Kad čujete za ovu avanturu, koja će vas u pet dana provesti kroz 104 kilometara naše najveće i najimpresivnije planine, Velebita, osjećate strahopoštovanje. Ne samo prema planini, nego i prema ljudima koji se u tu avanturu upuštaju. No, kako nam je objasnila Anna Soldo Dučić, ne trebate se bojati jer da biste dobili svoju titulu HIGHLANDERA, ne trebate biti profesionalni sportaš ili planinar.
"Ako inače idete na Sljeme jednom u par mjeseci - odličan ste kandidat", uvjerava Anna, a i organizatori kažu kako je staza, koja je dugačka 104 kilometra i prolazi kroz čak dva hrvatska nacionalna parka (Sjeverni Velebit i Paklenicu), osmišljena tako da je svatko može proći uz malo pripreme.
Vjerujte Anni – njoj su planine dom, prošla je pola svijeta i posjetila neke od najljepših i najizazovnijih uspona uopće. U planinama je upoznala i svog supruga, Petra Dučića, u visinama su se i zaručili. Ljubav je tamo.
Velebitska avantura ove se godine održava od 12. do 17. rujna i to četvrti put, od Zavižana do Paklenice prolazite kroz pet kontrolnih točaka, a avantura uključuje prolazak Premužićeve staze, Baških Oštarija, Raminog korita, Panosa i Velikog Rujna.
Ako mislite da je to ipak prevelik zalogaj za vas jer ste tek krenuli s planinarenjem, to ne znači da trebate ostati kod kuće. Naime, prvi se put ove godine održava i HIGHLANDER55, dvostruko kraća ruta za koju vam treba tri dana. Nećete propustiti ljepote Velebita jer i on uključuje najljepše dijelove staze.
O tome što očekuje od ovog velikog velebitskog izazova, na kojem će ove godine prvi put sudjelovati, kako se za njega priprema, ali i njezinoj ljubavi prema planinama, pričali smo s Anom Soldo.
Kad je i kako krenula vaša ljubav prema planinama?
Naša ljubav prema planinama i generalno prirodi, ima jedan zajednički nazivnik, a to su - roditelji. Petrova i moja obitelj su prožete sportom stoga smo dosta vremena boravili u prirodi te smo od malih nogu trčali po šumama i gorama diljem Lijepe naše i šire. Kod Petra je veliki utjecaj imalo uključivanje u izviđače još u osnovnoj školi, gdje su kampirali i često boravili u prirodi. Još i danas se čudim nekim iskustvima koje mi on zna pričati, a koja je doživio kao 12-godišnjak.
Što se mene tiče, velik je utjecaj moga oca, čiji su entuzijazam i ljubav prema planinama zarazili ne samo širu obitelj, već i grad u kojem sam odrasla. On je 75 puta bio iznad 4000 metara, popeo se na svaki vrh koji si je zacrtao i zbog svih njegovih pohoda ja sam danas tu gdje jesam. Prošle godine je dobio i nagradu za izniman doprinos razvoja i promocije sporta Osječko-baranjske županije.
Kada se odlučite baviti alpinizmom, a živite u ravnoj Slavoniji, vaša želja i volja moraju biti višestruko jače od "konkurencije" koja se rodila u Austriji ili Švicarskoj. Tako da možemo reći da je naša ljubav prema planinama utkana u nas. Mislim da vam je sad jasnije zašto smo se Petar i ja upoznali na Triglavu. I od tada nastavili pisati našu zajedničku priču…
Puno ste i putovali zbog planinarenja. Koje vam je putovanje ostalo u sjećanju kao najteže, najljepše, najizazovnije?
Da, uistinu smo imali čast obići neke od najljepših planinarskih destinacija na svijetu. Od Yosemite u SAD-u, Patagonije u Argentini i Čileu, preko divnih Alpi kroz Francusku, Italiju, Švicarsku i Austriju, pa sve do najviših planina na svijetu, Himalaja u Nepalu. I svako od tih putovanja je donijelo nešto novo, neko specifično i jedinstveno iskustvo. Egzotičnu i nedirnutu prirodu ili divne ljude, a često i oboje.
