"Mare"

Andrea Štaka: ‘Nisam bila svjesna koliko je priča nas žena još uvijek nevidljiva‘

10. kolovoz 2020.
Andrea Štaka
Srđan Sandić
Srđan Sandić

Razgovarali smo s redateljicom Andreom Štakom o procesu stvaranja filma, o inspiraciji i izazovima s kojima se susreće.

Hrvatsko-švicarski film "Mare" redateljice Andree Štake bit će 15. kolovoza prikazan na 26. izdanju Sarajevo Film Festivala koji se zbog epidemiološke situacije u cijelosti održava u online okruženju. Njime će biti otvoren natjecateljski program dugometražnih igranih filmova i svim će gledateljima biti dostupan online. Upravo na Sarajevo Film Festivalu 2006. godine Andrea Štaka i glumica Marija Škaričić osvojile su Srca Sarajeva – Štaka za debitantski film "Gospođica", a Škaričić za najbolju žensku ulogu u istom filmu. O samom filmu, liku rađenom posebno za Mariju Škaričić, i drugim temama "oko" filma, razgovarali smo s redateljicom.

Kada bismo trebali reći o čemu je film "Mare" - što bismo rekli?

- O jednoj familiji. O pojedincima te familije. O tome kako je familija fluidna. I o čežnji.

O ljubavi?

- Da.

Možda o vječnoj potrazi za strasti?

- Strast i seksualnost su prirodne i bitne stvari. Za mene je film više o senzualnosti nego strasti. O tome da kao majka i supruga, ostaješ individualna osoba koja mimo djece i muža, razmišlja i osjeća.

image
Marija Škaričić

O ženskoj emancipaciji i o seksu kojeg uvijek nedostaje?

- Nije šala. Seks je vrsta komunikacije. Gledaš se u oči ili ne. Uzmeš si vremena ili ne. Kažeš što ti se sviđa ili ne. Što se tiče emancipacije, mislim da nismo napredovali mnogo u zadnjih 40 godina. Ni u ženskoj, a ni muškoj. Što se tiče ženske emancipacije, ona nije završila time da od nedavno smijemo u školu, raditi, glasati, da zarađujemo - još uvijek manje, već je stvar u tome da naša historija još nije napisana: što smo sve uspjele, promijenile, uložile u društvo. Da imamo prirodno drugačije prioritete koji moraju biti prihvaćeni u društvu: naša strast, snaga, nježnost, um, razum te da i mi smijemo biti u mnogo većem broju u politici i imati svoje novce. Mnogi će reći da to danas već je tako, ali ako se malo zagrebe po površini, vidimo da nije.

Film je možda i o provinciji koja uvijek i nužno sužava život?

- "Mare" je univerzalna priča. Mislim da mi svi imamo jedan "tijesan" dio u nama, zbog kojeg nismo skroz hrabri, ne volimo promjene, imamo strahove. To je tako i u gradu i u provinciji, kod žena i muškaraca.

Nategnuto, ali narativ me podsjetio na slavne "Mostove okruga Madison"…

- Ne… I da! Ja sam "Mostove" gledala tek nakon što sam napisala prvu ruku scenarija. Za mene ovaj film oscilira između "Mostova" jer je vrlo emotivan, nježan i sentimentalan te nečeg puno direktnijeg, surovijeg, svakodnevnijeg od toga. Inspiracija su mi bili filmovi "A Woman under the influence" od Johna Cassavetesa i "Wanda" Barbare Loden. Međutim, ja volim sentiment i obožavam Meryl Streep, tako da nemam problem s usporedbom.

image
Marija Škaričić i Goran Navojec

S obzirom na to da film otvara erotsku podtemu, imate li osjećaj da je erotska ljubav i dalje na izvjestan način stigmatizirana? I zašto?

- Da. Stid. Strah. Moral. To se polako mijenja s mladim generacijama i sa ženama koje glasno govore i kažu zašto su im ljubav i erotika bitna. U filmovima se mijenja slika ljubavi i erotike jer redateljice imaju drugi, nijansirani pogled na njihove glavne junakinje, što je vrlo bitno.

Što znači da ste pisali lik za Mariju Škaričić? Koji su to uvjeti pisanja? Kako ste ga krojili?

- Marija Škaričić je već u mom filmu "Gospođica" odlično glumila, dala je svoju intuiciju i snagu. Htjela sam je opet vidjeti na velikom platnu i tako sam odlučila nešto pisati baš za nju. Čekala sam, naravno, pravu priču za to. Kad sam odlučila krenuti s pisanjem "Mare", bilo mi je jasno da je to uloga koju pišem za nju. Druge inspiracije su mjesto Konavle, pejzaž, ta lijepa, kruta, pomalo divlja sredina, moji korijeni tamo, kuća moje rodice u kojoj smo snimali. Film je o jednoj fazi života žene u najboljim srednjim godinama koju ja dobro poznajem. Film je vrlo osoban.

image
Scena iz filma ˝Mare˝

Što vam je najveći izazov u suradnji s profesionalnim glumcima, a što s naturščicima?

