Anja Strelec redateljica je nekoliko nagrađivanih dokumentarnih filmova prikazivanih na međunarodnim festivalima i televizijama te je sudjelovala na nizu samostalnih i skupnih izložbi fotografije i novih medija diljem svijeta. U svojim se radovima, kroz različite formate, bavi socijalnim temama portretirajući osobne ljudske priče i društvo te istraživanjem formi kroz fotografiranje grada i arhitekture. Ovaj put nam se predstavila izložbom koja će nas, na kraju ove sulude godine, podsjetiti na, nadamo se - ipak svršeno prošlo vrijeme. Vrijeme potpunog lockdowna. Lokacija na kojoj su fotografije stvarane je Bruxelles u kojemu naša sugovornica živi i radi.
Izložba fotografija tematizira prvi lockdown u Bruxellesu te je pod pokroviteljstvom Gospodarskog i trgovinskog ureda pri Veleposlanstvu Kraljevine Belgije u RH. Smijemo li saznati nešto o samomu procesu i konceptualiziranju ideje – kako je išlo?
- Fotografijom se bavim od svoje 11. godine, često sam još onda iz znatiželje znala otići šetati ulicama svog rodnog grada Varaždina i fotkati ljude na tržnici, ulice, zgrade, atmosferu u gradu. Mama mi je kupila prvi analogni Zenit fotić i tako je sve počelo. Kad fotografiram, nikada ne radim unaprijed s mišlju da ću napraviti izložbu na određenu temu, nekako tema uvijek nađe mene. Počnem fotografirati nešto što mi je zanimljivo, dogodi se neki klik i nakon nekoliko dana shvatim da bi se iz toga mogla napraviti neka priča. U tom trenutku znam što točno još treba pofotkati, na koji način, kojih boja i slično, cijela priča mi se jako brzo posloži u glavi. Tako je bilo i s ovom temom.
Prvi lockdown u Bruxellesu počeo je 18. ožujka i već nekoliko dana nakon što je počeo uzela sam fotić i hodala gradom. Moram reći da me ulična fotografija jako opušta, čak i dovodi do tog nekog meditativnog stanja u kojem sam kompletno smirena i u nekom svom svijetu. Mislim da je za svakog fotografa ta novonastala situacija bila jako zanimljiva jer se po prvi put u glavnim gradovima mogla osjetiti potpuna tišina, vidjeti prazan prostor čak i na poslovnim i turističkim punktovima koji inače vrve ljudima. Ulice su izgledale poput muzeja i ta arhitektura bez ljudi je dobila potpuno novi značaj, kao da su te sve prekrasne građevine izložene bez distrakcija, same. U isto vrijeme bilo je prekrasno i strašno osjetiti tu prazninu i ljepotu prostora.
Cijeli proces trajao je nekoliko mjeseci, na početku sam išla s namjerom da poslikam nekoliko građevina i prostora da bi se nakon toga više koncentrirala na ljude i njihov odnos prema novonastaloj situaciji. Negdje u to vrijeme došla sam na ideju napraviti i kratki video napravljen od nekoliko stotina crno-bijelih fotografija u tzv. stop motion tehnici koji ocrtava atmosferu u mojoj ulici. Tu je veliku ulogu igrao i zvuk na kojem je radila umjetnica zvuka Iva Galović, tako da je snimala atmosferu grada kroz nekoliko tjedana koja je ukomponirana u video. Igrom slučaja bila sam u kontaktu s g. Antoniom Garciom iz Gospodarskog i trgovinskog ureda pri Veleposlanstvu Kraljevine Belgije u RH vezano uz neki drugi projekt te smo kroz razgovor došli na ovu temu koja mu je bila jako zanimljiva te je predložio da napravimo izložbu.
U Belgiji ste nedavno prošli kroz drugi lockdown i mjere se trenutno popuštaju – kako ste vi prošli kroz to bizarno iskustvo?
