Izložbu fotografkinje Lorne Kijurko možete pogledati u Laubi, gdje su izloženi njezini aktovi pod nazivom "Živost". Prirodni položaji tijela, razigranost u crno-bijeloj tehnici i ljubav prema životu prve su asocijacije kad vidite njezine fotografije. Ovo je zagrebačka premijera njezine "Živosti", koja je prvi put izložena u Rovinju 2016., a kolekcija se stalno nadopunjava. Osim aktova, Lorna se bavi i modnom fotografijom, a imala je i putopisnu izložbu. S mladom umjetnicom pričali smo o tome kakav je njezin stav prema golom tijelu, zašto voli modu i kako je "iskoristila" karantenu, a njezinu "Živost" pogledajte u Laubi do 12. lipnja.
Vaša se izložba aktova zove "Živost" - možete li nam objasniti zašto ste odabrali taj naziv?
Često znam reći kako smo svi na ovom svijetu da otvorimo svoju dušu i putujemo sa srcem. Svjesnošću sadašnjeg trenutka, promatranjem sebe i okoline i izborom percepcije kreiramo vlastitu stvarnost. Iskustva nas uče o smjeru koji je za naše najviše dobro. “Živost” za mene predstavlja taj ples cijelog života i radost, iz dana u dan. Evo jedan kraći opis: Živost, živahan, živ. Živost je melodija srca. Trenutak otvaranja unutrašnjeg svijeta. Skidanje slojeva. Razdvajanje i spajanje nevidljivih niti. Susret u tišini. Krug bivanja. Živost je kada ti se duša obraća. Tu si i sada, i to imaš. Udahneš i bosim nogama nastaviš put.
Najčešće radite aktove i portrete, ne ide intimnije od toga. Kako se povežete s modelima prije fotografiranja? Poznajete li ih sve otprije i je li to važno za dobar session?
Baš zbog te intimnosti koju ste spomenuli osjećam veliku zahvalnost prema osobama koje fotografiram. Dopustiti pokazati svoju ranjivost ne poznaje riječi, otvoriti se i povezati se činovi su ljubavi.
Konekcija s osobama koje fotografiram se dogodi kada treba, bez plana, i najsnažnija je u tim trenucima prisutnosti, nekog izražaja slobode. Često ona nastane već pri prvom susretu. Vjerujem da ništa nije slučajno. Zaista ovisi o situaciji, pa čak i mjestu događaja jer sve okolnosti ipak utječu. Zajedno učimo o sebi i drugima. Što se tiče aktova, većina je nastala nakon samo jednog kraćeg susreta pa se ono nastavilo u oblicima divnih prijateljstava i ponovnog fotografiranja. Kod portreta čak i više razgovaram kako bih znala na koji način izraziti osobnost, a ne upasti u zamku samo svog viđenja. Puno mi znači promatrati osobu dok radi ono što zaista voli ili u nekim svakodnevnim malim trenucima. No kada nema prilike za opuštenije povezivanje, tada ih upoznajem u pauzama između snimanja.
Što je najvažnije za dobar portret/akt?
Da što je moguće više u datom momentu osoba bude ono što je, bez prikrivanja.
Aktovi su u fokusu ove izložbe. Kad ste napravili prvi akt?
Prva fotografija akta nastala je na putu odlaska s plaže 2016. godine na Pagu. Sreću često povezujem s hodanjem bosonoga, kupanjem u moru i suncem. Fotografijom mojih prijateljica zabilježila sam prisustvo tog osjećaja bezbrižnosti i živosti. Svaka fotografija ima svoju zanimljivu priču kako je i zašto baš tada nastala i to iskustvo uvijek ponesemo sa sobom. Moguće je da te priče jednom budu objavljene uz fotografije.
Golo tijelo s jedne strane je predmet sablažnjavanja, a s druge strane - stalno ih viđamo u neumjetničkim varijantama (reklame, društvene mreže...). Ljudi šalju svoje "aktove" odnosno gole fotke ljubavnicima i slično. Kako gledate na to, kako to objašnjavate?
