Izlagao je na desetak skupnih izložbi, među kojima je 13. trijenale kiparstva i projekt "Okolo" te na samostalnim izložbama u galeriji Matice hrvatske i Garaži Kamba. U Bjelovaru su postavljene tri njegove javne skulpture u sklopu projekta "Svijetle pruge". Izlaže u sklopu galerije Zen Contemporary Art. Od nagrada se posebno ističe nagrada "Ivan Kožarić" iz 2021., a skulptura "Nakon nedjeljnog ručka" je u vlasništvu MSU-a. On je Matej Vuković, ima tek 26 godina i zaista zamijećene radove iza sebe. Povod razgovoru provokativan je i kritički promišljen rad predstavljen na izložbi "Situacija" u Palači Vranyczany (HIS) , u Zagrebu. Već krajem kolovoza predstavit će nam javnu skulpturu u sklopu projekta "Okolo", vrlo vjerojatno na zagrebačkom Zrinjevcu.
U pripremi našeg razgovora, posebno me je dotakla misao koju ste izrekli, parafrazirat ću: "želio sam stvoriti nešto što želim imati". Prisjetimo se vašeg puta/ulaska u svijet rada umjetnosti.
- Želio sam stvoriti nešto što želim promatrati i iskusiti, i s čim se rijetko možemo susresti u svakodnevici. Odmalena me privlačila likovna umjetnost, dijelom što sam u obitelji okružen sličnim pozivima, ali najviše jer je bila začudna i sadrži duhovno iskustvo s kojim se rijetko susrećemo u današnjem ubrzanom tempu života. Za mene je to jedan mali kutak slobode, kreativnosti i snova koje zapravo možemo stvoriti i doživjeti. Na samom početku, već u osnovnoj školi, odlučio sam da želim ići u Školu primijenjene umjetnosti na smjer kiparstvo i potom Akademiju likovnih umjetnosti. Na početku Akademije u slobodno sam vrijeme izrađivao apstraktne skulpture nalik na tekućine zaustavljene u vremenu i zaglađene sluzave smjese. U jednom sam trenutku shvatio da imam slobodu napraviti što god mi padne na pamet, pa sam se počeo igrati i eksperimentirati s oblicima koje sam želio vidjeti uživo, a ne ih samo zamišljati. Osjećao sam se u potpunosti slobodno i mislim da mi je to omogućilo razigranost i uživanje u radu. Nisam se previše opterećivao sa svrhom ili konceptom toga rada, nego sam se jednostavno vodio prinicipom "opusti se i stvaraj što želiš", razmišljanje će doći kasnije.
Oblak je motivski obilježio vaš umjetnički početak i iako vjerujem da imate možda osjećaj zasićenosti, volio bih da iznova podijelite pokoju crticu, pa iako poetsku o oblacima....
- Oblacima sam se počeo baviti spontano, kada sam razvijao forme i slagao mase u neodređene oblike, a tematski su mi dali slobodu izričaja i puno mogućnosti za igru. Oblak nema definirani oblik i to me je ponajviše privuklo kao ideja u kojoj se mogu izraziti bez pravila i pravaca kako bi trebao biti oblikovan. Takva tema se može osmisliti na bezbroj načina, otvara mogućnosti za igru s raznim rješenjima kao što su korištenje npr. zvuka, svijetla, vode, pare, uz samu skulpturu. Oni su bili prvi radovi većeg formata i konkretnija skulptura koja je imala svoje izazove, i kroz njih sam dosta naučio o odnosu skulpture naspram prostora. Kasnije sam oblake počeo stavljati u kontekst životnih situacija i romantičnih stanja, ali je suština oblaka u odmaku od svakodnevice i sanjarenju.
Što se ljudima sviđa u oblacima / što misle da vide, a što žele vidjeti, barem kada uzimaju vaš rad u obzir?
- To morate pitati njih (smijeh), ali mislim da su skulpture estetski zanimljive zbog odnosa velike forme koja stoji na dvije tanke šipke i djeluje kao da prkosi fizici. Uz to boja je bitan element u vizualnoj privlačnosti oblaka jer odmah izaziva reakciju i komunicira emociju svojstvenu određenoj boji. Moguće je da ljude privlači elegancija oblika kao i jednostavnost te jasnoća. To je estetski lijep "oblak". Skulpture su vizualno meditativne, a tada me interesiralo prenijeti osjećaj mekoće i ugodnog osjećaja dok ležiš i promatraš kako se oblaci razvijaju i formiraju. Oblici se sporo prelijevaju jedni preko drugih i u tome ima nešto neobično zadovoljavajuće. Tema sama po sebi sugerira sanjarenje i udaljavanje od svakodnevice što možda kod ljudi izaziva opuštenije stanje.
