Na snimanju se pojavilo odabrano društvo alkemičara života - njih petero. Zajednička šifra bila je 70+. Kad smo ih ugledali, izgledali su kao srednjoškolska ekipa iz razreda koja markira sat. Posramljeno smo se prijavili za mjesto u staračkom domu. A sve njih zajedno mogli smo zamoliti da nam potpišu ugovor o doživotnom uzdržavanju i da se instantno počnu brinuti o nama. To je bio najbolji tulum vitalnosti u gradu. Dvoje prisutnih sasvim su se slučajno prepoznali nakon četrdeset godina. Iz jednostavnog razloga. Trenutno izgledaju bolje i sretnije nego kad su bili mladi. Kada joj je svojedobno nakon operacije kuka liječnik rekao da neće moći raditi određene stvari, Tao Porchon-Lynch, najstarija učiteljica joge na svijetu, odvratila je: "Ne želim znati što neću moći, jer u to ne vjerujem."
Danas je čak svaka deseta osoba u svijetu starija od 60 godina. Usprkos tome, u našoj civilizaciji starenje i starost doživljavaju se kao poraz i manje vrijedan dio života. Stoga mnogi ljudi troše mnogo vremena, energije i novca na njegovanje iluzije o vječnoj mladosti. Donosimo vam jedan od pet razgovora (svi razgovori čekaju vas u novom broju magazina Gloria Glam) u kojem ćete zaista uživati jer su to ljudi koji vas u trenu napune energijom i nevjerojatno zrače jer su prihvatili sebe kao neponovljivu cjelinu.
Ante Radnić (84)
U kvartovskom kafiću me dočekao jedan profinjen, naočit muškarac tamnih očiju, živa pogleda. Godine mu se ne mogu odrediti jer kao da se zamrznuo u pedesetima. A znamo, to su najljepše godine za muškarce. Ugodnim, gotovo glumačkim glasom ispričao mi je priču o svojem životu. Odlučila sam je zauvijek sačuvati na diktafonu kao podsjetnik na jednostavnost i ljepotu postojanja. Kad pomislim da je ovaj umirovljeni doktor znanosti rođen u prvoj polovici prošlog stoljeća onda mi i najbolji filmski scenariji izgledaju siromašno.
"Rođen sam u Livnu. Došao sam na svijet pred sami rat. Na pragu života ostali smo bez oca, kuća sravnjena sa zemljom. Ostali smo samo s majkom nas sedmero braće i sestara: najmlađe godinu dana, najstarije 16 godina. U cijelom Livnu traume i tragedije na svakom koraku. To je naprosto bilo takvo vrijeme! Ali sve te nedaće te nekako učine borcem. Kad se osvrnem na sve što sam prošao bila je to gola borba za život, ali bez nekih dramatiziranja. Vodio nas je instinkt za preživljavanjem. Siromaštvo, a svejedno puno igre, i to po ruševinama. Kad evociram uspomene iz tih dječjih dana, samo mi prolaze slike druženja, smijeha, slobode, krađe voća, nogometa, vožnje kamionom prašnjavim cestama da bismo se dokopali Hajdukovih utakmica u Splitu. Toliko sitnih zadovoljstava u potpunoj neimaštini! Toga se najviše sjećam", sjetno me uvodi u priču.
Ante tvrdi da mu se sve u životu dešavalo nekako prirodno jer život naprosto ima svoj tijek. Oduvijek se bavio sportom. Prvo nogomet, pa rukomet, a onda dugo, dugo košarka, sve do 60-te.
"U košarci su me prozvali Ante Zver. Bolnica...faul! Kad nemaš visinu i pretjerano umijeće – imaš energiju i volju. Život mi je sam nekako nametao fizičku aktivnost, a time sam zasigurno stjecao i samopouzdanje. Strastveno sam volio sportove, ali je ipak moja najveća ljubav bilo kazalište. I to od trenutka kad sam s osam godina prvi put izašao kao recitator na pozornicu. Od tada ta ljubav nije prestala. Kad sam se sa studija vratio u Livno, godinama sam bio vezan uz amatersko kazalište. Od provincijske učmalosti spašavao sam se radeći s djecom recitale i kazališne predstave. Jedan od mojih najdražih kazališnih uradaka bila je režija Hasanaginice 1966. godine, s dugo prepričavanom izvedbom stare sevdalinke „Hasanagin sevdah“, Himze Polovine, što ju je u ulozi Vlahinjice čudesnim glasom pjevala Božena Erceg, moja najdraža prijateljica iz djetinjstva. Kasnije je to postao gotovo svjetski hit Jadranke Stojaković: "Što te nema, što te nema", ponosno mi govori.