Međutim, kad pričamo o najtežem, brzo smo se Petar i ja složili da su naše granice bile najviše na kušnji u Čileu na svjetski poznatom "W" treku. Ruta koju smo prošli trajala je pet dana. I svu opremu smo imali na leđima, zajedno s hranom i foto opremom. Srećom, vode u Patagoniji ne nedostaje.
Drugi dan smo odlučili odraditi najdužu dionicu. I kad je umor počeo uzimati danak i mrak počeo padati, napravili smo ključnu grešku i skrenuli krivo. Kad smo shvatili da smo pogriješili, već smo napravili dobru kilometražu i dodatni uspon. Kad smo se vratili na problematično raskrižje, već je bio mrkli mrak. Kiša je počela padati, a ne pomaže niti to da je u tom dijelu nacionalnog parka prirodno obitavalište puma. Na kraju smo kroz suze, umor i nervozu uspjeli doći do kampa gdje smo se stigli utaboriti prije početka oluje. Taj dan smo shvatili da su naše granice puno veće od onoga što si sami postavljamo kao svoje ograničenje.
Koji je najviši vrh na koji ste se popeli?
Najviša točka na kojoj smo bili je u Nepalu, 4.139 metara visok base camp jednog osamtisućnjaka - Annapurne. Doslovno oduzima dah! Ali za mene daleko najdraži i najbitniji vrh je Triglav. Osim što smo se Petar i ja upoznali u jedinom nacionalnom parku susjedne nam Slovenije, godinu dana kasnije me Petar zaprosio na samom vrhu. Nakon umora zbog izazovnog uspona, nisam znala sanjam li ili je to stvarnost.
Koja je bila najopasnija situacija u kojoj ste se našli?
Zanimljivo je bilo na Vihoraškom putu, tu u Gorskom Kotaru. To je po mnogima i najljepša ruta u Hrvatskoj. Mi smo bili u rano proljeće pa su svi ti vapnenački klanci bili još pokriveni snijegom zbog čega smo u nekim situacijama propadali u snijeg do kukova. Jedan je prijatelj proklizao i klizio pet metara, ali se, srećom, uhvatio za jedno stablo malo prije litice. Zvuči kao akcijski film, ali stvarno je tako i bilo i, na svu sreću, vratili smo se živi i zdravi.
U planinama ste se zaručili, je li i vjenčanje bilo "u visinama"?
Iako smo se zaručili u planinama, samo vjenčanje je bilo u "nizini", zbog logističkih razloga. Ali sam ipak htjela fotku u vjenčanici u planinama zbog čega smo otputovali u Švicarsku fotkati se pokraj Matterhorna ("Toblerone" planina).
U ranu zoru smo planinarili s odjelom i vjenčanicom na leđima, a kada smo došli do jezera kod kojeg smo se htjeli fotografirati, zaskočilo nas je na desetke turista, uglavnom s Dalekog istoka, s pitanjima mogu li se slikati s nama.
Na samom vjenčanju smo dijelili te fotke kao zahvalnice i ljudi nisu mogli vjerovati da fotke nisu "photoshopirane" koliko je nestvarna ta prekrasna priroda tamo.
HIGHLANDER Velebit impresivna je staza. Je li vam ovo prvi put da ćete ju proći? Čemu se najviše veselite, a što mislite koji će biti najveći izazovi?
Velebit je naša najveća planina i dom dva prekrasna nacionalna parka. Spoj kontinentalne i mediteranske Hrvatske, s bezbroj vapnenačkih kreacija, jama, ponora, vrtača, špilja i litica. Faune i flore koji oduzimaju dah. Mislim da je jedan život prekratak period da se otkriju sva bogatstva ovog divnog kraja. A velik dio preporučene rute je slavna Premužićeva staza, biser graditeljstva pješačkih puteva i jedna od najatraktivnijih staza u Hrvatskoj.
