Ana Kovačić povjesničarka je umjetnosti i voditeljica GMK, galerije za suvremenu umjetničku praksu prije poznatu kao Galerija Miroslav Kraljević. Kao kustosica te kulturna radnica djeluje uglavnom u Zagrebu. GMK vodi od 2010., prvo samostalno, potom sa Sanjom Sekelj i Leom Vene te sada s novim timom suradnika. Od Labinskog Bijenala industrijske umjetnosti 2018. surađuje s WHW-om te je zaposlena kao suradnica na programu WHW Akademije i radu udruge. Kurira i samostalno, izvan matičnih ustanova, a radila je kao novinarka za Transfer na HRT-u te piše i sudjeluje u edukacijskim programima na temu suvremene umjetnosti. Razgovarali smo o stanju u umjetnosti, odnosu politike spram kulture, ali i izazovima financiranja ovakvih ustanova.
Vodite GMK i procesi osiguravanja godišnjih budžeta sigurno nisu lagani. Što je danas posebno izazovno? Hoćete li dobiti sva sredstva?
Sve je izazovno. Unatoč tome što se stalno javljamo Gradu Zagrebu nismo uspjeli dobiti odgovor hoće li biti rebalansa i da li možemo računati na 100% sredstava koja smo dobili ove godine. To nam uvelike otežava rad jer sredstva nisu velika. S druge strane recimo Zaklada Kultura Nova je po tom pitanju stabilna i razumije neizvjesnu situaciju u kojoj se svi nalazimo. Teško je planirati i raditi projekcije ako se stvari uzrokovane Covidom-19 (a i potresom u slučaju Zagreba) mijenjaju iz dana u dan.
Kako se financira ovakva vrst programa, institucije?
Mislim da je u potpunosti jasno da cijela nezavisna scena već dugi niz godina opstaje uglavnom preko potpora izvana, uz par zaklada iz Hrvatske koje su više iznimka nego pravilo. No, mi ne želimo odustati od sredstava Ministarstva kulture ili Gradskog ureda za kulturu jer mislimo da javna sredstva trebaju ići kulturi, u nekom obimu. Ovo je već recimo treća godina za redom u kojoj nas Ministarstvo u potpunosti odbija na odjelu za Likovnu umjetnost, iako nam je izložbena djelatnost primarna, pa se financiramo uglavnom preko Inovativnih umjetničkih praksi. Grad Zagreb još uvijek nije odlučio o rebalansu i mi, iako smo na polovini godine, ne znamo imamo li 100% sredstava dobivenih ugovorom. To su sve situacije u kojima je nemoguće raditi, ali na koje smo, nažalost, navikli. Izvlači nas kontinuirana potpora Zaklade Kultura Nova i "emergency fund" Foundation for art initiatives tako da s programom nastavljamo u punom opsegu. Uz to, imamo sreću da još uvijek možemo koristiti naše prostore u zgradi INA kompanije, i to bez ikakve naknade. Već godinama se sistemski satire najvibrantniji i najproduktivniji dio scene i nažalost neke su inicijative, novine, festivali zauvijek nestali jer ljudi se nemaju snage godinama boriti s vjetrenjačama.
Kakav je plan za ostatak 2020? Koliko uopće smijete primiti ljudi u vašu galeriju?
Čim su popustile mjere zvali smo umjetnike Hrvoja Spudića i Jasona Mullhausena da dođu u dva prostora koja imamo: GMK i 7ica.Plan je imati dva Otvorena studija na kojima će umjetnici svakodnevno boraviti u GMK, istraživati, raditi na radu i isprobavati kontekst prostora, a mi ćemo posjetiteljima nuditi termine u kojima njih deset maksimalno može posjetiti galeriju.
Kako se odnosite i što mislite o stavljanju izvan snage Zaključka izglasanog na prošloj sjednici 19. ožujka o hitnoj isplati sredstava za kulturu i pokrivanje sredstava prostora nezavisnim subjektima u Zagrebu?
