Duljinu vremena ovdje mjerimo modnim vremenskim jedinicama koje su kalibrirane profitom i intenzitetom popularnosti što nas dovodi to termina: trend. Nešto je vidljiviji u onom području modne diversifikacije koji, i dalje, nazivamo ženskom odjećom, no kako su, u svojoj pojavnosti, predimenzionirana ramena uglavnom atribut klasične, muške tjelesnosti, teško ju je kruto odrediti kao isključivo žensku modu. Barem na način standardnog diskursa u okviru kojeg se interpretira ženska moda u odnosu na tijelo s kojim korespondira.
Naglašeno pretjerivanje samo po sebi provocira dekodiranje znaka i teksta kojim komunicira i vrlo vjerojatno je prvi dojam koji tako intenzivirana dimenzija provocira, ogoljelo privlačenje pažnje! Kakav je cilj privlačenja pažnje nije tako lako odgonetnuti bez obzira na to što se na površini zaustavlja većina pogleda dok stvarni sadržaj i simbolika bilo kojeg znaka rijetko procure u mentalnu znatiželju koja implicira svjestan pokušaj dešifriranja baš ovako manifestiranog sadržaja. Zanimljivo je uzeti u obzir terminološku razliku kojom se označava poželjan dojam koji ostvarujemo noseći odjeću stanovitih proporcija na stanovito moderan način; različito značenje komunicira pojam cool, a sasvim druge konotacije zazivamo s pojmom seksi. Transgresija ženske mode iz jednog u drugi pojam nije izoštrila njihove granice, zapravo ih je prilično preklopila, no bez obzira na nejasnu diferenciranost, vrlo dobro osjećamo, zapravo čitamo kad je netko cool, a kad seksi, da ne govorimo o još niz potpojmova, pododrednica ili, jednostavno, varijanti. Prenaglašena ramena su danas cool, goli trbusi i prozirna odjeća su seksi, istodobno su i cool, i seksi erotični - da stvar bude zamršenija.
Psihologija kaže kako smo u sferi seksualnosti najbliži onom autentičnom, dječjem u nama, što znači kako je baš u toj relaciji vrlo teško, gotovo nemoguće, donositi ili forsirati svjesne odluke što znači da nam je netko naprosto privlačan, a netko nije. Sličnu relaciju evociramo fetišiziranjem stanovitih odjevnih komada koji onda pomažu konstrukciji značenja slike, imidža koji odjećom manifestiramo, a koja se naslanja na naš unutarnji psihološki sadržaj i njegovu relaciju prema vanjskom svijetu i društvenoj sceni. Taj odnos je dobrim dijelom uvjetovan naslagama osobne i kolektivne povijesti, ekonomsko političkim gabaritima i tehnološkim razvojem. No, istovremeno, on je i performativna manifestacija našeg unutarnjeg, autentičnog prostora slobode, onog dječjeg u nama koje nam dozvoljava poigravanje s društvenim ulogama, kreativnu interpretaciju spolnog kostima, kao i simboličku pobunu protiv sputavajućih društvenih kanona. Ambivalentnost modnog diskursa je prisutna u samoj srži mode od njenog nastanka pa sve do danas jer u svakom modnom izrazu čitamo simultani tekst slobodnog izbora ili angažiranog otpora i nametnutog diktata.
U tom smislu je simbolika širokih, naglašenih ramena koja se tehnički ostvaruju najrazličitijim umecima i konstrukcijskim rješenjima nešto što se u modi kao već formiranoj i utjecajnoj kreativnoj industrijskoj grani pojavilo tridesetih godina prošlog stoljeća. Pri tome je važno napomenuti kako je riječ o ženskoj modi tog doba i kako se naglašavanje ramena odvijalo na različit način i u drugačijem kontekstu od onog u muškoj modi. Muško rame je kroz povijest bilo posebno preuveličavano i naglašavano na vojnim odorama, kasnije, u modnom smislu, na odijelima. Muška ramena su predstavljala kulturološki označitelj otpornosti i ustrajnosti. Ukazivala su, isto tako, na sposobnost nošenja emocionalnih, psiholoških, ali i fizičkih tereta. Moglo bi se ustvrditi kako je riječ o naglašavanju konzervativne muške asertivnosti - muškosti. U ženskoj modi se kasnih 1930-ih pojavljuje famozno četvrtasto rame kao vidljivi odraz političkih preokreta i promjena u društvu kad žene počinju preuzimati tradicionalne, muške uloge. Prisvajanje muževne linije ramena znakovito prati taj transfer. Slična situacija se dogodila sa sufražetkinjama koje su na ramena stavile epolete i vratile u modu leg of mutton rukave (rukav bogato nabran u gornjem dijelu, a uzak u donjem) koji su u prethodnim epohama, uglavnom, nosili muškarci. Tijekom Prvog svjetskog rata su žene prihvatile mušku odjeću jer su zbog masovne mobilizacije muškog dijela populacije bile u poziciji i nuždi preuzeti i fizičke poslove koji su tradicionalno bili - muški. Snažan utjecaj na moderno rame tridesetih je svakako izvršio i Hollywood sa svojim filmskim zvijezdama. U modnu povijest je ušla suradnja tadašnje filmske ikone Joan Crawford i kostimografa Adriana koji je 1932. kreirao antologijske kostime za film "Letty Lynton". Haljina od bijelog organdija s volanima na ramenima, koju je u filmu nosila Crawford, kopirana je i prodana u milijun primjeraka putem maloprodajnih mjesta, što je pokazalo kako veliki utjecaj film ima na modu. Za "Letty Linton" se smatra kako je, u povijesti filma, bio jedan od najznačajnijih u oblikovanju modnog trenda.