Umjetnički akt za mene nije skidanje odjeće, ono je otvaranje duše. Što se tiče ostalih varijanti, ne vidim ništa loše u prikazivanju golog tijela ako osoba koja ga pokazuje čini to da sebe izrazi baš na taj način. Ako nekoga to sablažnjava, vrlo je jednostavno - ne gledaj i ne budi u doticaju s time. Ali široka je ovo tema i dalo bi joj se posebno posvetiti pažnju.
Primijetila sam da imate više ženskih modela, jesu li muškarci sramežljiviji kad treba stati pred objektiv ili vas žensko tijelo više inspirira?
Da, tako je zasad ispalo. No, imam aktove i muškaraca i oni su i bili dio moje prve izložbe. I nije bilo razlike u mom pristupu prema njima. No, kako puštam da sve ide svojim tokom, tako se i ne ograničavam po pitanju toga. Da se preciznije izrazim, bez obzira na to što radim aktove, nikada mi tijelo nije prvo u fokusu što se može primijetiti i na fotografijama - sve su to "prirodnije poze". Ali ima nešto u tome da su muškarci malo sramežljiviji. Imam ideju za muške aktove i nadam se da će se uskoro i realizirati.
Kad ste se počeli baviti fotografijom?
Nisam ni sama sigurna koji bi točno period za to izdvojila, ali recimo da mi je pohađanje seminara za naprednu fotografiju Fotosofije 2015. pod vodstvom Damira Hoyke bila odskočna daska u svijet fotografije.
Što vas inspirira?
Na ovo pitanje bih mogla cijeli dan odgovarati, bez kraja. Ljubav. Pogled "oči u oči". Osmijeh. Sunce, mjesec, zvijezde i oblaci. Glazba. Dodiri i zagrljaji. Duga otvorena komunikacija. Jutra i noći. Dijeljenje iskustava. Povjerenje. Knjige i izložbe. Mali svakodnevni trenuci. Mirisi i okusi. Putovanja. More. Svaki novi korak u nepoznato. Ples. Svaki susret. A prije svega osoba - kada me osoba inspirira to za mene ima poseban značaj.
Imali ste izložbu fotografija iz Indije. Kakvo je iskustvo bilo putovanje u Indiju i kako je bilo fotografirati tamo?
Indija ima posebno mjesto u mom srcu. Naučila me što znači izbrisati ograničavajuća uvjerenja i obrasce, kako onih koje smo usvojili tako i onih koji su nam na neki način nametnuti. Bila sam tamo otvorenog uma i prigrlila sve što se našlo na putu. U Indiji sve nekako pjeva o bivanju i osjeća se ono iskonsko u čovjeku. Možda tekst koji sam napisala za izložbu "Bez žurbe", najbolje opisuje moje iskustvo:
"Indija je put prema unutra s izlazom iz komfora. Ošamari te kao najcrnja oluja da bi ti pokazala tugu. Odvede te u krajnost kako bi se dalje moglo bezbrižno nastaviti laganim korakom. U jednom trenutku daje neprocjenjiv osjećaj sreće, a već u drugom tugu. Svaka staza je priča za sebe, a opet je to jedan svijet. Indija je sve. Noć i dan. Toplo i hladno. Ružno i lijepo. Bogato i siromašno. Kaos i mir. Osmijeh i suza. Miris i smrad. Ona je majka strpljivosti. Kaotičnost izbija sa svih strana, ali funkcionira. Uvijek stigneš i nađeš put. Ona je kao najljepši cvijet koji nikne usred ničega i svojom ljepotom obasja ništavilo. Uči te kako se smijati od sreće. Pjeva "ti si ljubav". Govori o ljepoti i životu ulice. Pleše između zidova slobode i najgorih pravila. Indija je svijet kontradiktornosti i planet šarenila. Ona je ritam života."
