Koliko ste puta u životu govorili, a osjećali se kao da vas nitko ne čuje? Koliko ste puta tražili od nekoga razumijevanje, a dobili pregršt savjeta i nepotrebnih opaski? S druge strane... koliko puta smo mi bili ti koji nisu dali svoj maksimum kada smo trebali pružiti utjehu? Komunikacija je u izgradnji odnosa ključna, i ona ne podrazumijeva samo da se nešto kaže. Važno je i kako će se nešto reći, u kojem trenutku i koliko puta te naposljetku, na kakav ćemo odgovor naletjeti i koju reakciju izazvati. Oliver Drakeford, licencirani američki bračni i obiteljski terapeut, jedan je od mnogih koji su se bavili tom temom. Iz svoga je dugogodišnjeg iskustva izvukao konkretne i kvalitetne zaključke kad je u pitanju loša komunikacija. U međuljudskim odnosima prepoznao je osam "stopera", do kojih dolazi u ovakvom obrascu ponašanja: osoba A ima potrebu požaliti se osobi B, a osoba B nesvjesno sabotira taj pokušaj. Sabotirati se može etiketiranjem, preusmjeravanjem, pretjeranim ispitivanjem, popravljanjem, osuđivanjem, moraliziranjem, (raz)uvjeravanjem i postavljanjem dijagnoze.
Ipak, prije nego što razjasnimo i oprimjerimo svaku od ovih stavki, važno je naglasiti da je u promišljanje o komunikaciji važno uzeti u obzir i druge faktore, kao što su okolnosti razgovora, ili stanja i osjećaji osobe B. Ukoliko se osoba A suviše intenzivno oslanja na osobu B, niti nije za očekivati da će slušatelj uvijek imati strpljenja, a sve stopere pospremiti u džep. Također, i osobi B je dozvoljeno imati "loš dan" i ne moći preuzeti na sebe ulogu slušatelja. Ipak, ovi su stoperi izvučeni iz gomile primjera u kojima je očito da se određeni obrasci ponašanja i komuniciranja ponavljaju u raznim tipovima međuljudskih odnosa: partnerskim, obiteljskim i prijateljskim. Idemo redom.
Etiketiranje
Etiketiranje ide ruku pod ruku s patroniziranjem, odnosno banalizacijom stanja u kojem se govornik nalazi. Ako se jedan partner požali drugome na problem s kojim se suočava, a ovaj ga odbaci pod izlikom neke govorniku prišivene etikete, naravno da će prostor za utjehu ishlapjeti, a osobu koja već pati opteretit će dodatna patnja kao posljedica osjećaja neshvaćenosti. Primjera za to ima na svakom koraku. Ako netko odbaci vaše emocije jer ste "ionako suviše plačljivi", "razmaženi" ili "histerični", to je tipična situacija etiketiranja. Kada kažete svom partneru da vas je nešto izuzetno povrijedilo, a on na to odgovori u stilu - "Ah, vi žene" - nije čudo da se osjetite poniženom i zanemarenom te da nakon toga nemate više potrebu govoriti i dijeliti svoje osjećaje.
Preusmjeravanje
Preusmjeravanje je jedan od najčešćih stopera, a nije rijetkost da dolazi iz najbolje moguće namjere. Kada nam se netko otvori, a mi odlučimo podijeliti vlastito iskustvo u želji da pomognemo, ono što se zaista gradi, umjesto povjerenja, je zid između nas i te osobe. Ako nam je sugovornik prikazao svoju ranjivost i priznao situaciju s kojom se već dugo muči, nije ni vrijeme ni mjesto da preusmjerimo pažnju na sebe i krenemo pričati o svojoj, istoj takvoj ili sličnoj situaciji. Bit će prilike i za to, ali - ne sada. Osoba čiji se problem preusmjerio na drugu temu ili drugi subjekt teško da će se moći opustiti, osjetiti shvaćenom i ohrabrenom nastaviti izlagati svoj problem. Ipak, nije nemoguće. Naravno da ima ljudi i situacija u kojima govorniku odgovara takav način poistovjećivanja. Možda se u svom problemu osjeti manje sam ili iz vašeg iskustva izvuče neku lekciju. Zato je važno paziti na ton, i zadržati govornika kao subjekta radnje, umjesto da na to mjesto postavimo sebe.
Pretjerano ispitivanje
Bombardiranjem govornika gomilom pitanja oduzimamo mu mogućnost da samostalno nađe riječi i način da se izrazi. Iako mislimo da time pokazujemo da nam je stalo i demonstriramo naš interes za problem, zapravo ga obeshrabrujemo u ionako poprilično nezahvalnom procesu. No čak i kad su u pitanju lijepe stvari i lijepi događaji o kojima slušamo - moramo govorniku dati mogućnost da samostalno odredi koje informacije će i kako podijeliti, kako ih oformiti i kojim redoslijedom iznijeti. A na kraju, ako nam nešto nije jasno ili nas baš posebno zanima, možemo postaviti i koje pitanje.
