Aleksandar Battista Ilić konceptualni je umjetnik koji voli raditi široke "zamahe" kistom. Njegovo je platno Ilica – najduža ulica grada Zagreba. Crveni križevi koje je postavio na pročelja poluuništenih, potresenih zgrada njegov su umjetnički poziv u pomoć. Želi pomoći ovom gradu, a grad su ljudi – i to ne zaboravlja. Ne skriva se u institucijama, već institucije proziva. S križem – kao sekularni svećenik. U zemlji u kojoj navodno preko 90% ljudi ima vjernički odnos spram tog simbola. U zemlji u kojoj je korupcija – dakle lopovluk – na zavidno visokoj razini. Križeve po Ilici mogli ste vidjeti u sklopu "Projekta Ilica", a dijalog o istima ćete slušati još godinama. Battista Ilić inače predaje na ALU u Zagrebu, bavi se multimedijalnom i multidisciplinarnom umjetnošću, performansom, fotografijom, videom, digitalnim filmom i teorijom. Njegov je opus često svrstavan u svjetske i domaće antologije, poput Primary Documents u izdanju The Museum of Modern Art, iz New Yorka ili Pojmovnika suvremene umjetnosti. Još je davne 2001. godine pokrenuo Community art/Umjetnost u zajednici, dugogodišnji edukativno-istraživački projekt koji se razvija sve do danas. Razgovarali smo o postavljenim križevima, rizicima, procesu i recepciji njegova rada.
Igra s univerzalno prepoznatim simbolom zna biti opasna – jeste li bili svjesni rizika?
- Sve dok su geste i simboli zatvoreni u kulturnim institucijama, muzejima, kazalištima nisu opasni. Postaju opasni kada izlazite u javni prostor jer onda počinju imati znatno jači društveni utjecaj, mijenjati javnu percepciju, a simbolička moć je glavni medijator društvene moći. Naravno, to se postiže i u prostoru javnih medija, pa i društvenih mreža. Kad to dovedete u pitanje umjetničkim djelovanjem, poluge moći pokreću svoj obrambeni sustav i odjednom zakoni počnu raditi protiv građana, a ne za njih. Upravo u ovim primjerima kada dotaknemo simboličke neuralgične točke društva vidimo koliko je sloboda stvaranja i izražavanja nevjerojatno bitna i da tu blagodat trebamo što više koristiti kao korektiv devijacija i manipulacija životima i simbolima. Što su simboli više prepoznatljivi i monopolizirani konvencijama, pa i međunarodnim, to je njihova upotreba u umjetnosti javnog prostora utjecajnija, a time za interesne grupe i monopole opasnija. Društveni rituali imaju sličnu funkciju kao i simboli. Čak i sama aluzija i metafora značenja simbola postaje opasna. O groteski i paradoksu da i ne govorimo. Konvencije postaju poluge i alibi meke cenzure. To uključuje i vrlo utjecajne međunarodne organizacije. Ali ipak nemojmo zaboraviti da je najperfidniji i najgori oblik cenzure zapravo autocenzura. Zato umjetnik treba uzeti sve što mu se nudi da reagira na stvarnost koja itekako utječe na naše živote. Nevjerojatna je moć simboličkog izražavanja, ali upravo takvo mišljenje je najveća ljudska inovacija. Pokrenuli su je prvi umjetnici još crtežima na zidovima pećina da bi pomogli svojim zajednicama nositi se sa zebnjama preživljavanja i suživota s prirodom. Ja zapravo činim to isto u 21. stoljeću, oslikavam zidove svoje današnje pećine - ulice, postavljajući crvene križeve u Ilici, ulici u kojoj živim i koja je ranjena potresom, poplavom i dugogodišnjim zanemarivanjem. Simboličko mišljenje mi u tome itekako pomaže. I ljudima. To me ispunjava.
Kako inače izgleda vaš umjetnički proces – koji je nerijetko postavljanje pitanja i davanje odgovora u istom - na razne društvene relacije i fenomene?
