U razgovoru s Andreom Cvitkvić Roić, koja nas je dočekala u svojoj Poliklinici Helena u Zagrebu, jasno vam je da se radi o ženi koja je odlučna i koja ima kontrolu nad situacijom. Iako joj fotografiranje i odgovaranje na pitanja nije nešto što radi inače, brzo se snašla pa, iako je radoholičarka, lako smo pronašli teme koje nemaju veze s poslom. Primjerice, s nostalgijom priča o putovanjima koje obožava, a najdraži grad na svijetu joj je Rio de Janeiro. Andrea Cvitković Roić liječnica je, specijalistica pedijatrije i subspecijalistica pedijatrijske nefrologije, vlasnica Poliklinike Helena, redovna profesorica na Medicinskom fakultetu u Osijeku i na Zdravstvenom Veleučilištu u Zagrebu te predavačica na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Na svoju je karijeru ponosna, to se vidi kad priča o svemu što je postigla i onome što tek planira. Osim posla, pričale smo i o drugim zanimljivim stvarima, privatnom životu, načinu otpuštanja stresa i brizi za sebe.
Odrastali ste u Moskvi, Seattleu, Varšavi... Kako to da ste se skrasili u Hrvatskoj?
- Rođena sam u Zagrebu, no zbog prirode posla moga oca živjeli smo u Beču, Moskvi, Seattleu i Varšavi. Školovala sam se u Moskvi, pohađala zagrebačku matematičku gimnaziju (MIOC) te završila srednju školu u Seattleu. Dobila sam nagradu Ronalda Regana, tadašnjeg predsjednika, kao jedna od najboljih učenica u SAD-u. Po završetku srednje škole položila sam ispite koji su mi omogućili nastavak studija u SAD-u i dobila ponude za izvrsne stipendije za studij matematike ili tehničkih znanosti. No odrastanje u inozemstvu razvilo je u meni duboku ljubav i nostalgiju prema domovini. Upravo tijekom boravka u SAD-u, družeći se s hrvatskim iseljenicima, osjetila sam snagu rodoljublja, pripadnosti jednom narodu i tradiciji. Teško mi je bilo zamisliti i prihvatiti život bez obitelji i bliskih prijatelja s kojima sam izrazito povezana. Danas sam sretna zbog takve odluke jer nakon života u inozemstvu, brojnih putovanja i prilika iskreno mislim da kvaliteta života u Hrvatskoj može biti izuzetna. Mislim da je nevjerojatna sreća ako možete kvalitetno živjeti u zemlji u kojoj ste rođeni. Duboko vjerujem kako Hrvatska može napredovati kao zemlja znanja, pametnih, vrijednih, upornih ljudi koji su bezbroj puta pokazali što je sve moguće kada svi dišu kao jedno.
Kako je to internacionalno odrastanje utjecalo na vas?
- Različita podneblja, kulture, tradicije i načini školovanja ostavili su duboki trag u meni i pomogli mi da u privatnom i u profesionalnom životu brojne situacije mogu sagledati i procijeniti iz više aspekata. Danas sam gledajući unazad svjesna da mi je odrastanje u različitim okolinama i školovanje u različitim sustavima, nužnost prilagodbe na nove situacije i kulture, pomoglo da imam manje straha od nepoznatog i neizvjesnog te je vjerojatno jedan od razloga što sam spremnija prihvatiti rizike i promjene. Škole u Rusiji naglasak stavljaju na predmete iz prirodnih znanosti, posebno matematiku, koja je bila i moja prva ljubav. Matematika me naučila logičnom razmišljanju, upornosti i koncentraciji. Američki način školovanja je demokratskiji i liberalniji, više potiče razmišljanje, kreativnost, slobodu i otvorenost. Mislim da su oba sustava školovanja ostavila dubok temelj u mom daljnjem životu i odlukama.
Kako ste se odlučili na specijalizaciju iz pedijatrije?