Kada sam prvi put otišla u Indiju, trebalo mi je par dana prilagodbe što se tiče fotografiranja. Taj početni, prvi doživljaj kulturološke razlike ne možeš izbjeći. Nakon toga bilo je prekrasno. Ne smeta im fotoaparat i vrlo su slobodni pokazati se.
Volite putovati? Koja su vam omiljena mjesta i koje je iduće putovanje koje želite realizirati?
Odmah imam osmijeh na spomen putovanja i uvijek sam spremna. Zaista su mi draga sva mjesta na koje odem, bila ona u Hrvatskoj ili negdje jako daleko. Evo sada mi naviru sjećanja iz Angkor Wata, najvećeg hramskog kompleksa u Kambodži, pustinje Thar i Half moon plaže u Indiji, Barcelone i El Palmar plaže u Španjolskoj, Amsterdama, Istanbula i našeg prekrasnog Grožnjana u Istri. Putovanja ne planiram unaprijed, tako da koje je sljedeće znat ću kada krenem.
Bavite se i modnom fotografijom. Koliko je to drugačije od drugih vrsta fotografije?
Pa prije svega je drugačije već na samom početku u vezi organizacije i pripreme. Bitno je ispričati priču o kolekciji, dočarati viziju dizajnera odjeće i upoznati modele o njihovoj ulozi i načinu na koji će i oni sami ispričati tu priču. Poput malog teatra. Bitna je energija u timu i da svatko da svoj doprinos. Ovdje ipak postoje neka pravila (koliko se odjeće treba vidjeti,na čemu je fokus i slično,) dok kod portreta i akta se vodim više slobodom izražavanja i prepuštanju situaciji.
Zanima li vas inače moda i u kojem smislu?
Ima dana kada veći značaj pridajem vizualnom i tada ću i više primijetiti nečiji stil ili određene komade odjeće. Mada smatram da stil polazi od osobe, a ne definira se uvijek onim što nosi. Čak više možda zbog modne fotografije obraćam pažnju na to. Često mi se dogodi da vidim nekog na ulici tko ima svoj primjetljiv modni stil i odmah poželim napraviti editorijal. Inspirira me na priču i u sekundi sam na nekom setu u filmu.
Kako biste opisali svoj modni stil?
Bez etiketa, ovisno o raspoloženju. Danas sam u sportskoj Adidas majici, a sutra u uskoj crnoj haljini. Jedino bez čega ne izlazim su naušnice, ove male čak ni ne skidam. Volim nakit. I bitni su mi materijali, da je ugodno i udobno.
Što čitate/gledate/slušate?
Trenutno čitam "A New Earth" Eckharta Tollea. Jako volim pogledati dobar film, još i više u dobrom društvu, ali sada nekako sve manje gledam u ekran i veselim se sunčanim danima i boravku van kuće. Glazbu biram ovisno o tome što radim, a upravo se vrti zadnja Adriatic Coasting radijska emisija na SoundCloudu.
Kako je karantena utjecala na vas? Što vam je najviše nedostajalo u posljednja dva mjeseca?
Možda čudno zvuči, ali meni je ovo jedan od boljih perioda. Iskoristila sam vrijeme za introspekciju. Suočila sam se sa "stvarima" koje mi više nisu potrebne u životu i radim uvijek na otpuštanju istih. Ponovo sam učila biti "tu i sada" i doživljavam svaki dan kao novi početak. Obraćam pažnju na male stvari koje su zapravo najveće. Prihvaćam svaku situaciju s nekog novog gledišta i učim opet slušati nutrinu. Veliki značaj pridajem intuiciji. Čari tišine su neprocjenjive i najglasnije. Sve odgovore imamo u sebi. "Wherever you are, be all there" najbliži je odgovor tom pitanju.
Nedostajalo mi je vidjeti svoju obitelj u Rovinju i drage ljude. Tehnologija nikad neće moći zamijeniti fizičku blizinu i susrete s osobama koje voliš.