Popravljanje
Činjenica koju mnogi ljudi teško prihvaćaju: ne traže svi koji se povjeravaju savjet. I ne, to ne znači da "nisu spremni čuti istinu" ili da žele biti mučenici i odbijaju si pomoći. Stvar je u tome da svakom čovjeku nekad zaista samo treba uho za slušanje. Također, upitno je tko je od nas dostojan dati savjet, kome i u kojoj situaciji. Ponekad davanjem brzopletih savjeta obezvrjeđujemo problem našeg sugovornika, svodimo ga na beznačajne komponente i, da se tako izrazim, od njega radimo budalu. Govornik najčešće i sam zna koje su mu opcije i kako bi trebao postupiti, ali nije sve uvijek crno-bijelo, i ponekad nam treba samo prijatelj, a ne guru. Bilo da je riječ o konkretnom savjetu ili o dobrom starom "Pa daj se samo opusti", treba biti na oprezu i imati u vidu da ipak ne možemo sagledati čitavu situaciju. Osim ako nas osoba eksplicitno zatraži za savjet, najbolje je prešutjeti ga.
Osuđivanje
Na osuđivanje ne treba trošiti mnogo riječi - poprilično je samoobjašnjivo. Uz to, usko se nadovezuje s popravljanjem. Ako se požalite nekome da padate s nogu od umora, a zauzvrat dobijete riječi "Sama si si sve to natovarila na leđa", normalno da se nećete osjećati dobro. Moramo moći razumjeti da se i na najbolje veze, na najbolje poslove i na najbolje živote nekad možemo požaliti, a da to ne znači odmah da smo krivo odabrali, donijeli lošu odluku ili smo ukupno nezadovoljni čitavom situacijom.
Moraliziranje
Pretpostaviti da znate što je najbolje za osobu bolje od te osobe rizičan je teritorij. Nekad možda zaista i znate, ali to nije uvijek slučaj. Moraliziranje je vrlo slično popravljanju odnosno davanju savjeta, ali razlika je u tonu, jer moraliziranje dolazi s nešto više dociranja. "Moraš paziti na sebe" i "Moraš se dovesti u red" dobronamjerni su savjeti, ali, ističu ispitanici u Drakefordovom istraživanju, više privode razgovor kraju nego što omogućuju njegov nastavak.
(Raz)uvjeravanje
(Raz)uvjeravanje je također škakljiv stoper, jer za njime često posežemo kad zaista ne znamo što reći. Ipak, vrlo je "opasan". Ako prijateljici u nevolji kažete "Sigurna sam da nije ništa" ili "Brzo će to proći", to je direktno i oštro banaliziranje tuđe tuge. Nitko, dok mu je nešto, ne želi čuti da mu nije ništa, a osim što u neugodnim i teškim situacijama najčešće osjećamo intenzivan strah, dodatno je ponižavajuć osjećaj koji dobivamo takvim načinom komunikacije koji sugerira da je naš strah neopravdan i bedast. Probajte umjesto toga reći: "Znam da ti je trenutna situacija teška, a pogotovo vjerujem da je teška ta neizvjesnost u koju te stavlja. Nadam se da nećeš još dugo biti pod takvim pritiskom." Ljudi ipak najčešće traže skromno i jednostavno razumijevanje.
Postavljanje dijagnoze
Kad usred razgovora shvatite da ste sugovorniku sredstvo za njegove psihoterapeutske igrarije, to može posebno zaboljeti. U komunikaciji je vrlo važno shvatiti da nije na vama da postavite dijagnozu i proniknete u srž problema vašega sugovornika, već da slušate i pokušate shvatiti. Tanka je i mutna granica između empatije, želje za pomaganjem i stopera poput dijagnosticiranja i popravljanja, ali uvijek imate opciju samo šutjeti - pazeći pritom da neverbalnom komunikacijom dajete sugovorniku do znanja da zaista slušate, a ne da su vam misli na nekom drugom planetu. Evo jednog dobrog primjera za postavljanje dijagnoze koja nije vezana isključivo za one psihijatrijske: ako ste se s partnerom jako posvađali nakon neke zabave, a on ujutro tvrdi da je svađa nastala "zbog alkohola" iako vi dobro znate da je alkohol bio samo povod, ali ne i uzrok, tu se radi o postavljanju dijagnoze. Ako danima ne možete spavati, a prijatelj vam kaže "To ti je od stresa", i to je primjer za postavljanje dijagnoze. Svoju dijagnozu govornik vrlo često zna, i kao i u slučaju popravljanja, nekad nije na slušatelju da bude donositelj rješenja, već samo uho za slušanje i rame za plakanje.
Naravno, sve ove korake odnosno stopere nije lako konstantno imati na umu, baš kao što nije u redu očekivati od nekoga da u svakoj situaciji i svakome trenutku bude idealan slušatelj. U odnosu u kojem želite ustrajati, koji želite popraviti ili razvijati, važno je prepoznati obrasce koji se ponavljaju te raditi na njima. Ne treba, također, skakati na svaki prepoznati stoper (posebice ako skačemo samo onda kada ga osjetimo na vlastitoj koži, a previđamo kada smo mi ti koji blokiramo), jer većina njih dolazi u dobroj namjeri.
Iako zvuči pomalo radikalno primijeniti je na ovakvu situaciju, sjetite se poslovice koja kaže da je put do pakla popločen dobrim namjerama. Koliko god bilo teško shvatiti da vaša dobra namjera negativno utječe na drugoga, važno je osvijestiti tu mogućnost. Jer dok vi mislite da dajete sve od sebe, druga se osoba možda osjeća neslušano, nevoljeno i povrijeđeno. Isplati se razmisliti o lekcijama Olivera Drakeforda jer, da završimo još jednom krilaticom, podijeljena tuga je pola tuge, a podijeljena radost - dupla radost. A bez komunikacije - ništa!