- Čvrsti temelji koje su mi tijekom djetinjstva i mladosti postavili roditelji duboko su utjecali na mnoge moje bitne životne odluke. Već od rane dobi naučili su me da ne postoji uspjeh bez upornosti, posvećenosti, vjere, hrabrosti i ljubavi prema onome što radite. Iako sam bila matematički talent, moj otac je otkad znam za sebe u meni vidio kvalitete liječnice i usmjeravao me u tom pravcu. Briga i ljubav prema drugima i empatija koju su mi usadili najizraženije su upravo u odnosu prema bolesnom djetetu i njegovim roditeljima. Pedijatriju sam već tijekom studija doživjela kao jednu od najzahtjevnijih i najodgovornijih grana medicine jer obuhvaća brojne bolesti i stanja od rođenja pa sve do 18. godine života. Iako je raditi s djecom puno teže – pomagati bolesnom djetetu veliki je poticaj, a izlječenje djeteta neopisivo je zadovoljstvo i sreća. Pedijatar mora imati veliko znanje i iskustvo, ali i, više nego u bilo kojoj drugoj grani medicine, dobar pedijatar mora imati toplinu komunikacije, empatiju, vještinu pregleda nemirne ili nesuradljive djece, često i intuiciju. Nužan je holistički pristup svakom djetetu i obitelji, prilagodljivost i usredotočenost u raznim situacijama.
Koja je bila vaša motivacija za otvaranje poliklinike 'Helena'?
- U jednom trenutku moje karijere u okruženju javne bolničke ustanove osjetila sam da bih u nekim drugim uvjetima i ustroju mogla puno više i kvalitetnije pružiti mojim pacijentima. Bolnički sustav teže je prilagodljiv, sporije se mijenja i evoluira, a moja je profesionalna ambicija u tom trenutku bila puno veća od mogućnosti. U privatnom sektoru veći je naglasak na poticanje kvalitete i učinkovitosti koje odgovaraju mom perfekcionizmu i načinu razmišljanja. Nakon bogatog kliničkog iskustva u Klinici za dječje bolesti Zagreb te brojnih edukacija u najboljim svjetskim pedijatrijskim centrima u Europi i SAD-u, dobila sam jasnu viziju kako i što želim raditi. Vođena velikim entuzijazmom i strašću prema poslu koji volim nisam imala osjećaj koliko je taj put težak, odgovoran i zahtjevan. Čak su moja obitelj i najbliži prijatelji u početku bili skeptični prema mojoj odluci, što mi je predstavljalo dodatni motiv i ambiciju da uspijem u svom cilju i ostvarim svoju viziju. Moja teta Helen Cvitkovich Richter iz Seattlea, fascinantna žena s vizijom, podržala me bez zadrške u mojoj odluci, i njoj u zahvalnost poliklinika je dobila ime.
Na što ste najviše ponosni u svojoj karijeri?
- Ponosna sam što smo postali najveća privatna pedijatrijska ustanova u jugoistočnoj Europi koja okuplja 50-ak stručnjaka pedijatrijske medicine različitih specijalnosti, priznatih i afirmiranih u svojoj struci. Zahvaljujući EU projektu koji smo dobili za razdoblje 2016-2020. godine značajno smo povećali svoje prostorne kapacitete na novoj adresi adaptacijom stare upravne zgrade zagrebačke "Uljare", koju smo potpuno koncepcijski prilagodili modernoj dječjoj medicinskoj ustanovi. Opremili smo se najsuvremenijom opremom, dodatno educirali osoblje i time se afirmirali kao centar izvrsnosti za cijelu regiju iz različitih područja pedijatrijske medicine. U okrilju poliklinike otvorili smo i studio apartmane za pacijente koji nam dolaze iz cijele regije.
Iznimno sam ponosna na naš cijeli tim koji se stalno nadopunjuje i evoluira. Po prirodi sam perfekcionist i uvijek nalazim ambicije i prostora za poboljšanje u svim segmentima naše djelatnosti. Veliku pažnju polažemo trajnoj edukaciji naših djelatnika, inzistiramo na visokom stupnju kvalitete i visokim komunikacijskim standardima prema našim pacijentima i roditeljima. Stalno radimo na poboljšanju organizacije i uvodimo nove tehnologije. Osim na profesionalnom pristupu, inzistiramo i na pozitivnom ozračju koje je posebno važno u radu s djecom. Ključ našeg uspjeha temelji se na stalnoj edukaciji osoblja, dostupnosti pacijentima te na potpunoj i brzoj usluzi na jednome mjestu.