- Izabrala sam odlične glumce oko sebe: Marija Škaričić, Goran Navojec, Mateusz Kosciukiewicz, Ivana Roščić, Mirjana Karanović, Nikša Butijer, Zdenko Jelčić, Vesna Stilinović, Damir Kustura i od njih sam tražila da budu što prirodniji, da imamo osjećaj da su naturščici. A oni svi sa sobom donose divne emocije, znanje i strast da se udube u uloge pa je bio gušt raditi s njima. S time da glumci više vole diskutirati o sceni, boriti se za svoju ulogu i mene izazivati. Naturščici su bila djeca u filmu, to su moji nećaci i nećakinja i nekoliko ljudi baš iz Konavala. U tome sam uživala jer ne "šišaju" ni mene ni kameru, a ja njima kao redateljica moram dati povjerenje i prostor za imaginaciju. Ma zapravo, to glumcima također treba - povjerenje je najbitnija stvar.

Scenaristika i režija su kod nas jako spojeni – dok se recimo velike produkcije ne usude raditi bez tima scenarista. Kako vi gledate na to? Kako ste gradili povjerenje prema sebi kao scenaristici?

- "Mare" je prvi film gdje sama potpisujem scenarij, inače radim s koscenaristima. Ovaj film sam jako intuitivno pisala, tako da je bilo jasno da ću sama to raditi. Imam povjerenja u sebe, ali mi sto puta dnevno ode na sve strane, onda moram sjesti sama sa sobom, disati duboko ili skočiti u hladnu vodu. Na svu sreću Zürich ima rijeku i milijun drugih malih detalja s kojima se nasamarim da sjednem i čisto pišem jer kad napokon sjednem i pišem, ide mi. Ali iskreno, to je uvijek rollercoaster, jer konstantno sumnjam.

image
Andrea Štaka

Odabrali ste kuću svoje šire obitelji, ako sam dobro shvatio kao topos filma – zašto?

- To je kuća moje rodice. Volim avione, zato! Ali ima i drugi razlog, Jonas Mekas - američki avangardni redatelj je rekao da nikad ne snimamo samo jedno mjesto, jedan grad, nego uvijek našu priču, naše djetinjstvo, našu strast prema nečemu. Konavle meni daju energiju i nju sam koristila.

Što vam se inicijalno činilo da želite prikazati, a što niste prikazali, i obrnuto – što je ispalo prikazano, a da se nije htjelo prikazati?

- Željela sam prikazati život, čar svakodnevice, autentičnost, ljepotu i fluidnost međuljudskih odnosa i njihovu nesavršenost; da život i ljubav nisu crno bijeli, da uloga majke, oca, djeteta, ljubavnika nije crno bijela. Nadam se da je to sve u filmu, ali ispričati takvu priču na taj način je bilo škakljivo, jer je puno nevidljivog što mora biti ispričano kroz geste, slike i ritam. Dok sam snimala film, nisam bila svjesna koliko je priča nas žena još "nevidljiva", bilo mi je rečeno da je priča o jednoj ženi ispričana na taj način banalna, da nema velike drame, a ja baš mislim da su i tihe, suptilne, svakodnevne priče one koje su važne.

Kakvi su produkcijski uvjeti ovakvog filma i kako vidite problem današnjeg financiranja filmova?

- "Mare" je za europske pojmove budžeta skroman film, scenarij se svidio europskom fondu Eurimages i ZDF/Arte televiziji, tako da smo s te strane, uz pomoć švicarskih fondova i HAVC-a, dosta brzo financirali film. Imali smo sreću da su neki ljudi vjerovali u priču, mene, glumce i ekipu filma. Financirati i napraviti film je uvijek kompleksno i teško, iako zvuči lako: treba vjerovati u svoju priču i puno raditi da on na kraju bude na platnu, osobito kad pričamo o autorskom filmu sa subjektivnim ili radikalnim pristupom. Pejzaž se stalno mijenja, danas manje ljudi ide u kino, treba razmišljati i o alternativnim prikazivanjima filmova, a i tek treba vidjeti što će nam ova nova situacija s Covid -19 donijeti, jer momentalno stagnira sve. Ne preostaje ništa osim da hrabro i dalje pišem, stvaram i vjerujem u to što želim ispričati i da ću za to naći publiku, jer ona mi je bitna.

Kako u vašemu slučaju film nastaje i koliko dugo? Postoji li sada već etablirana procedura?

- Ovaj put mi je malo kraće trebalo, pet godina (smijeh). Ideja me mora intrigirati, izazvati nešto duboko u meni i onda krećem u razvijanje priče i svijeta kojeg želim kreirati. Nedavno sam za vrijeme lockdowna snimila kratki dokumentarni film "My Mom, My Son and me" na 16 mm, vrlo brzo, za tri tjedna. Ja na kameri, snimala sam sina, majku i prijatelje i uživala sam u stvaranju nečeg tako skraćenog.

Kakav će biti život ovog filma u ovako nepredvidivim uvjetima? Što je sigurno?

- Trenutačno, baš kao i kod pokera, ništa nije sigurno i ima milijun opcija kako će se život ovog filma razvijati. Imali smo sreću da je film imao premijeru na Berlinaleu i kino distribuciju u Švicarskoj. "Mare" otvara natjecateljski program Sarajevo Film Festivala, koje će ove godine biti održano pod posebnim okolnostima, trebali smo otvoriti Festival u Puli, no odgođen je. Sad radimo strategiju za distribuciju filma u Hrvatskoj, s tim da čekamo nove datume Pule. Film ide u Meksiko, Izrael, Koreju, ali za sada bez nas. Evo držim karte u rukama, ali iskreno, samo mogu na blef reći što je sigurno.