Jesu li vam emotivni dolasci u Hrvatsku?
- Da, jako. Dolazim u svoj rodni Dubrovnik barem jednom mjesečno jer sam jako povezana s mamom i sestrom. Uvijek mi je teško napuštati moj grad, tako je bilo i kad sam otišla studirati u Split. U Dubrovniku sam provela divno djetinjstvo, onakvo kakvo biste poželjeli svakom djetetu, puno igre, slobode, najljepša ljeta, povratci s plaže u večernjim satima. Odrastati i živjeti svoju svakodnevicu okružen takvom ljepotom, od prirodne do arhitektonske, na čovjeku ostavi trag.
Koliko vam je onda bilo stresno preseliti se u inozemstvo kada ste upoznali Duju?
- Stresno je, ali bilo bi nezahvalno žaliti se. Lijepo je upoznavati nove običaje i ljude. To je odlična prilika i za našu djecu, jer iskustva obogaćuju. Najteže mi padaju rastanci s dragim ljudima, bilo da su oni u Dubrovniku, Marseilleu, Southamptonu. Ipak, čovjek se na sve navikne, trudim se u svemu pronalaziti pozitivne strane.
Koliko se vaš život na Instagramu razlikuje od onog u stvarnom životu? Kako izgleda vaš prosječan dan?
- Instagram i stvarni život nemaju veze jedno s drugim. Moj je stvarni život trenutno fokusiran na obitelj, što bi vjerojatno rekla i svaka majka male djece, iz tog razloga nisam jako aktivna na Instagramu te mi je sporedna stvar koja dolazi na red kada uhvatim malo vremena za sebe. U Francuskoj obavezno školovanje počinje kada dijete navrši tri godine, pa Maura ujutro vodim u školu, a vrijeme dok je on u školi posvećujem mlađem sinu. Popodneva su rezervirana za igru, obiteljske odlaske u park jer se tata u to vrijeme vraća s treninga. Vrijeme kada je on kod kuće i nema gostovanja uvijek provodimo svi zajedno. Volim kuhati i kuham svaki dan. Ne jedem meso tako da su na meniju uglavnom riba, plodovi mora, ali i razna variva, povrće. Živimo miran obiteljski život, pa nam je u Lyonu jako lijepo. Naime, kada smo ranije imali dom u Marseilleu, koji je sve samo ne miran grad, bilo je prilično izazovno. Nismo mogli mirno šetati gradom, znali su nam i zvoniti na vrata, ostavljati pisma, tražiti dresove...
Kada imate vrijeme za sebe?
- Tek navečer kada djeca zaspu. Tada odlazim na trening. Rijetko sam sama. Dogodi mi se da se zaželim same sebe, samoće, a onda kad ostanem sama, samo mislim gdje su klinci i jedva čekam opet biti s njima. Obitelj me do kraja ispunjava.
Jeste li stekli prijatelje u Francuskoj? Jesu li druželjubivi kao Hrvati?
- Francuzi su jako druželjubivi, ali ne mogu reći da lako prihvaćaju strance. Možda im treba vremena. Osobno nemam loših iskustava, ali čim imaš veze s nogometom, koji je i u Francuskoj kao i u Hrvatskoj "najvažnija sporedna stvar na svijetu", ljudi te gledaju u pozitivnom svjetlu, pa nisam sigurna da mi možemo pravilno procijeniti druželjubivosti Francuza. Družimo se uglavnom s Dujinim suigračima, odnosno njihovim obiteljima.
Što smatrate najvećim izazovom u suživotu s profesionalnim sportašem?
- Osim određene neizvjesnosti i čestih selidbi, koje posebno teško padaju kad imate djecu, rekla bih da je najveći izazov imati strpljenja za sve padove koji su sastavni dio sportskog života. Loš dan, loš trening ili utakmica provedena na klupi može dovesti do situacije u kojem vi postajete i "hladna glava" i stup cijele obitelji. Izazovno je, ali i lijepo u isto vrijeme jer, kako kažu - i u dobru i u zlu.