Također sam vrlo sretna što sam uspjela ostvariti i znanstvenu karijeru. Sudjelovala sam u brojnim znanstveno-istraživačkim projektima i doktorirala u dobi od 32 godine iz područja pedijatrijske nefrologije. Kao mladi znanstvenik, dobila sam više prestižnih nagrada za svoj znanstveni rad i publikacije te predajem na Medicinskom Fakultetu u Zagrebu, Zdravstvenom Veleučilištu u Zagrebu i Medicinskom Fakultetu u Osijeku gdje sam redoviti profesor.
Kako ste doživjeli pandemiju koronavirusa, odnosno kako je ona utjecala na vaš posao, ali i na vas osobno?
- Pandemija koronavirusa dovela je do velikih promjena u životu svakog od nas. U početku se o virusu i njegovoj transmisiji nije znalo gotovo ništa. Kako su dolazile nove spoznaje i informacije, gotovo tjedno smo nadopunjavali i prilagođavali naše protokole i ustroj rada. I u najtežim trenucima naša je odluka bila prilagoditi se novim uvjetima rada tijekom pandemije, svjesni da moramo biti dostupni onima koji nas trebaju. Jednostavno nismo mogli prihvatiti mogućnost da zatvorimo polikliniku na više mjeseci i ostavimo naše pacijente bez potrebne zdravstvene skrbi. Takva prilagodba nije bila niti laka niti jednostavna, tijekom vremena između ostalog uveli smo mogućnost Skype konzultacija, pregled na daljinu, modificirali smo naše smjernice i načine rada. Uložili smo kao tim izuzetne napore u organizaciju poslovanja.
Primarni cilj bio nam je osiguranje preventivne zdravstvene zaštite poput cijepljenja i preventivnih pregleda, skrb za djecu koja boluju od drugih bolesti, a posebno za naše male kronične bolesnike te u isto vrijeme zaštita zdravlja cijelog tima u rizičnim situacijama naše svakodnevne izloženosti. No za razliku od mnogih drugih djelatnosti naša struka je cijelo vrijeme imala kontinuitet poslovanja, iako u promijenjenom obliku. Shvatili smo da je u ovoj situaciji najvažnije zadržati unutarnji mir, zdravlje i stabilnost i bili smo jedni drugima velika podrška. Danas smo u tom smislu već vrlo uhodani i profesionalni, vraćamo se našoj misiji i planiramo nove projekte željni "normalnog" života, edukacije, putovanja, naših druženja i produktivnih sastanaka.
Rekli ste mi da ste radoholičarka. Osjećate li da su žene u našem društvu još osuđivane ako to kažu, odnosno ako su toliko posvećene poslu? Jeste li osjetili to na vlastitoj koži?
- U poslu koji radim ne postoji formalno radno vrijeme; neminovno se isprepliću privatni i profesionalni život, ali to je put koji sam sama odabrala i ne bih ga mijenjala. Naravno, ima trenutaka kada osjećam težinu problema i stresa, ali je puno više onih kada osjećam ogromno zadovoljstvo postignutim što me čini sretnom i ispunjenom. U karijeru ulažem puno vremena i energije, to je neophodno u poslu kojeg radim, ali to ne znači da zapostavljam obitelj i prijatelje. No najvažnije je voljeti svoj posao i uživati u njemu jer je tada jednostavnije uskladiti privatni život s poslovnim obavezama. Iako to nije uvijek lako i jednostavno, potrebno je naći pravu mjeru. Važno je imati podršku obitelji i imam sreću što moja obitelj ima razumijevanja za moje duže radne sate i putovanja na koja često idemo i zajedno. Naučila sam u životu ne obazirati se na svačije mišljenje ili komentar, okružila sam se ljudima koji prepoznaju marljivost, stručnost, uporan rad i poštenje.
Jeste li tijekom karijere doživjeli predrasude jer ste žena na visokom položaju s ambicijama?
