Kad sam se u proljeće prošle godine odlučila preseliti u New York, nisam ni slutila što nam se sprema u narednoj. Da nam je netko opisao scenarij u kojem će nas svjetska epidemija virusa “izbaciti” iz svakodnevne rutine, vjerojatno mu ne bismo vjerovali. Sada se, s odmakom od točno 12 kalendarskih mjeseci, osvrćem na godinu koja je iza nas. Kao i uvijek do sada, uhvatim se kako poprilično samokritično analiziram što sam mogla napraviti drugačije, više ili bolje. Tu zastajem i odlučujem da će se ovaj put moja godišnja introspekcija usredotočiti isključivo na ono pozitivno i dobro, a stvari ili događaje na koje nemam utjecaj ostavljam na margini.
Pitam samu sebe što me ova godina naučila? Prva i najbitnija lekcija je stavljanje fokusa na sadašnjost. Ponekad nas ovaj moderan i užurban način života stavlja u situaciju gdje se prijevremeno projiciramo u budućnost, planiramo život i po nekoliko godina unaprijed, sastavljamo liste lokacija koje želimo posjetiti i od života pravimo jednu veliku “bucket-listu”. Želimo bolji posao, noviji auto, veći stan, još jedne cipele, novi mobitel... i to je ok, jer ljudski je željeti bolji život sebi i ljudima oko sebe. Prividna važnost materijalnih stvari se u početku pandemije i lockdowna neposredno očitovala i u besmislenom kupovanju namirnica i zaliha hrane koje bi mogle nahraniti i vojsku, a kamoli jedno prosječno kućanstvo. Ubrzo smo shvatili da su nam bliskost obitelji i prijatelja, te zajedništvo bili puno potrebniji za “preživljavanje”. Nosili smo jedni drugima lijekove i voće, tople juhice, šetali susjedovog psa... Mali znaci pažnje i male geste, ali tako velike i značajne. Značajne jer smo možda prvi puta “prisilno” zastali i imali vremena podsjetiti se što je u životu zaista bitno, te preispitati vlastiti sistem vrijednosti.
Odlučila sam manje vremena provoditi “skrolajući” po nebitnom sadržaju internet bespuća, više čitati, češće podići slušalicu i porazgovarati s ljudima do kojih mi je stalo, provjeriti kako su i kako se nose s novom stvarnošću. Odlučila sam napokon krenuti na taj tečaj pilatesa, koji toliko dugo odgađam jer “nemam vremena”. Odlučila sam svako jutro popiti kavu u miru i porazgovarati sama sa sobom, a tek onda otvoriti mail i početi s poslom i ostalim obvezama. Odlučila sam usporiti i osluškivati svoje tijelo.
Prije nešto više od godinu dana sam se prebacila na plant based diet, te gotovo potpuno izbacila meso iz prehrane. Na duboko promišljanje me dodatno motivirao i dokumentarac BBC-a “A Life On Our Planet”, koji je nešto najbolje što sam pogledala u 2020. godini. Svojim poznatim glasom Sir David Attenborough, koji je na našem planetu već gotovo jedno stoljeće, vodi nas kroz prekrasne snimke biljnog i životinjskog svijeta, koje popraćene njegovom naracijom poprimaju neku sasvim drugu dimenziju. Nakon prezentacije Zemlje koja je nekoć podsjećala na mali rajski vrt, daje projekciju života u narednih devedeset godina. Prizori su nelagodni i pomalo zastrašujući. Mi bez planete ne možemo, ali planeta itekako može bez nas. U meni se budi osjećaj dubokog strahopoštovanja i pitam se koja je moja uloga kao pojedinca u balansu koji je toliko narušen.
Osim što smo narušili prirodu koja nam je besplatno dana na uživanje, narušili smo i međuljudske odnose. Taj je problem zapravo uvijek sveprisutan, ali nekako imam osjećaj da je pandemija “utišala” nas, a “pojačala” i donijela postojeće probleme pod svjetla reflektora. Svi smo svjedočili nemilim događajima kao što su ubojstvo Georga Floyda, femicidi u Južnoj Americi koji se zataškavaju, stradavanja migranata koji su u potrazi za boljim životom te sveprisutne rasna, spolna i vjerska diskriminacija... Nedavno je internetom počela kružiti slika ploče koju je jedna Amerikanka postavila ispred svoje kuće, a na njoj je šarenim slovima pisalo:
“Black lives matter. Women’s rights are human rights. No human is illegal. Science is real. Love is love. Kindness is everything.”
Ovo mala to-do lista bi nam mogla poslužiti kao svojevrsna prisega na solidarnost, empatiju i vjeru u jednaka ljudska prava za sve. Možda nam se ponekad čini da smo samo mala kap u moru, ali često je nužna samo jedna osoba da uzburka valove. To je čitav svoj život radila sutkinja američkog Vrhovnog suda – Ruth Bader Ginsburg, a vijest o njenoj smrti u rujnu ove godine je rastužila mnoge.
