Ona je 19-godišnja transžena koja se doseljava u veliki grad i pridružuje skupini transseksualnih radnica. Bajkovit i strašan je to intiman i grupni portret te manifest transrodnog društva. Roman se zove "Loše djevojke" (Udruga Domino, Zagreb), a u njemu vas očekuje i trans-bijes i trans-zabava te jedna anamneza društva koje nije samo argentinsko. Transfobija jedna je od vodećih fobija, ako bi se ta hijerarhija mogla uspostaviti. Iracionalna kao i svaka druga, isključiva, brutalna i s dugoročnim posljedicama. Ovaj je roman važan doprinos borbi protiv te društvene patologije. Camila Sosa Villada, slavna je spisateljica, glumica i pjevačica iz Argentine koja istražuje rodni identitet i bavi se pitanjima perspektive seksualnosti i njezine važnosti u današnjem globalnom svijetu. Njezin je rad često autorefleksivan i djeluje "autobiografično", međutim je li i koliko, saznajte u intervjuu.
Proces postajanja ono što ste danas – kako ga danas revidirate i vidite? Koliko je teško bilo postati svoja?
- Nije bilo teško, ja sam uvijek bila svoja (smijeh).
Što je "loše" u "Lošim djevojkama"?
- Čitavo društvo koje glavne junakinje u knjizi gledaju. One se bave promatranjem - vrlo tiho, vrlo ponizno i bez intervencije - društva koje ih okružuje. Ljudi misle da oni gledaju transvestitke, ali su u stvari transvestitke uvijek one koje gledaju društvo. Kao kod Nietzschea: kad gledaš zlo u lice, zlo gleda tebe.
Što je "dobro" u "Lošim djevojkama"?
- Izbijanje najpoetičnijeg govora kad se to najmanje očekuje. Kako se uguraju kao pjesma neke rečenice u priči. Barem kao iznenađenje.
Kako treba učiti analizirati tu suštinski nevidljivu povijest trans osoba?
- Ovdje ću umjesto svog odgovora citirati argentinskog pisca Néstora Perlonghera: "Ne želimo da nas progone, ni da nas studiraju, ni da nas diskriminiraju, ni da nas ubiju, ni da nas izliječe, ni da nas analiziraju, ni da nas objašnjavaju, ni da nas toleriraju, ni da nas razumiju: želimo da nas žele".
Vaš je roman situiran između bajke i horor priče. Bajka očito nužno sadrži horor elemente?
- Pa, nikad nisam tako razmišljala o "Lošim djevojkama". To je nešto što urednik kaže u predgovoru. Ja mislim da je to roman znanstvene fantastike siromaštva, ili kratkog domašaja.
S obzirom na to da se radi o autofikciji – kako ste konstrurirali lik La Tía Encarna? Koliko ste bježali od, a koliko dokumentarno pristupali tim konstrukcijama? Ona je majka van svih "kanona"....
- Već tri godine ponavljam isti odgovor: otkud vam to da se radi o autofikciji?
Pretpostavili smo, drsko, u pravu ste. Od napuštenosti do zajedništva raste vaš narativ – napušteno dijete je književna činjenica, ali i metafora fragilnosti trans zajednice? Ili?
- Ne. Napušteno dijete je gledatelj odnosno promatrač društva, odrasle dobi, strasti njegovih roditelja, nepravde, zlostavljanja koja počinjavaju odrasli. Puno se više stvari može ispričati iz kuta djeteta gurnutog u samoću. Kao i iz kuta transvestitki. Radnje postaju veće. Mogućnost pisanja se utrostručuje. Detalji određene radnje i sve igre koje ona dopušta.
Vodite nas od fantastičnog do realnog, od svetog do profanog... Što mislite o mitu o "bezglavim ljudima", tamnoputim iseljeničkim bićima sposobnim da se zaljube u transvestite, jer dijele njihovu bezvrijednost?
- E pa, bili su puno tajanstveniji likovi. Tražili su me da napišem više o njima pa sam morala izmisliti svu njihovu putešestviju. Meni je bilo dovoljno napisati Bezglavi Ljudi i da se to iščita kao pitanje. Imala sam povjerenja u tišinu koja ih je okruživala. Naravno, kad kreneš pisati, na kraju sve upropastiš.
Vaše pisanje nije samo tehnički spretno, ono u sebi nosi i revolucionarne elemente. Kako se nosite s takvim konstatacijama i vidite li vi, autorefleksivno – ičeg revolucionarnog u vašemu tekstu?
- Ne. Niti spretno niti revolucionarno. To je tek prikazivanje jednog jezika, sa svim mogućnostima pogreške koje to podrazumijeva. Ja želim govoriti o jeziku koji će me promišljati, a to je ni više ni manje nego svijet u kojem se može živjeti.
Što bi značila vaša izjava da možda vrijednost "Loših djevojaka" leži u tišini?
- To znači da glas pripovjedačice u "Lošim djevojkama" nije moj. Ja sam ostala u tišini, a pripovjedačica je pisala, stvorila svoju priču. Ja mogu napisati roman od svoje priče. Ali ne mogu govoriti na 200 stranicama o tome. Shvaćate li razliku? Stvorila sam tišinu oko onoga što mi se dogodilo. Jer ja bih prozivala ljude imenom i prezimenom, vrijeđala bih, ništa ne bih oprostila. Ne bih se svidjela čitateljima. A oni to znaju. Znaju da je ono o čemu roman govori predočavanje jednog jezika, makar odabrali vjerovati da sam napisala svoju autobiografiju. U tom slučaju bih ja onda ispala narcisoidna.
Što vam se čini da je važno politički misliti o pitanju seksualnog rada transrodnih osoba? Koji su temeljni problemi i izazovi ove naše globalne suvremenosti?
- Važno je da imamo lepezu mogućnosti. Da to ne bude nametanje, jer je to onda isto što i ropstvo. To da je prostitucija cijena da budemo transvestitke, nešto je čemu se mora stati na kraj. Naravno da je temeljni problem osiromašenje Latinske Amerike. Način na koji ostatak svijeta sustavno pljačka naš kontinent. Mi smo osiromašena društva, pa kako bi onda ona mogla biti ugodni s jednim osobama koje je toliko teško definirati, tako veličanstvenim i lucidnim kao što su transvestitke? Ovdje se misterija plaća životom. Ovdje ima mjesta samo za siromaštvo, i ima sve više mjesta. U drugim dijelovima svijeta trans osobe imaju nešto riješeno, osim ako nisu strankinje. Ali ovdje, ovdje moraš prodavati tijelo i preživjeti poplave.