Promatram ispred sebe čovjeka koji je izgradio moćnu karijeru na važnim pozicijama. Proučavao i doktorirao iz područja ekonomije i turizma. Kolege su ga zbog dubinskog pristupa radu zvali Ante Tabela i Ante Potrošnja. A na studij ekonomije u Zagreb je došao s dvije košulje koje mu je sestra prekrojila odrezavši donji dio kako bi mogla napraviti kragne.
"Bili smo luda generacija. 2500 studenata na godini, a golema većina iz malih sredina i sirotinjskih obitelji. Košmar od životnih uvjeta koji su rađali bliskost. I dan danas se družimo i sastajemo svakog prvog četvrtka u mjesecu", priznaje mi te otkriva kako je i s obitelji iznimno povezan.
"S obitelji sam oduvijek organski imao instinktivnu i snažnu povezanost. Potrebu da si pomažemo i da se međusobno podržavamo, ali se nikad nismo petljali jedni drugima u živote. To je vjerojatno formula uspjeha." Pitam ga koliko mu je ljubav bila važna kroz život.
"Ljubav je uvijek temeljni životni pokretač. Iz prvog braka imam sina Igora koji od 2001. živi u Americi. Građevinar je po struci, a umjetnik u duši. Kad sam donio odluku o izlasku iz tog ‘prvog života‘, nisam bio u potpunosti svjestan ozbiljnosti i težine takvoga životnog koraka. Igoru je bilo svega 14 godina i to me je počelo sve više proganjati. Međutim, povratka nije bilo, jer sa životom, kako kaže Gulbransen: ‘nema puta naokolo‘. Nakon nekoliko mjeseci raspao sam se do te mjere da sam završio u bolnici. Ipak, taj me težak životni potres nije slomio, nego energično usmjerio na osvještenje da nemam pravo na odlazak i da, bez obzira na Igorov stav prema meni, moram trajno ostati pokraj i s te nove pozicije ustrajati u izgradnji što kvalitetnijega odnosa. Potpuno sam osvijestio spoznaju da kontakt s moje strane nikad ne smije biti prekinut. Nastojao sam biti sam strpljiv i mislim da smo, uz roditeljski, uspjeli izgraditi i prisan prijateljski odnos. To smatram svojim istinskim životnim postignućem na koje sam ponosan. Važno životno utočište je i moj „drugi život“ u kojem značajno mjesto zauzima moja supruga Ljubica. Život nam je podario i kćer Katarinu, pravnicu koja se ostavila prava kao profesije i postala vlasnica brenda nakita Cloud&Co, ostvarivši tako svoj dječji san. Prije tri godine Katarina je s Markom donijela na svijet kćer Lolu, našu unučicu i najveću radost naših dviju obitelji. A Igor i Katarina brižljivo njeguju prijateljski odnos uz to što su brat i sestra." Kako mu je to uspjelo, zanima me.
"Sve neuralgične trenutke u životu treba osvijestiti baš onako do kraja, sve dok se sve postojeće frustracije ne eliminiraju i ne prestanu biti toksične. Da vam budem iskren, najveću snagu i ljubav, ali i mudrost upravljanja svojim životom dobio sam od moje majke. To s kolikom se hrabrošću ona nosila sa životom unatoč tolikim, gotovo nezamislivo tragičnim zbivanjima i izazovima kojima je bila izložena, u korijenu je sasijecalo svaku pomisao da ikad odustanem. Najsretniji sam što i Katarina i Igor s istim takvim načelima i kriterijima dosljedno upravljaju svojim životima!"
I u penziji mu je dan prekratak. Nikad ništa ne planira. Samo je jutarnja kava sa suprugom omiljeni i nepromjenjivi ritual. I da ne zaboravimo! Naš protagonist je senzacionalni meštar od kuhinje koji kuha uvijek i samo po intuiciji. Kaže da nikada nijedan objed nije rutinski pripremio, niti ga je ispustio iz ruku dok ga po svome nije dotjerao.