Na nedavnom posjetu Bostonu sam kupila njezinu autobiografiju “My own words” u kojoj opisuje svoju veliku ljubav i predanost prema pravu koje je počela studirati na Harvardu. Na godini je bilo 500 studenata i samo 9 žena te njezin početak nije bio nimalo lak. Nakon što se preselila u New York, Ruth završava pravo na prestižnoj Columbiji, ali opet nailazi na prepreke u nalaženju posla unatoč činjenici da je diplomirala kao najbolja studentica u generaciji.
Jednom prilikom je izjavila: “Prvo, bila sam Židovka. Drugo, bila sam žena. Ali ono ubitačno je bilo što sam bila majka četverogodišnjeg djeteta.” Ipak, uz pomoć jednog od profesora dobiva posao u odvjetničkom uredu, a ostalo je povijest. Bivši predsjednik Clinton ju je 1993. predložio za sutkinju Vrhovnog suda, te tako postaje druga žena u povijesti na toj poziciji. Prva je bila sutkinja Sandra Day O’Connor. Kada je Ruth kasnije oboljela od karcinoma, Sandra ju je nazvala na telefon i rekla: “Idi na kemo petkom.” Ruth ju je upitala zašto baš petkom, na što je Sandra sa smiješkom i neizmjernom potporom odgovorila: “Zato što se taman preko vikenda stigneš oporaviti i doći u ponedjeljak na posao.”
Bila je ikona feminizma, a njezina daleko najsnažnija poruka je bila da žene pripadaju svugdje gdje se donose odluke i da će na Vrhovnom sudu biti dovoljno žena onda kada ih bude 9 (sto je ujedno i ukupan broj sudaca). Cijeli se život, pa čak i iz bolničkog kreveta, zalagala za pravdu, slobodu govora i jednakost spolova.
Još jedna serija koja obrađuje sličnu tematiku, a koja me oduševila je Damin gambit u dojmljivoj izvedbi Anye Taylor-Joy koja nas vodi u šezdesete godine i vjerno prikazuje problem seksizma u šahu. Ne samo da se žene podcjenjivalo kao slabije od muškaraca, već se i dječacima govorilo kako ih može biti sram ako izgube od djevojčica. Očigledno se stvari nisu previše promijenile niti u 21. stoljeću, pa se tako digla velika galama na povijesnu naslovnicu američkog Voguea, koji je u 128 godina svoga postojanja po prvi puta na naslovnicu stavio muškarca - i to ni manje ni više nego u ženskoj haljini. Dušebrižnici su brže bolje konstatirali da muškarac ne može biti muževan u haljini, umjesto da vide osobu koja je moćna i osjeća se dobro u svojoj koži.
Na slično sam čuđenje naišla i sama, kada sam se prije nešto više od godinu dana odlučila udati u odijelu, a ne u haljini. Ali tko zapravo ima uopće ikakvo pravo na miješanje u odluke koje su na kraju ultimativno samo naše? Kada bi se svi držali svoje putanje i ne zadirali u tuđu, možda bi ovaj svijet poprimio neko drugačije, empatičnije obličje.
Blagdani su nam na vratima i znanstveno je dokazano da smo tada sretniji jer smo okruženi s obitelji i prijateljima, a osjećaj zajedništva budi osjećaj zadovoljstva i sreće. Duh blagdana se počne osjećati već oko Thanksgivinga, ali Božić je ipak poseban. Čitav New York je okićen, svjetlucave lampice bliješte, pa zapravo cijeli grad podsjeća na jednu veliku pozornicu. Centralno mjesto je, naravno, Rockefeller Centar ispred kojeg se svake godine tradicionalno postavlja najveća božićna jelka. Ove je godine uslijedilo malo iznenađenje. Radnici koji su postavljali jelku su u njezinoj krošnji pronašli skrivenu malu sovu koja je zajedno s drvetom do New Yorka putovala tri dana i prešla čak 270 kilometara. Sova je sada na sigurnom, a ako se pitate kako se zove – da, dobila je ime Rockefeller!
Bryant Park, moja najdraža lokacija, postao je malo zimsko naselje s kućicama u kojima se prodaju ukusni vafli i topla čokolada, ali i rukotvorine malih lokalnih umjetnika. U sredini je smješteno ogromno klizalište, koje svake godine privuče brojne posjetitelje. Još je jedno lijepo klizalište u gradu ono u Central Parku, u blizini kultnog Hotela Plaza gdje se snimao i “Sam u kući”. Iako smo ga vjerojatno svi pogledali i više od nekoliko puta, rado mu se vraćamo jer upravo donosi snažnu poruku obitelji i zajedništva. Iako nisam veliki ljubitelj temperatura u minusu, jedva čekam snijeg u New Yorku. To je jedna posebna vrste blagdanske magije.
S odlaskom blagdana ćemo ući u novu godinu, i to novu u punom smislu riječi. Ne znamo što je ispred nas i kada će nam se životi vratiti u uobičajeni, dobro poznati scenarij. Mislila sam da će 2020. godina biti godina u kojoj ću ostvariti sve što do sad nisam. Sada znam da je 2020. godina u kojoj sam naučila cijeniti sve što imam. I to mi je dovoljno. U 2021. godini nam svima želim zdravlje, snagu i ustrajnost da zauzdamo ove valove koji su nas malo poljuljali i konačno isplovimo na čisto more!