- Drugi lockdown još uvijek traje samo su mjere malo popustile, maske pod obavezno nosimo još od osmog mjeseca i na otvorenom tako da se čovjek nekako privikne na novonastalu situaciju. S obzirom na to da također radim kao audiovizualna redateljica i novinarka, posao se normalno nastavlja uz pridržavanje svih mjera, ali definitivno nije bilo ugodno biti puno na terenu u trenutcima kad je Belgija imala jako veliki broj zaraženih. Pandemija je definitivno ostavila trag na ekonomsku situaciju puno ljudi koji žive i rade u Bruxellesu, ali moram reći da sam zadovoljna kako je belgijska vlada sve regulirala za sada, barem u mom sektoru.
Psihološki je pandemija također ostavila trag na ljude koji su sad naravno distanciraniji kad govorimo o fizičkoj ili takozvanoj socijalnoj distanci jer se ljudi u velikoj većini pridržavaju mjera. I dok se ponekad još uvijek osjeti tenzija i nepovjerljivost zbog novonastale situacije i neizvjesnosti, često su ljudi također ljubazniji jedni prema drugima jer smo svi zajedno u nepoznatom i trebamo se prilagoditi. Osobno mi je bilo na početku vrlo čudna ta novonastala situacija kao vjerujem i svima, no vrlo brzo sam tu početnu neizvjesnost kanalizirala kroz fotografiju tako da sam imala svojevrsni ˝ispušni ventil˝ te se vrlo brzo prilagodila situaciji jer se život nastavlja.
Radite za prestižne klijente poput BBC Studioworks, Europsku komisiju i međunarodne organizacije kao što je UNICEF. Možete li nam ukratko prepričati specifičnosti tih suradnji? I koliko su vam ˝otvorene ruke˝?
- Ljudi često imaju predrasude i stereotipno razmišljaju o Bruxellesu kao jako birokratskom pa čak i nezanimljivom gradu zbog europskih institucija, međutim treba naglasit da je Bruxelles izuzetno kozmopolitski grad, drugi po redu u svijetu s najvećim postotkom stranaca - čak 60% ljudi ovdje je iz nekih drugih zemalja. Kad prošećete gradom, na samo parsto metara možete vidjeti ljude svih rasa i nacionalnosti i čuti do šest, sedam različitih jezika. Imala sam stvarno veliku sreću da upoznam paletu različitih ljudi jer radim kratke dokumentarne portrete ljudi za belgijsku flamansku televiziju i mogu reći da se uopće ne osjećam kao stranac u ovoj zemlji. Vezano uz klijente, uvijek sam mišljenja da treba poštovati zahtjeve klijenta, ali ih i savjetovati te naravno raditi uz dodatak nekog svog osobnog stila jer vas na temelju vašeg portfolia i angažiraju. U većini projekata s nekim većim televizijama, međunarodnim organizacijama i institucijama imala sam određenu slobodu kod pisanja scenarija za njihov video i režiju, ali sam također i poštovala neki njihov brend i vizualni identitet.
Naravno, kod osobnih projekata ipak je drugačije i postoji više slobode što je i normalno. Vrlo rano sam odlučila da želim funkcionirati kroz vlastitu firmu i produkciju jer mi to daje najviše slobode i sama mogu odlučivati s kim želim raditi. Imala sam zasad jako ugodnih iskustva sa svim međunarodnim klijentima, puno njih me je našlo preko LinkedIn-a, kasnije preko preporuka, a postoje naravno i natječaji za projekte. S obzirom na to da se u Bruxellesu nalaze sve veće organizacije i institucije posla ima. Ipak za dobiti dobar posao treba imati dobar portfolio, ali i govoriti nekoliko jezika što je dosta bitan uvjet za dobivanje projekata. Često se u natječajima pod normalno stavlja poznavanje engleskog, francuskog i flamanskog - pod obavezno.
Na audiovizualnim projektima radili ste diljem Europe te u Argentini, Nepalu, Eritreji, Gvineji i Gani. Voljeli bismo da nam uspostavite razlike i sličnosti suradnji u tim nužno – različitim krajevima svijeta....
