Na 70. Pula Film Festivalu, Ksenija Marinković osvojila je Zlatnu Arenu za glavnu žensku ulogu u kategoriji Hrvatska manjinska koprodukcija. Radi se o ulozi Draginje u filmu "Da li ste videli ovu ženu?", beogradskih autora Dušana Zorića i Matije Gluščevića. Tim povodom prisjetili smo se 8 video eseja s Ksenijom.
Ksenija Marinković dramska je prvakinja u matičnoj kući HNK u Zagrebu, ali ne samo tamo. Svojevremeno je njena gluma određivala smjer i kvalitete predstava u ZKM-u gdje je i počela, a njezino pojavljivanje na filmu i TV-u uvijek je taj konačni zgoditak koji određenu produkciju čini kvalitetnom.
Njezina je gluma stabilna i koherentna, direktna i nježna. Marinković zna da je gluma neophodna čovjeku za osvajanje novih prostora mašte ali i bolje razumijevanje osvojene "stvarnosti". Nedavna uloga u filmu na kojemu se radilo punih pet godina, pokazala je sav raskoš talenta, koncentracije i ljepote glumačkog habitusa ove (ne)okrunjene legende, kraljice ove izvođačke djelatnosti. Raznovrsnim jezikom, poigravajući se žanrovima od egzistencijalne drame do tragikomedije, kroz tri priče koje su paralelne, a možda i nisu, kroz transformaciju lika zapravo pratimo jednu te istu priču: onu o nemoći da budemo u potpunosti ono što jesmo, jer određene uloge zahtijevaju kalupe. Dakako, radi se o iznimno hvaljenom debitantskom filmu "Da li ste videli ovu ženu?" beogradskih mladih autora Zorića i Gluščevića. Ksenijina uloga ima 3 identiteta. Naime, posebno mjesto u filmu zauzima Draginjin odnos prema tjelesnom, razmjeni intimnosti i bliskosti. U filmovima, ali i životu, žene nakon pedesete bivaju potpuno isključene i maknute iz ovog narativa i kao bića koja mogu bilo što da osjete na ovom nivou, te je filmsko pripovijedanje o ovoj strani lika na pravi način više nego značajno - poručuju mladi autori.
Bilo da je prodavačica usisivača od vrata do vrata, autoritativna medicinska sestra koja unajmljuje lažnog muža i pozajmljuje bebu iz rodilišta kako bi se pohvalila obitelji, Ili beskućnica, u svakom ovom scenariju ona ne uspijeva da ispuni pun potencijal svog bića, ne uspijeva biti "ona" do kraja i to je glavna premisa filma koja se ne odnosi samo na sredovječne žene, već na svako ljudsko biće koje biva ukalupljeno usred nerazumijevanja i neprihvaćanja širine karaktera osobnosti od strane društva i okoline.
S druge strane
Predstava ali i kritičko mjesto od kojeg nikada ne valja odstupiti jer jedino s njim vidimo tko smo i gdje smo. S mišljenjem dakle analizom.
Habitus
Je li se stječe ili se odgaja? Znamo li o čemu govorimo kada govorimo o habitusu?
Scenska/životna sloboda
Osvajamo li mi nju ili nam ju tek povremeno, daju na kapaljku? Čija je sloboda, ako ne naša?
Rizik
Riskiramo li uopće i kada? Ili si tek utvaramo da to radimo?
Ljubav
Ideološki nalog, gnoj ili najautentičnije osjećanje moguće? Kada je "ljubav"?
Sreća
Kako se nositi s tim visokim očekivanjima suvremenog, dezorijentiranog kapitalizma? Pogotovo kada govorimo o sreći?
Ja (ni)sam druga
Jesmo li mi "mi" na sceni ili odista postajemo netko drugi? I što bi to, uostalom, značilo?
"Rad" na sebi
Kako se oporaviti o tih očekivanja i kako se odmoriti od tolikog "sebeljublja"?