Muško rame se na ženskoj odjeći zadržalo sve do 1947. kad je Christian Dior uvođenjem New Looka smekšao žensku siluetu i najavio povratak ženstvenosti. Nakon rata u kojem su žene nosile stroge, defeminizirajuće uniforme, New Look je dočekan kao osvježavajući protuotrov. Ramena su ostala mekana sve do druge polovice 1950-ih u kojima se javljaju stilovi povezani sa subkulturama. Početkom šezdesetih rame postaje izraženije i pomalo kutijasto - koriste se mali jastučići u ženskim jaknama i kaputima - pa se onda opet gubi u lebdećoj odjeći hippie pokreta, da bi se opet početkom 1970-ih u oživljenim stilovima 1930-ih i 1940-ih vratilo u svojoj naglašenoj formi. Kolekcija Yves Saint Laurenta inspirirana četrdesetima iz 1971. predstavila je široko četvrtasto rame u njegovom znamenitom Le Smoking stilu inauguriranom još 1966.
Krajem sedamdesetih su proširena ramena ponovno zauzela poziciju trenda za koji neki povjesničari mode tvrde kako je bio inspiriran britanskom premijerkom Margaret Thatcher, koja je široka ramena koristila kao sredstvo komuniciranja moći i za ravnopravan položaj u konzervativnom muškom okruženju. Poslovne žene 1980-ih potpuno su usvojile jastučiće za ramena kako bi im dale četvrtastu siluetu, što je definiralo vizualni modni identitet desetljeća. Kostimi iz televizijskih serija 1980-ih, "Dallas" i "Dinastija", kakve su nosile glumice, Linda Gray, Joan Collins i Linda Evans, predstavljali su vrhunac jastučića za ramena, sugerirajući snagu žena koje su sposobne opstati i uspjeti u svijetu kojim dominiraju muškarci.
Uspavane tvornice naramenica ponovno su otvorile svoje proizvodne trake, no ludilo je kratko trajalo. Nakon iznimnih dizajnerskih dometa ostvarenih u kolekcijama Thierryja Muglera i Claudea Montane, a u kojima je naglašeno rame geometrijski šifriralo izgled, kreatori su vratili žene nježnijim ramenima. U 1990-ima je došlo do oštre reakcije na stilove iz 1980-ih. Iako su neki proizvođači nastavili proizvoditi asortiman odjeće s velikim umecima sve do sredine 1990-ih, linija ramena na kraju se vratila u manje izražen oblik.
No, već početkom dvadesetprvog stoljeća Tom Ford je, opet, dozvao: ramena! Kao kreativni direktor Guccija i Yves Saint Laurenta, Ford je bio poznat po tome što je žensku moć modno kodirao erotiziranim izgledom ostvarenim u suptilno manipuliranim muškim odjevnim elementima. Do sezone 2009./2010. jastučići za ramena su već bili nezaobilazan dio globalnog modnog teritorija: od mainstream street brendova do kolekcija etabliranih modnih kuća. Možda nije za zanemariti ni činjenicu kako su se 1980-e ponovno pojavile u 2010-ima, jer su mnoge mlade žene slijedile modni stil pjevačica poput Lady Gage i Rihanne, koje su u to vrijeme nastupale u jaknama u stilu 1980-ih s velikim jastučićima za ramena!?
Kontinuitet naglašenih ramena koji se tvrdoglavo zadržava u suvremenoj modi već gotovo dva desetljeća predstavlja zanimljiv mikro fenomen u makro fenomenu modnog modusa operandi. Moda zahtijeva promjenu, zapravo izmjenu i ne trpi statičnost pa makar se dinamizirala recikliranjem već viđenog i doživljenog - vidi se to i u prikazu povijesti naglašenog ramena. Što je doprinijelo tome da se recentni trend naglašenih ramena tako zadugo održi, pitanje je koje i samo postojanje mode dovodi u pitanje. Koliko je njegova daljnja eskalacija u predimenzioniranost povezana s pitanjima identiteta i transformacijom odnosa prema tijelu? Je li riječ o iznimno zahtjevnoj situaciji unutar mreže uzaludnosti, u kojoj danas funkcioniramo kao polustvarna, poluviralna bića tako da svaki dokaz naše materijalnosti zauzima sve više prostora jer nas samo višak dimenzije može uvjeriti u njen realitet!? Možda se sami sebi činimo toliko beznačajni da taj kompleks kompenziramo formalnim zauzimanjem prostora oko sebe? Moda, zasigurno, označava i simbolizira kompleksnost suvremene društvene drame. Katkad je potrebna vremenska distanca kako bismo razumjeli mig koji nam je davala i osvijestili ulogu plavog kišnog kaputa u jednoj antologijskoj pjesmi:
"Ah, the last time we saw you you looked so much older
Your famous blue raincoat was torn at the shoulder
You‘d been to the station to meet every train, and
You came home without Lili Marlene."