- Uopće se ne doživljavam kao "žena na visokom položaju", uživam u svom liječničkom pozivu i moja je misija pružiti najvišu kvalitetu zdravstvene skrbi našim pacijentima, a djelatnost Poliklinike uzdići i održati na razini centra izvrsnosti. Osobno nisam imala niti jednu situaciju u kojoj sam se osjećala podređeno u odnosu na muškarce u svom poslu, vjerojatno moja energija, predanost i vjera ne ostavljaju prostora za bavljenje tuđim komentarima ili predrasudama. Iskreno i duboko vjerujem u rad i trud. Ambicija je nešto urođeno, teško ju je suprimirati, često podvučem crtu, ali me ubrzo vizija i ambicija oko neke nove ideje ili projekta počne intrigirati. No, to je i tajna uspjeha, težiti boljem i kvalitetnijem, biti otvoren za nove ideje, ali istodobno biti promišljen i realan, s obje noge na zemlji. Moj glavni cilj je stvoriti takvo okruženje u kojem će svaki član tima moći dostići maksimum svog potencijala. Nastojim se odnositi prema ljudima u timu onako kako bih htjela da se oni odnose prema meni. Treba naučiti biti odlučan i uvjerljiv, a u isto vrijeme ne zvučati grubo ili bahato. Nije lako uvijek naći pravi balans, ali to je neophodna kvaliteta ako si odgovoran vođa nekog tima.
Često naglašavate važnost obrazovanja i stalne edukacije. Zašto vam je to važno?
- Edukacija i obrazovanje vrlo je bitna u svim djelatnostima, a posebno u medicini. Medicina, pa tako i pedijatrijska medicina vrlo se brzo razvija i usavršava u svim svojim segmentima. Stoga je i potreba doslovno cjeloživotnog usavršavanja i edukacije neminovna ako želite biti u tijeku s vrhunskim dosegom u svojoj struci. Uvjerena sam kako je za uspjeh Poliklinike zaslužna upravo kontinuirana edukacija i usavršavanje naših djelatnika svih profila. Naravno, u Heleni izuzetnu pažnju polažemo na ambijent kao i medicinsku tehnologiju prilagođenu specifičnim potrebama dječje dobi, ali bez visokoeduciranih djelatnika svih usmjerenja nema izvrsnosti. Kako bi uspjeli morate biti inovativni, bolji, drugačiji i korak ispred drugih, tu nema opuštanja i kompromisa, to je kontinuirani proces. Uz današnju eksploziju znanja, tehnologije i informatike još je važnije imati multidisciplinarni tim, okružiti se kvalitetnim visokoeduciranom suradnicima i ujedinjavati razna znanja i vještine.
Koji su najveći izazovi koje ste doživjeli tijekom karijere?
- Odluka o odlasku iz sigurnosti javne akademske bolničke institucije u kojoj sam u tom trenutku već bila mladi docent i voditeljica Odjela za pedijatrijsku nefrologiju, te osnivanje privatne Poliklinike zasigurno je bio najveći korak i izazov u mojoj profesionalnoj karijeri. Moram reći kako tada nisam bila ni izbliza svjesna koliko je to bilo odvažno i neizvjesno, vodila me vizija i vjera. Danas, s ove distance puno sam svjesnija rizika u koji sam se upustila. Unatoč radu u Poliklinici, što je samo po sebi vrlo zahtjevno, nastavila sam i svoju akademsku karijeru, često nauštrb svog slobodnog vremena. Kao nastavnik na fakultetu uživam u prenošenju znanja i iskustva mlađim generacijama.
Što biste poručili djevojkama koje su na početku karijere?
- Mladim djevojkama poručila bih da se ne boje pokazati inicijativu i uhvatiti u koštac s novim izazovima. Nove izazove treba prihvatiti i pretvoriti u nove prilike. Danas kao nikada do sada imamo brojne prilike za učenje i rast, za spoznavanje novih stvari i iskustava. Važno je investirati u znanje i obrazovanje.
Smatram da je uspjeh stvar izbora, no bez hrabrosti, upornosti, predanosti i vjere u ono što radite nije ga moguće ostvariti. Važno je imati jasne ciljeve i točno zacrtane planove i put. Izrazito su važni i suradnici jer bez timskog rada nema vrhunskih rezultata.