- Drugačije je posjetiti te zemlje kao turist a drugačije je živjeti u njima nekoliko tjedana ili mjeseci s lokalcima i vidjeti iz prve ruke kako funkcioniraju stvari. Nakon svih tih putovanja ustvari shvatite koliko je naš život u Europi privilegiran i koliko stvari uzimamo zdravo za gotovo, poput tople vode za tuširanje ili čak pitke vode, sigurnosti na cesti i slično. U Nepalu sam radila na dokumentarnom filmu o migrantima koji odlaze u susjedne zemlje legalno ili ilegalno tražiti posao, ali se radi loših radnih uvjeta vraćaju jako bolesni, žene silovane od strane poslodavaca, a ponekad se radnici vraćaju čak mrtvi u ljesovima. Jako je zanimljivo vidjeti kako na aerodrom u Kathmanduu istovremeno dolazi po 15 do 20 lijesova dnevno lokalnog stanovništva koje je umrlo radi loših radnih uvjeta ili bolesti u Saudijskoj Arabiji, Kataru i sličnim zemljama i zapadnjake koji dolaze na taj isti aerodrom s ciljem da planinare na Himalajima ili samo traže unutarnji mir.
Bez obzira na lošu ekonomsku situaciju u Nepalu, lokalci se doimaju uvijek veselim i ljubaznim. U Afriku sam imala priliku ići nekoliko puta i raditi za EU delegacije kojima sam držala audiovizualne radionice. U svakoj zemlji bilo je drugačije iskustvo jer sam tamo imala priliku provoditi dosta vremena s EU dužnosnicima koji žive u tim zemljama već nekoliko godina. Mislim da nikad inače ne bih imala prilike posjetiti zemlje poput Eritreje ili Gvineje kao turist. To su zemlje prekrasnih ljudi, kulturno i prirodno vrlo bogate, ali i zemlje nekih nama nadrealnih situacija u kojima vidite kako se mala djeca igraju među tisućama plastičnih boca koje su struje donijele s pučine i iz okolnih zemalja i njima je to normalno zato što nikad nisu vidjeli ništa bolje.
U svojim se radovima, kroz različite formate, bavite socijalnim temama portretirajući osobne ljudske priče i društvo te istraživanjem formi kroz fotografiranje grada i arhitekture. Što je izazovno u radu s ljudima, a što s mrtvim – živim objektima, gradovima, prostorima?
- Radim s nekoliko audiovizualnih formata od korporativnih, promotivnih, TV portreta, glazbenih spotova do dokumentarnih filmova, ali moram reći da što više radim da se sve bolje snalazim u prostoru i kako izvući iz njega najbolje u kratkom vremenu. Kod osobnih ljudskih priča pristup je drugačiji i ovisi o situaciju, priči, formatu; radi li se o TV prilogu zabavnog sadržaja ili dokumentarnom filmu u kojem vas čovjek mora što bolje upoznati da vam povjeri svoju priču. Svaka forma je drugačija i jako zanimljiva. Posljednjih par godina bavim se kraćim formama jer ulazak u duži dokumentarni format zahtjeva jako puno pripreme, ponekad i godine rada, a na žalost je financijski manji isplativ no s druge strane daje vam neku posebnu ispunjenost. U svakom slučaju, najvažnije je ispričati dobru priču u bilo kojoj formi, imati smisla za priču ali i snositi određenu odgovornost jer pričaš nečiju tuđu priču kroz svoje oči. Ja sam narator tuđih života i kroz fotografiju i kroz video, a to je ponekad prevelika odgovornost. Moj se život po godinama nalazi na nekoliko hard diskova kroz tuđe priče i fotografije.
Bavite se videom, dokumentarnim filmom i street fotografijom. Kako ti prelazi u interesima izgledaju i što im je temeljno, barem što se tiče vašeg pristupa obradama tema?