Glavni benefit je to što imate priliku prehodati Velebit bez da morate nositi hranu. I još bitnije, vodu, pošto Velebit nije poznat po obilju pitke vode. Još jedan od glavnih benefita je prijevoz. Inače, kad biste išli prehodati Velebit, morali biste ići s više auta, pa jedan parkirati na početak, a jedan na kraj. Ili loviti kakav javni prijevoz… Baš zbog tih razloga, mi još nikad nismo prešli cijelu rutu. Odrađivali smo više kraćih ruta po Velebitu, kružnih ili naprijed-nazad, ali nikad cijeli Velebit u komadu pa joj se iznimno veselimo. Čak nas je malo i sram da smo toliko toga prešli po svijetu, ali našu najveću planinu nismo prehodali u komadu. Još kratko!
Naravno, tu je i socijalna komponenta, gdje ćemo se naći u društvu istomišljenika i, gotovo sam sigurna, divnih ljudi. Jer još nisam srela planinara koji nije voljan pomoći ili podijeliti.
Koliko je potrebno pripreme da bi se prošla cijela ova staza?
Bitno je naglasiti da to nije utrka te da je tempo koji preporučuje organizator izazovan, ali, uz malo treninga, dosežan. Ako inače idete na Sljeme jednom u par mjeseci - odličan ste kandidat.
Što se treninga tiče, najbolje je ako imate kakvu planinu "pri ruci". Trčanje po ravnom je uvijek korisno, ali najbolje je "situacijski" trenirati mišićne skupine koje će i tamo biti na kušnji. Treba spomenuti da ćete tamo nositi ruksak od 10-15 kg pa bih preporučila i postupno opteretiti ruksak na treningu.
Osim fizičke pripreme, jako je bitna i oprema u kojoj hodate. Nemojte si kupiti nove gojzerice baš za HIGHLANDER jer biste mogli već nakon prvog dana muku mučiti sa žuljevima.
Kako izgleda vaša fizička priprema za ovakve i slične avanture i utrke?
Ja sam kineziologinja, instruktorica skijanja i osobna trenerica, tako da ne pamtim dan da nisam napravila barem jedan fitness trening. Petar je isto uvijek u dobroj formi i tjedno odradi barem tri treninga u dvorani za sportsko penjanje. Na to još barem jednom tjedno dodamo trčanje ili planinarenje po Sljemenu. Tako da smo za ovakve avanture spremni "po defaultu".
E sad, utrke su druga priča. Ako je bitna utrka ili ciljamo "ozbiljnije" vrijeme, onda ide sustavni trening. Ali, o tome možemo nekom drugom zgodom…
Ove godine postoji i novi format, gotovo dvostruko kraći HIGHLANDER55. Kome biste preporučili tu avanturu?
U Hrvatskoj je planinarenje u zamahu. Treba biti iskren i reći da smo desetljećima iza naših susjeda Slovenaca. Prema tome još je uvijek mali broj ljudi spreman "žrtvovati" više dana godišnjeg za aktivni odmor. Mislim da je kraći HIGHLANDER55 odlična prilika za takvu ekipu koja tek mora shvatiti koliko se čovjek odmori kada se - umori.
Imate li kakav savjet za sve one koji bi se htjeli baviti planinarenjem, ali dosad nisu?
Za početak, ako nemate iskustva, najvažnije je da ne idete sami. Vrlo je moguće da imate prijatelja koji se bavi planinarenjem, koji zaljubljeno priča o svojim avanturama od prošlog vikenda. Pitajte ga/je da vas povede na neki kraći i jednostavni izlet, da vam prvo iskustvo bude ugodno. Naravno, za bilo kakvo pitanje ili savjet oko planinarenja i/ili treninga, slobodno me kontaktirajte preko društvenih mreža. Rado ću vam pomoći!
HIGHLANDER i HIGHLANDER55 Velebit Hrvatska ove će godine okupiti više od 400 sudionika iz čak 30 zemalja. S obzirom na to da je broj sudionika ograničen, svi zainteresirani svoju HIGHLANDER avanturu života mogu osigurati prijavom OVDJE.
