Drugi uvijek sve rade bolje. Njihove je pogreške lako oprostiti jer svi griješimo, ali sebi ne možeš progledati kroz prste, čak niti kad tvoj "grijeh" sa sobom nosi minimalne posljedice. Ne samo to, biljeg pogreške na tebi ostaje čak i dugo nakon što je ista ispravljena. Lišavaš se sitnih zadovoljstava jer ih "ionako ne zaslužuješ" i upadaš u vrtlog prepuštanja sudbini jer "ne možeš bolje" ili pokušavaš dostići nedohvatljiv cilj.
Jesi li prestroga prema sebi? Statistički govoreći, najčešće – jesi. Noge su ti uvijek mrvicu predebele, a onog trenutka kad se dovedeš u red postaju poput dviju čačkalica. Sve i da ih u teretani oblikuješ u klupko vretenastih mišića, uvjerila bi se da izgledaš kao Rambo. Tvoja odjeća nikad nije dovoljno savršena, kombinacije nikad dovoljno trendovske, a uspjeh… Uspjeh je nedosanjana zemlja, zavojita cesta kojom samo drugi znaju proći. Iako tvoja postignuća govore suprotno, osjećaš se kao potpuni promašaj. Vrlo često od roditelja i prijatelja, bliskih ljudi "koji se samo brinu za tebe" slušaš kako si pomalo nezahvalna jer ne pridaješ dovoljnu pozornost svojem uspjehu ili, još gore, samo žudiš za dodatnom pažnjom. Pogrešno. Ono što tebe muči naziva se "sindromom uljeza". Znanstveno je dokazano i čak se 70 posto ljudi s vremena na vrijeme osjeća kao da njihov rad ne vrijedi pohvaliti, kao da su do svoje pozicije došli uz minimum truda i maksimum sreće, kao da su nedorasli onome što rade. Svaka pa i najsamopouzdanija osoba u tvojem uredu ili okolini povremeno se tako osjeća. Problem se javlja postane li takvo razmišljanje svakodnevica, jutarnji ritual ili ustaljeni obrazac ponašanja. Jer sve se te izvanjske stvari, svi ti stavovi, sva razmišljanja i svi osjećaji nepripadanja iz dana u dan prelijevaju na tvoju nutrinu, a ti postaješ sve manja i sve uvjerenija da ništa ne možeš i ništa ne znaš.
Zašto? Prije desetak sam godina na fakultetu slušala profesoricu kako uvjereno i zaneseno govori da se žene tek uče ponašati u prostoru javnosti (za mikrofonom, saborskom govornicom, u medijskim istupima…) jer im je tako dugo bila namijenjena samo sfera privatnoga. Međuljudski, među njima i muško-ženski odnosi vrlo su bitni za stvaranje slike koju o sebi, kao u medaljonu skriven uteg, nosimo oko vrata. No sjeti se Marije Jurić Zagorke koja je pristala biti "muškarača" kako bi stekla pravo da govori, kako bi osigurala da se njezin glas čuje. Pozicije moći, premda podložne raspravi, ovdje nisu presudne. No pitanje je zašto si TI tako stroga prema SEBI? Zašto ništa što TI napraviš nije dovoljno dobro? Zašto, uspoređujući se s drugima, uvijek kiksaš? Još gore, zašto isti efekt postižeš usporediš li se sa starijom verzijom sebe same? Zašto ti krilatica za podizanje samopouzdanja "nova godina, nova ja" spušta roletu na oči?
Jer od sebe očekuješ više. Jer si perfekcionistkinja. Ne. Sve su to najobičnije isprike. Perfekcionistkinje su, istina, sklonije samokritici, ali bivanje samokritičnom neće od tebe učiniti perfekcionistkinju. Samo negativi sklonu osobu s popriličnom dozom nesigurnosti. I najlakše bi bilo reći "pa trgni se", ali možeš li to doista učiniti? I ima li smisla? Prije svega, trebaš upamtiti da je zdrava doza samokritičnosti potrebna, čak i poželjna. Misliš li o sebi samo u superlativima, nikad se nećeš promijeniti. Govoriš li o sebi samo u superlativima, uskoro ćeš završiti govoreći samo sebi, nitko te drugi neće htjeti slušati. No uvidiš li vlastitu pogrešku i ispraviš li je, kreni dalje. I nagradi se za taj, samo naizgled sitan uspjeh.
Jer, nećeš vjerovati, ali evolucijski psiholozi kažu da je određena doza samokritičnosti upisana u naš genetski kod. Drugim riječima, programirani smo da više pozornosti pridajemo svojim manama, pogreškama i neuspjesima nego uspjesima. Isto tako, istraživanja pokazuju da njezina prevelika količina koči produktivnost i ubrzava upalne procese koji mogu ubrzati starenje ili, pogubnije, otvoriti put kroničnim bolestima. Zdrava doza, stručnjaci kažu, pomaže mozgu da shvati što je "dobro", a što "loše" i time procesuira tvoje pogreške i pomogne ti da rasteš. S druge strane, sveprožimajuća, a neproduktivna samokritičnost velikim će reflektorom obasjati i najsitniju pogrešku i činit će to dok iz tebe ne isisa i posljednji komadić pozitivnog razmišljanja i pretvori te u crnu rupu neuspjeha. Vidiš razliku?
Vidiš. Ali još uvijek ne znaš kako minus pretvoriti u plus. Nitko ne zna. Ili bar ne može reći sa stopostotnom sigurnošću. Ono što možeš pokušati jest biti ljubaznija prema sebi, zastati na trenutak i pohvaliti se kad učiniš nešto dobro pa i nabaciti samozadovoljni smiješak. Ukratko, #loveyourself. Kažu da meditacija pomaže. Pomaže i ples, pravo je čudo koliko pozitivne energije te predebele/štapićaste noge koje su potpuno nepovezane s predugim rukama i prekratkim torzom mogu proizvesti. I koliko su lijepe, baš takve, nesavršene. Jedan mi je prijatelj jednom rekao kako je američka skijašica Lindsey Vohn po njegovu mišljenju najljepša žena na svijetu. "Znaš, ima malo iskrivljena usta i mrvicu prevelike uši. I to je čini zanimljivom. Savršenstvo je dosadno."
I ima pravo, savršenstvo jest dosadno. Baš kao što je pretjerana strogoća najveći zatvor što ga sama sebi možeš izgraditi. A nitko, pa ni ti, ne voli tamnice. Sjeti se epizode "Seksa i grada" u kojoj Carrie Aidanovim okrenutim leđima viče kako joj mora oprostiti i kako ona mora oprostiti samoj sebi. Potonje je puno važnije i teže od prvog. Nekoliko epizoda ranije, opijen ljubavnom romantikom, isti joj je Aidan zaneseno govorio o dvama komadima drveta, svaki je od njih na nekom mjestu slab i nesavršen, ali jedan drugog osnažuju i čine, u ovom slučaju, najsigurniji stolac na svijetu. Pronaći nekoga tko će uvažavati tvoje mane i tvoj rast podupirati svojima također nije naodmet.