Došla mi je još jedna misao, kao velikog fana vašeg rada – rekli ste: "ako si sretan, uspio si". Sviđa mi se ta etička pozicija. Jeste li vi sretni? Ili, poštenije – kada ste sretni? Koji su uvjeti proizvodnje sreće?
- (smijeh) Pa moram priznati da jesam. Da se ne bavim ovim poslom, mislim da bih možda bio malo manje sretan, ali opet tko zna. Najviše sam se prestao zamarati stvarima na koje ne mogu utjecati i ne doživljavati umjetnost kao natjecanje i sve ono što "ego" nalaže. Mislim da nisam odabrao baviti se umjetnošću, nego nakon nekog vremena moram to raditi jer sam bez toga prazan, nešto nedostaje. Volim se baviti i kada je zahtjevno i komplicirano, a u kiparstvu nerijetko bude tako, jer je takav posao. Uvijek postoji pritisak, rok za nešto napraviti, živciranje kada stvari ne idu po planu, ali uživam što imam priliku baviti se takvim poslom. Najviše volim kada u miru počnem dan, bez trčanja i pritiska, pročitam nešto uz kavu, i cijeli dan sam slobodan za eksperimentiranje i smišljanje skica, imam vremena za sanjarenje, zalijevanje vrta... Naravno, takvi dani su rijetki jer je uvijek nekakva strka. Zahvalan sam što imam super atelje u kojem imam vrt, livadu, razne životinje naiđu, pa je to nekako spasilo razdoblje pandemije kada nismo izlazili. Volim to što radim, i prilike koje mi se pružaju, a kiparstvo je samo po sebi naporna fizička aktivnost koja je dio svakodnevice tako da i to doprinosi općem osjećaju zadovoljstva.
Kakav je bio put ulaska u razumijevanje vlastitih osjećaja, tu je priroda kao idealna scenografija te meditacije. Koliko vaši radovi nastaju iz tog "mira"?
- Od početka sam pustio da se stvari odvijaju svojim tokom, nisam forsirao osmišljavanje neke duboke koncepte i teške misli jer me tada to nije zanimalo i više sam se usredotočio na ono što mene privlači u skulpturi, zašto su mi jedne zanimljivije od drugih i što one izazivaju u meni. Dao sam si slobodu da istražujem sebe i svoje doživljaje i kroz to razumijem svoju estetiku. Bilo mi je bitnije naučiti gledati i zapravo osjećati zašto je jedna slika s dvije linije više od druge zanimljivija te na kraju bolji rad, što je bitno za procjenu svojih radova i zašto nešto je a nešto nije vizualno - dobro. Nisam se ograničavao, eksperimentirao sam sa svačim dok se nisam za nešto uhvatio, jer na početku nitko ne zna što traži. Radovi nerijetko nastaju iz svega osim mira. Kada dođe ideja u pravilu se instinktivno ustanem sa stolca i počnem hodati po ateljeu dok planiram izvedbu u glavi. Više je to mentalni mir uz fizičku aktivnost i uzbuđenost. Stvarno ne postoji življi trenutak od neke dobre nove ideje, zaboraviš jesti, apsolutno si zaokupljen u planiranju i mogućnostima izvedbe. Atelje postane prostor ispunjenosti i konstantne energije, zaigranosti i slobode koju rijetko koji posao može pružiti.
Distinkcija između komunikabilnih i nekomunikabilnih radova je? Kako biste opisali svoje odluke u kojima neki radovi (p)ostaju nepristupačni?
- Svaki rad ima svoju publiku i nekoga tko ga razumije, ako dođeš do rada i ne sviđa ti se ili ti ništa ne govori ok je, otiđi do drugog možda drugi nešto potakne. Mislim da je kod komunikacije radova najbitnija jasnoća i da nema nepotrebnog kompliciranja. Ideja i smisao rada se može staviti u par rečenica, što je često i najveći izazov. Kako kod teksta tako i kod rada - on mora imati cjelinu i jasni cilj. Neki ljudi vole čitati o radu, i da im tekst objasni kako bi ga trebali doživjeti ili razumjeti dok s druge strane neki ljudi samo promatraju i prepuste se dojmu. Neki radovi ne govore ni o čemu, niti pokušavaju podsjećati na nešto, samo postoje i dozvoljavaju promatraču da stvori svoju interpretaciju i iskustvo. Tako da nekada radovi koji ne pokušavaju ništa direktno komunicirati mogu kod promatrača izazvati više nego poduže objašnjenje. Kod mene je naravno znalo biti promašaja, u smislu formata, odabira boje ili smotanog postava, ali sve je to dio razvoja i iskustva.
Umjetnost je tu da se razriješimo svojih mrakova, ali i svog "svjetla", i kako kaže tekst predstave "Putujuće pozorište Topalović" - umjetnost je tu da zaboravimo na svijet, ali i da ga razumijemo. Koja uloga vam je trenutno važnija?