- Odgovara mi taj multidisciplinirani pristup kroz razne medije, ali ne treba zaboraviti da su te sve priče vizualne i trebaju imati određenu estetiku. Osim same priče, tehnologija također igra značajnu ulogu. Većinu svojih filmova, videa i fotografija samostalno snimam, obrađujem i montiram tako da se nastojim stalno educirati ili savjetovati s kolegama, pratiti novosti i trendove i vizualno pratiti nove načine snimanja, kamere, objektive, korekciju boja i slično. Vezano uz razne formate, oni imaju isti nazivnik: priča i slika. Francuzi kažu da je to kao nositi nekoliko šešira na glavi, odnosno funkcioniraš kroz nekoliko profesija/uloga koje su dosta slične, a svaka zahtijeva od tebe jedan dio tvoje osobnosti.
Izložbu fotografija prati i kratki video također napravljen od fotografija stop motion tehnikom, prikazujući atmosferu lockdowna, podcrtavajući istovremenost prekida i kontinuiteta života grada i prilagodbu novoj stvarnosti. Što vama znači ili ne znači sintagma ˝nova stvarnost˝ - ili ˝novo normalno˝?
- Kratak video "Međuprostori" kreiran je stop-motion tehnikom od nekoliko stotina crno-bijelih fotografija tijekom prvog tjedna lockdowna u Bruxellesu bilježeći atmosferu, prostor i ljude korištenjem isprekidanih trenutaka koji predstavljaju novu stvarnost bez fluidnog kontinuiteta. Video se nadovezuje na ciklus fotografija stvarajući međuprostor u kojem se nalazimo - prostor adaptacije, transformacije i prilagodbe. Upotrebljavajući samo uličnu fotografiju pokušala sam dokumentirati kretanje ljudi u novim, praznim prostorima, preinačenim vizurama grada. Atmosferu dodatno podcrtavaju glazbeni instrumental i zvuk ulice, naglašavajući stanje neizvjesnosti i pomake prema novoj stvarnosti. U tome mi je puno pomogla umjetnica zvuka Iva Galović. Novo normalno – mislim da je sve stvar prilagodbe koliko god ona bila lagana ili teška, to je također jedan od razloga zašto se izložba i zove međuprostori, mislim da se trenutno nalazimo u nekom međuprostoru, situacija neće biti kao što je bila prije virusa, učimo se prilagođavati. Za mene ˝nova stvarnost' uključuje višu razinu svijesti o sebi i drugim ljudima te pomake u percepciji svijeta oko nas - za neke stvari koje smo nekad uzimali ˝zdravo za gotovo'˝shvaćamo da vrlo brzo mogu nestati te više cijenimo ˝male˝ stvari i trenutke.
Što je novo na čemu radite?
- Radim konstantno za belgijsku televiziju već nekoliko godina – BRUZZ TV, nas nekoliko radi na emisiji koja se emitira svaki tjedan i radimo kratke dokumentarne portrete različitih ljudi koji žive i rade u Bruxellesu te pokrivamo ostali kulturni sadržaj. Uz to radim i dalje za BBC Studioworks i Europsku komisiju na više institucionalnih kratkih videa te za razne klijente. Nakon Zagreba izložba će na proljeće biti postavljena i u mom rodnom gradu Varaždinu, a u planu mi je i proširena izložba u Bruxellesu u ožujku za obilježavanje prve godišnjice lockdowna s kolegom fotografom iz Vilniusa Kristijonasom Dirseom koji također radi u Bruxellesu i s kojim već par mjeseci radim na tom konceptu. Zadnjih nekoliko mjeseci radim i na novom dokumentarnom filmu o obrezivanju žena i dječjim brakovima u afričkim zemljama kroz osobne priče žrtava koje žive u Bruxellesu. Vrlo često se takve prakse nastavljaju i u Europi u određenim zajednicama unatoč zabranama. Tema je dosta zahtjevna i pratim ju već neke dvije godine. Trenutno sam u fazi pisanja i organizacije, a snimanje bi trebalo uključiti i odlazak u Senegal, naravno ovisno o situaciji u svijetu.