Rekla bih da je trenutna situacija iznimno nepovoljna i da odluke pojedinaca upitne stručnosti i upućenosti u djelovanje nezavisne scene ugrožavaju postojanje i održavanje scene, degradiraju poziciju kulture i licemjerno pozivaju na nazovi solidarnost. Protežiraju se izabrani - iz sjene naravno - a svi ostali su ostavljeni na milost i nemilost neargumentiranih hirova. Netransparentnost u informiranju granična je s kriminalom i cenzurom.
Kako će se misliti kuriranje za dolazeće vrijeme? I teatar i književnost sve više fokusa daju ovoj motivici. Kako mislite da će reagirati "suvremena umjetnost" – i kako ju određuje vaša galerija?
Mi smo nekako u ovom periodu izbjegavali stavljati sadržaje online jer smo imali osjećaj da je medijski prostor već zagušen kulturnim sadržajima. Jedino što nam se činilo da ima smisla u periodu kada smo svi bili zatvoreni u kućama je bilo žiriranje za natječaj Tvornica i čitalačka grupa u projektu Čvorište. Za ostale programe smo se odlučili malo strpjeti i sada ih ipak provodimo u prostoru galerije uz mjere opreza prilikom posjeta. Nadamo se da ovo ipak nije "new normal" i da ne moramo nužno seliti sve sadržaje online jer osjećamo određenu zasićenost tog prostora bez obzira na njegovu beskonačnost.
Kako surađivati s umjetnicima koji su do sada bili potplaćeni, a od sada će tek to biti? Što u tom smislu znači "pregovarati"?
Mi smo uložili sredstva i napore da ne otkažemo jednu planiranu suradnju za 2020. i za sada u tome uspijevamo. Bez obzira radili umjetnici s nama uživo ili preko neke online platforme, bit će honorirani za svoj rad. Svjesni smo nadolazeće krize, kao i toga da su ljudi računali na suradnje i na sredstva koja dobivaju od istih i poštujemo dogovore. Što se nas tiče nema pregovora, ne odustajemo od honorara niti tražimo suradnju na volonterskoj bazi jer je "korona".
Što je u fokusu GMK? Što je vama "suvremeno"? Kako validirate "umjetničko"? S obzirom na suštinski izostanak ikakve kritičke refleksije...
GMK promatramo kao nezavisnu i neprofitnu platformu i prostor za suvremenu umjetnost. Ono što nas najviše zanima, a to je vidljivo i iz programa, su istraživanja i interdisciplinarni projekti, težimo novim produkcijama u koje možemo na neki način biti involvirani od samih početaka. Također, već par godina stavljamo naglasak na diskurzivne i edukativne programe, mislim da nam se možda javio zamor od izložbi. U jednom trenutku, poželjela sam instant feedback. Naravno, takva razmišljanja se smjenjuju, ovisno o fazi u kojoj se nalazimo. U svakom slučaju smo uvijek otvoreni za eksperimente, pretežno radimo s umjetnicima mlađe generacije jer smo nekako prepoznali da im najviše treba institucionalna podrška, ali nismo ograničeni samo na mlađu generaciju. Njegujemo i međunarodne suradnje i pokušavamo bar jednom godišnje raditi rezidencijski boravak na kojem strani umjetnik boravi neko vrijeme u Zagrebu te naknadno stvara rad - uvijek je dobrodošla svježa perspektiva.
Godinama ste i sama u prekarijatu? Kako se život do sada osmišljavao, a kako će od sada? Uvjeti za djelovanje koje sebi uspostavlja ikakve suvisle kriterije su sve uži i skromniji....
Mislim da je moja pozicija ipak puno stabilnija od klasičnog prekarijata jer trenutno imam posao, ali je uvijek nesigurna. Posao ovisi o priljevu sredstava, on ovisi o količini EU projekata i milosti lokalnih i državnih financijera. Toliko dugo preživljavam na ovaj način da mi se u potpunosti čini nedostižnim osjećaj da ti je posao siguran za sljedećih recimo pet godina. Sjećam se da sam u počecima svog rada bila u potpunom šoku kada bi mi ponudili honorar, nisam bila sigurna kako se nositi s tim. Opasan je to osjećaj jer te stavi u određenu ladicu, prilagodiš se tome i stvarno počinješ vjerovati da je ok raditi bez honorara ili za male honorare, potpuno ti se poremeti osjećaj za pravedno plaćen posao.
