Osnivanje vlastitog arhitektonskog studija nikad nije bilo u njezinom planu. Vizija Une Barac uvijek je bio timski rad, a to je uspjela ostvariti i u svom Atellioru, studiju koji je osnovala s kolegom Antom Marićem. S uredima u Zagrebu i Londonu i 40 zaposlenih, riječ je o jednom od najboljih arhitektonskih i studija unutarnjeg dizajna na našem području, ali i u cijeloj Europi.
Atellior surađuje s nekim od najvećih svjetskih hotelskih grupa, za koje rade dizajn interijera. