Istaknuta znanstvenica Ankica Čakardić feminizmu pristupa iznimno ozbiljno, akademski precizno i analitički. Docentica je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i predstojnica na Odsjeku za filozofiju, svoj pristup približila široj javnosti sudjelovanjem u emisiji "Peti dan", a svojedobno je bila i na čelu Centra za ženske studije. Godinama proučava Rosu Luxemburg i njezin rad na oslobađanju žena, a za ovogodišnji 8.mart odgovorila je na naša pitanja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti feminizma.
Tko ili što vas je potaknulo da se bavite feminističkim aktivizmom?
- Okruženje u kojem sam odrastala uvijek je nekako nametalo teme i komentare o emancipaciji žena i radničke klase. Primjerice, 8. mart je u mojoj kastavskoj obitelji oduvijek bio važan dan, čak i u ona nesretna ratna vremena koja su skrivala svaki spomen na socijalističku prošlost. Rekla bih da je moja feministička osviještenost potekla još iz tih ranih dana djetinjstva, kako bi se razvila u nešto konkretnije mojim angažmanom u različitim progresivnim organizacijama tijekom studentskih dana, kao i na studiju filozofije.
Što za vas osobno znači 8. mart?
- Za mene je 8. mart jedan od najvažnijih i najponosnijih dana u godini, kada se trudim maksimalno iskoristiti situaciju da nagovorim svijet oko sebe da baš svaki dan trebamo živjeti kao da je 8. mart. To je dan koji poručuje politički univerzalnu svevremensku vijest da nema zdravog i progresivnog razvoja društva bez rodne emancipacije. 8. mart nosi značenje krvavo izborenih ženskih radnih, socijalnih i uopće materijalnih prava, podsjeća nas na revolucionarnu i socijalističku prošlost koju nam je u nasljeđe ostavila Clara Zetkin 1911. godine u Copenhagenu, otkada ponosno koračamo ulicama i obilježavamo prvi "Međunarodni dan žena – radnica".
Što po vama obilježava suvremenu feminističku borbu?
- Feministička borba u suvremenom kapitalizmu je mahom reducirana na kratkoročno očuvanje već izborenih prava, bilo da je riječ o reproduktivnim, radničkim ili drugim socijalnim pravima. Ona je izrazito usmjerena na politike identiteta pa je samim time određena brojnim intersekcionalnim fokusima. Ono što suvremenoj feminističkoj borbi nedostaje pored njenih važnih i gorućih kratkoročnih borbi jest pogled unaprijed, vizionarski zalet na duže staze koji bi se više fokusirao na feminističke interese, a manje na pitanja identiteta.
Koji su feministički glasovi danas, recimo to tako, regresivni? A koji progresivni?
- Regresivni su oni glasovi koji se pozivaju na biološki esencijalizam, koji isključuju iz svojih redova različite potlačene društvene skupine, bilo da je primjerice riječ o trans-osobama ili seksualnim radnicama, kao i oni feminizmi koji se služe jeftinom moralizacijom kao taktikom isključenja neistomišljenica. Jednako tako, regresivni su i oni feminizmi koji primarno zastupaju interese kapitala ili alt-desničarske stavove, a takve instrumentalizacije feminizma danas ima sve više. Progresivni glasovi feminizma su oni koji se uvijek solidariziraju s prezrenima na svijetu, koji uviđaju klasnu komponentu roda i obrnuto, koji se pored rodne emancipacije paralelno zalažu za ukidanje postojećih društvenih odnosa i njegovih reproduktivnih režima.
Koje su glavne tendencije u teorijskom feminizmu danas? Što vam se čini?
- Čini mi se da su glavne, ili preciznije mainstream, tendencije depolitizacija feminističke teorije, njeno preoblikovanje i reduciranje na metafizičke rasprave o ženskom subjektu, uglavnom ispražnjene od političkog sadržaja. Uz to, jako je mnogo nerazumljive akademske teorije pisane u postmodernističkom i poststrukturalističkom ključu, koja često završava u nekom osobnom tonu koji je teško dovesti u vezu s problemima najvećeg broja žena u svijetu. Kronično nam nedostaje ozbiljnijih historijsko-teorijskih pristupa.
Koje su to teme unutar feminizma i unutar feminističkih udruga i skupina koje su još uvijek tabu i na kojima se treba raditi?
- Rekla bih – onako ugrubo – rasprave o klasnoj solidarnosti, komunizmu, monogamiji, kritici braka, seksu.
Kako doživljavate javnu percepciju feminizma; s jedne strane još uvijek je prezren i marginaliziran, a s druge je postao populariziran na globalnoj razini i prošao kroz neku vrstu celebritizacije?
- Da, situacija je pomalo shizofrena. S jedne strane smo bombardirani zavodljivim feminizmom (ukoliko nam je uopće prihvatljiv) koji se lijepo i instagramično uklapa u postojeće društvene odnose, npr. želimo vidjeti čim više uspješnih žena na pozicijama koje su tradicionalno muške – upravljačke pozicije, CEO sektor, poduzetništvo, visoka politika. Na široj razini prihvatljiva je i borba protiv nasilja prema ženama ili protiv seksizma. Međutim, feminizam koji je manje sklon kompromisima i zahtijeva velike promjene društva i neudobne klasne konflikte, e to je već forma feminizma koja ostaje zaključana po marginama i nema je baš među celebritijima.
Zbog čega regionalni Me Too pokret nije zaživio ili mu još treba zamaha?
- Meni se čini da je Me Too obavio svoju primarnu svrhu, a to je otvaranje pukotine u javnom prostoru gdje se u kratkom roku tema o rodno uvjetovanom nasilju i uznemiravanju nametnula kao vidljiva, važna, nezanemariva, prioritetna. Mobilizacija žena u tom kontekstu bila je neviđeno i nevjerojatno snažna, te otada pa nadalje imamo referencu na koju se pozivamo kad god je u pitanju potreba da se ova tema još jače politički istakne. Recentne prijave studentica/studenata za rodno uvjetovano nasilje na hrvatskim sveučilištima zasigurno su primjer itekako živog pokreta.
Koji su po vama glavni postulati feminizma danas, u odnosu na prije?
- Danas feminizam funkcionira kao povremeni pokret, nema organizaciju, aktivira se kada situacija jako zagusti. Budući da je neoliberalno vrijeme po definiciji isprekidano, prekarno, uvijek s nekim određenim rokom trajanja, zapravo vibrira u part-time temporalnosti, tako su i društveni pokreti, uključujući feminizam, određeni nekim specifičnim problemom, povodom, partikularnim interesom ili danom koji slave, tj. obilježavaju. Početkom 20. st., u neka revolucionarna vremena kada nastaje, feministički pokret je bio izrazito aktivan, razvijao se u nekoj kontinuiranoj liniji otpora i nikada nije imao odmora. Glavna je razlika feminizma nekad i danas u tome što je "stari" feminizam bio usmjeren na internacionalizam, budućnost i velike progresivne promjene svijeta, danas je nažalost primoran gledati unazad i vraćati se na već izborena prava koja iz dana u dan gubimo. To je vrlo tjeskobna pozicija, ali treba uzdignute glave i bez kolebanja koračati naprijed.
S kojima problemima će se buduće generacije morati nositi u kontekstu feminističkog aktivizma?
- Klimatske promjene, održivi rad i razvoj, reproduktivni rad, antifašizam i antikapitalizam, slobodno vrijeme, tehnologija, imperijalizam, rasizam, javna i zajednička dobra. To su tek neki problemi i krize koje treba shvatiti kao priliku da se restartamo, duboko udahnemo i hrabro ujedinjene/ujedinjeni počnemo planirati borbe koje će ozbiljno uzdrmati postojeće društvene odnose i promijeniti svijet koji je doista istrošen i na rubu.