- Prva umjetnikova odluka je format s kojim će se baviti. Netko radi crtež na papiru, netko sliku ili skulpturu, komornu ili spektakularnu kazališnu scenu, kratki ili dugometražni film, poeziju ili prozu, kratku skladbu ili operu. Ja odabirem sve oblike socijalnog odnosno društvenog prostora, grad, relacije među ljudima, politiku tijela, građane i ljudsku i javnu gestu, zajednicu, prirodu. To znači uključivanje svih složenih kodova civilizacije i kultura kojima smo izloženi. Tu netko može naći i prostor za pop kulturu, ali i ona će imati sasvim drugu misiju. Kroz ˝Projekt Ilica˝ radim urbane kolaže sa zgradama i mojim intervencijama, ali tim akcijama još više radim društvene kolaže, gdje me ne zanimaju odnosi između stvari nego relacije između ljudi. Umjetnost je prije svega stav, a estetika je samo posljedica. Stav prema tim osobnim i društvenim relacijama i fenomenima. Sve umjetničke vještine percepcije, artikulacije i komunikacije osjećajima dajem svim srcem u razvoj ovih novih društvenih sinapsi i konstelacija. Ono što je iskonska umjetnost uvijek i radila, od pećinskih crteža do danas.
Kakva je recepcija - što čujete od građana?
- Najbitnija reakcija je da ljudi osjećaju brigu, da nismo sami, da postoji solidarnost, barem među nama građanima. Nema čovjeka koji nije iščitao simboličku metaforu ogromnih crvenih platnenih križeva na oštećenim zgradama. To su iščitali i oni koji misle da imaju simbolički monopol i moć nad ljudskim životima i sudbinama, pa na moju ljudsku gestu gledaju sumnjičavo. Tim više jer moja ˝publika˝ su građani. Deseci tisuća, koji o tome pričaju. I promišljaju bolji svijet. I bolji Zagreb.
Kako gledate na izostanak umjetničke kritike? Nedostaje li taj dijalog u mainstream medijima?
- Konformizam je za većinu aktera puno lakši izbor. Interpretacija i imaginacija su iznimno važne za život progresivnih ideja. Apsolutno, nedostatak te duboko promišljene kritike i dijaloga čini trenutno veliku prazninu. Za takvu kritiku je također potrebna hrabrost. Nažalost konformizam je trenutno dominantan.
Ovaj rad je triger za daljnje akcije, druge radove? Ili – širi dijalog?
- Zovu me sa svih kontinenata da prenosim svoja iskustva na projektima. I moćnih kulturnih centara kakav je London ili Pariz. Kao i iz Južnoafričke republike ili Argentine. Osobna misija mojih umjetničkih akcija je poticanje balansa, poticanje socijalne pravednosti i pravednosti prema prirodi kroz najširu umjetničku, kulturnu i ljudsku gestu. Izazivanje svjesnosti, empatije i osjećaja. Osjećaj je najsloženija ljudska komunikacija. I najslobodnija. Virtuoznost je kad neko umjetničko djelo ili umjetnička gesta pokrene ljude. Nakon tog svjedočenja to su drugi ljudi, barem za malo. Projekt Ilica koji radim zajedno s Ivanom Nikolić Popović je umjetnička i građanska inicijativa, ali i složeno multidisciplinarno umjetničko djelo koje promišlja održivu budućnost u urbanoj sredini. Jedan od projekata je i ˝Second Hand modna revija˝ s ciljem odgovornijeg odnosa prema onome što je civilizacija već stvarala, da pritom prestanemo stvarati novo smeće bahatim odnosom prema prirodi. Na tragu održive budućnosti ću raditi i dalje. S maksimalnom participacijom svih ljudi dobre volje, koristeći sve poluge slobode umjetničkog izražavanja. Moć slobode umjetničkog izražavanja je tolika da je svi drugi sustavi moći nehotično ili namjerno žele potisnuti. Vladati njome, uz svu svijest koju smo kao civilizacija dosegli. Pogotovo smeta izrazito konzervativnim, kanonskim sustavima, jer takve modele i njihov monopol dovodi u pitanje. Tu dolazimo do fantastične poluge slobode, slobode umjetničkog izražavanja, odnosno slobode izražavanja općenito. Oaze ljudskog dostojanstva.