- Ovisno o situaciji, ali općenito obje su podjednako bitne. Ako zaboraviš na svijet ili se udaljiš od njega, naravno, nećeš ga moći razumjeti. Prije sam pokušavao "zaboraviti" na svijet i stvarati u svom zamišljenom kreativnom prostoru ali to ne funkcionira bez razumijevanja okoline. Na Akademiji sam se pokušavao udaljiti od svijeta u svoju umjetnost, ali sam s vremenom shvatio da je umjetnost dio refleksije toga od čega se pokušavam udaljiti. Obaveza je razumjeti okruženje u kojem se nalaziš i vrijeme u kojem živiš. Trenutno mi je bitno razumjeti što više mogu, promatrati što god stignem i izvlačiti ideje iz svakodnevice. Stvaranje izvuče na površinu osobne "mrakove" i dosta naučiš o sebi, jer zapravo materijaliziraš neobjašnjive emocije, stanja i razmišljanja, koja svi imamo negdje u pozadini - samo ne znamo kako ih iskomunicirati.
Rad "Usisavač", dopustite mi kolokvijalni izraz imena, kao da komentira naša tijela/umove koji su prisiljeni sve upijati i brzo izbacivati van, bez posebne prorade. Dakako, mislim na prezasićenost informacijama...
- U suštini komentira prezasićenost informacijama i potragu za univerzalnim vrijednostima i istinom. Osjećao sam stanje burnouta od medija i informacija koje ne mogu izbjeći. Osvrće se na nametnuti kaos informacija i dezinformacija, na gomilu tema i mišljenja, raznih podjela u društvu i kako se mladi snalaze u takvom okruženju. Stvara se potreba da uporno propitujemo svoja uvjerenja kako ne bi ispali blesavi u nekoj situaciji. Živimo u vremenu velikih podjela i tu je mladoj osobi teško pronaći "ispravan" smjer, a pogotovo u tom kaosu razumjeti sebe i svoje vrijednosti. Kao mladi često smo ispravljani s raznih strana, što je normalno, ali je bitno promatrati se s odmakom naspram okoline i zapitati se o ispravnosti mišljenja. S ovim radom sam pokušao materijalizirati "usisavanje" gomile informacija, filtriranje i ponovno preispitivanje shvaćenih stajališta.
Opišite nam vaše discipline i vaše rituale te sukobe s istima....
- Pa neću lagati, nisam previše discipliniran. Nerijetko odugovlačim koliko mogu i kampanjac sam u duši, volim nepotrebno dugo ležati u krevetu nakon što se probudim i prijaviti natječaje par minuta prije roka iako natječaj traje tri mjeseca, ali na kraju većinu odradim kako treba. Imam naviku puno raditi, često sedam dana u tjednu, a nerijetko iza ponoći ako trebam i stiska je. Atelje mi je definitivno najdraži prostor, i automatski me tjera da radim nešto pa iako je izašla nova sezona serije koju volim, u ateljeu se neću sjetiti pogledati jer me više vuče nešto stvoriti. Općenito se budim kako kada moram, ujutro volim čitati nešto uz kavu kada imam vremena, redovito sviram gitaru što je oblik meditacije s kojim se u potpunosti mogu odmaknuti od svega. S vremenom sam shvatio da se ne znam aktivno opuštati, nepotrebno paničarim o stvarima koje me čekaju i uvijek mi nešto visi nad glavom, ali doduše to je možda i odraz tempa i društva u kojemu živimo.
Koji filteri u procesima autorefleksije su vam posebno važni? Autokritika, nazovimo taj "događaj" takvim – važna je metoda za "dobru" umjetnost...
- Kroz autorefleksiju pokušavam procijeniti ispravnost odluka koje sam donio i promatrati razvoj razmišljanja i sazrijevanje. Zapravo su svi radovi koji nastaju materijalizirana autorefleksija stanja i misli, tako da se bavljenje ovim poslom sastoji od autorefleksije. Uvijek pokušavam biti iskren prema sebi, priznati kada sam zeznuo, ali potapšati se po ramenu kada nešto dobro izvedem. Autokritika je pola posla. To je najbitnija stvar pored samog stvaranja, ali opet ne treba niti s tim pretjerivati jer može kočiti kreativni proces. Kroz diskusiju s kolegama tražim mišljenje i kritiku jer nekad se zapiljiš u radove i ne vidiš objektivnu stranu, tako da je prihvaćanje mišljenja a pogotovo negativnih bitno za razvoj i razumijevanje. Za dobru umjetnost ne znam jer sam daleko od toga, ali treba ići na izložbe, puno komunicirati s ljudima i promatrati okruženje u kojem se nalaziš, a ako imaš sreće možda i budeš jednom umjetnik.