Kako se nosite sa stresom?
- Stres je dio moje svakodnevice, ali ne nužno negativna pojava, često uspijevam stres pretvoriti u kreativnost. Razgovor s dragim ljudima, dobar film, masaža ili duga šetnja dovoljni su da bi se tenzije primirile i napunile baterije za novi radni dan. Svjesna sam da stres u mojem poslu i aktivnostima nije moguće izbjeći, već je potrebno naučiti živjeti s njim. Ipak, puno češće od stresa prevlada zadovoljstvo i dobar osjećaj koji proizlazi iz posla kojeg radim.
Što ste naučili iz uspona i padova koje ste doživjeli tijekom karijere?
- Usponi i padovi neizostavni su dio karijere, bitno je ustati i krenuti dalje nakon padova. Mudri i pametni ljudi koriste padove i prepreke kao prilike za učenje i unutarnji rast bez kojeg uspjeh nije moguć. Bilo je niz prepreka na mom putu i nije bilo lako ni brzo doći do cilja, ali uz upornost i strpljenje te jasnu viziju lakše ih je savladavati. Naučila sam da niti jedan problem ne treba rješavati u afektu istog trena, već treba staloženo i mirno razmotriti problem, podijeliti ga s ljudima u koje imaš povjerenja i odlučiti na koji način ga riješiti.
Što je za vas najbolji odmor, kako se opuštate? Imate li neke rituale self-carea?
- Dan počinjem čašom mlake vode s limunom, kratkom meditacijom i jutarnjom kavom u miru sa suprugom. Taj jutarnji ritual meni je izrazito važan za planiranje i funkcioniranje tijekom cijelog dana. Veliki sam ljubitelj putovanja, dugih šetnji koje koristim za razgovore sa sinom ili kćeri. Uživam u masažama i svaki tjedan sam vjerna svojoj dragoj prijateljici i maserki Jagodi koja me već dugi niz godina "centrira" i vraća mi energiju na kraju napornog tjedna. Uživam u uređenju interijera što mi je posebna strast. Kako smo se tijekom života često selili imali smo prilike uređivati brojne prostore- privatne i poslovne i surađivala sam s brojnim odličnim arhitektima diveći se kreativnosti njihovog posla. Zadnjih godina najviše surađujem s dipl. arh. Sandrom Meštrović te uživam u cijelom stvaralačkom procesu uređenja sa stručnjakinjom koja ima veliki talent, viziju i profesionalna je u svom poslu, što uvijek izrazito cijenim. Kada završim jedan projekt već počinjem razmišljati koji bi mogao biti slijedeći. Tu je moja i ing. Drita Novak, žena posebne energije, koja me uvijek prati u mojim vizijama i stručno ih oblikuje.
Kakav je vaš odnos prema modi? Kako izabirete odjeću i koliko vam je ona važna?
- Volim pratiti modne trendove, u slobodno vrijeme čitam modne portale pa tako i Gloriju Glam, iako nosim isključivo odjeću koji mi se sviđa i u kojoj se osjećam udobno. Nisam sklona eksperimentiranju. Na poslu sam najčešće u hlačama jer rad s djecom zahtijeva praktičnost, jednostavnost i udobnost. U privatnom životu najviše volim lijepe haljine koje redovito kupujem tijekom svojih putovanja po svijetu. Obožavam fine cipele, posebno štikle, iako zadnjih godina više kupujem udobnu kvalitetnu obuću. Kao i većina žena ne mogu odoljeti torbicama koje si povremeno priuštim.
Kako njegujete lice, kožu i kosu?
- S godinama sam shvatila da istinska ljepota žene dolazi iznutra i oko mene je mnoštvo žena koje zrače jer su prihvatile sebe, stekle samopouzdanje i unutarnje zadovoljstvo. Moja njega lica i tijela je konstantna te je navečer intenzivnija nego ujutro. Volim kvalitetne proizvode, posebno kreme za lice, pilinge i maske. Ne volim velike promjene; kosu mi godinama svaki tjedan održava moja frizerka Matea za kojom sam otišla u drugi dio grada jer poznaje moj stil i ukus.
