Novi album vrsne Adele i popratni uspjeh istog pokazali su nešto (dosta alarmantno!) nama o nama samima – a to je da (svi, tj.većina) vjerujemo ili se volimo sjećati ljubavi koje nisu uspjele, koje su propale i koje se nisu ostvarile. Vjerujemo u tu viktimizirajuću poetiku koju smo naslagivali u svoj život naprosto živeći u ovoj i ovakvoj (zapadnoj?) civilizaciji.(Ok, ok – možda ne baš Vi kao Vi, ali mnogi Vi i takvi Vi oko Vas, razumijemo se?)
Izgleda i da vjerujemo u popravke, nove prilike, pokajanja – da, i to nije problem. Problem je kada se nepotrebno "utapamo" u nečemu što nam možda i ne pripada, ili kada proizvodimo nešto u što ne vjerujemo.
Ono što Adele shvaća i proizvodi srcedrapateljske su himne koje eksploatiraju ranjivost koju onda sličnim kompozicijama amortiziraju u hit. Čovjek gotovo pa da poželi da mu se nešto loše dogodi, ne bi li se po stoti put mogao identificirati s pjesmom (istom) koja svira na nekoj radijskoj postaji ili je u trendingu naših mreža. Pathos nas vuče, izgleda.
Naravno, postoji mnoštvo pjesama za osnaživanje žena i LGBT osoba u izvedbama Little Mixes, TLC, Destiny's Child (izgleda ne dovoljno za str8 frajere) koje su jednako učinkovite u pomaganju prolaska kroz odavna opjevanu romantičnu bol, međutim, ona koja se prolazi u tišini, koja dolazi kada se na kraju noći sami uvučete u krevet ne ide uz takvu playlistu. Ovi mali, tužni trenuci su pokriveni Adelinim pjesama, gdje želja da se bude moćan i iznad njega (i situacije) realistično je uparena s grozničavom molitvom da nas se ne zaboravi i da nam se vrati taj koji je već (iz tko zna kojih razloga, ali sigurno ne zbog nas kao takvih) – otišao!
Producirati album koji je drugačiji od svojih prethodnika, a da pritom nije dovoljno drugačiji da bi ikoga uplašio, nije nimalo neimpresivan podvig, posebno u ovim (pandemijskim) okolnostima. S obzirom na brojke prodaje, ne možemo kriviti Adele što nije odbila iznova iskoristiti formulu koja očito nije pokvarena. Međutim, nekako joj je teško, njoj kao njoj - povjerovati.
