjegavanje stresa ključno je ako želim imati kvalitetan život. Potonje često svi zanemarujemo. Stres je, dakako, ključan dio svačijeg života; nema osobe koja je u potpunosti stress free, zauvijek. Ali postoje osobe koje se sa stresom znaju nositi i odrediti što je vrijedno živciranja, a što nije. Prve bore ili sijede vlasi svakako ne bi smjele biti povod stresu, kao ni činjenica da nemamo Instagram lice.
Starenje je prirodan proces protiv kojeg se ne treba agresivno boriti, nego jednostavno dati sve od sebe da budemo najbolja verzija sebe u svakom trenutku. Godine se ne mogu zaustaviti, a dobar dio dugujemo i vlastitim genima. Ipak, nakon svega ovoga, moram biti iskrena i priznati – ne volim bore. Da mogu birati, ne bih ih imala i naravno da bih zauvijek htjela imati svoju kožu iz dvadesetih, koja je trpjela čak i kad bih nekad zaspala s maskarom. I koliko god bismo se htjeli praviti da smo “iznad” toga, naravno da nitko ne želi ostarjeti. Ali kad već moramo, ne bismo se trebali fokusirati samo na to kako izgledamo, nego na to da ostanemo zdravi i da se osjećamo dobro. I naravno, da se naučimo ne stresirati oko svake nove bore. Jer anti-age nisu samo proizvodi, nego i stanje uma.