Kako se nosite s tim krizama?
- Sve bolje. Na početku je bilo teško, ali s vremenom sam se ja navikla, a i Duje je sazrio, pogotovo otkako je postao otac, pa je i kriznih situacija sve manje.
Kako ste nakon magisterija prava uspjeli zatomiti svoju ambiciju?
- Imamo dogovor da će prvo Duje ostvariti karijeru, a onda na red dolazi moja. Vidjet ćemo hoće li se to ostvariti, voljela bih raditi kao pravnica iako sam prije godinu dana krenula drugim smjerom. Sa sestrom sam otvorila tvrtku Memoire za organizaciju i dekoraciju vjenčanja i evenata. Trenutačno ne mogu raditi u svojoj branši jer se često selimo, zakoni su u svakoj zemlji drugačiji... Iako, zasad nemamo nikakav plan o povratku u Hrvatsku. Vidjet ćemo kamo će nas život i Božji plan odvesti.
Imate li dadilju?
- Ne, najveća mi je pomoć mama, a pogotovo otkako sam rodila drugog sina, iskreno uopće ne znam kako bih i što bez nje. Plan je bio da ostane s nama dva mjeseca dok Felipe malo ne stasa, a ostala je cijelu godinu s nama. Mislim da sam time sve rekla.
Kako izgleda vaša obiteljska dinamika?
- Kada dobiješ dijete, promijeni ti se cijeli život. Ne znaš što je prava ljubav dok ne rodiš, ali ni strah. U našoj kući više nema tišine. Felipe je prohodao, Mauro trči za njim pa mlađi pada, uistinu veselo i bučno. Mauro je teško podnio dolazak mlađeg brata, imao je tantrume kada sam dojila pa sam bila razapeta između dvije vatre. Mislim da je to situacija kod svake majke gdje je dobna razlika među djecom mala, no sada je to, srećom, iza nas, period prilagodbe bio je kratak. Sada se obožavaju i samo traže jedan drugoga. Prvom se djetetu možete u potpunosti posvetiti, što nije slučaj kada dođe i drugo, ali ima to i svojih prednosti. Ništa te ne ispunjava kao gledati svoju djecu kako zajedno rastu. Oba sam sina rodila u Francuskoj i Duje je bio sa mnom cijelo vrijeme, što je uistinu divno. Duje je izrazito posvećen otac, koji svoju djecu uvijek stavlja na prvo mjesto koliko god nekad umoran bio.
Gdje se osjećate kao doma?
- Tamo gdje su mi muž i djeca. A kad god idem u Dubrovnik, kažem: Idem doma.
Kakve su Francuskinje, osim što su modno osviještene. Jesu li ljubazne?
- Inspirativne i osebujne. Ne bih rekla da je ljubaznost osobina koja se veže uz Francuze općenito, ali nemam loših iskustava, rekla bih da je i to dio njihovog šarma. A stil kao da im je u genima, neovisno o tome je li riječ o mladoj djevojci ili gospođi u najboljim godinama.
Koje su vaše male strasti?
- Puno mi znače odlasci na trening, četiri puta tjedno vježbam s privatnom trenericom na pilates reformeru i tako održavam tijelo u kondiciji. Trudim se jednom mjesečno otići na Biologique Recherche tretmane za lice, a kada dođem u Zagreb, prepuštam se u ruke divnoj ekipi iz Poliklinike Milojević. Radim tretmane i za lice i za tijelo kao što su Hydrafacial, EM Sculpt Neo, Morpheus8... Strast mi je moda. Od hrvatskih kreatora jako volim Matiju Vuicu, koja mi je već i privatno postala prijateljica, Envy room, Klisab. Često kupujem u Zari, a od luxury brandova izdvojila bi Miu Miu, Pradu i Chanel. Cipele su mi definitivno fetiš, imam ih najviše u ormaru. Ne volim gomilati stvari, odjeću koju više ne nosim poklanjam svojoj i Dujinoj obitelji i dajem u humanitarne svrhe...
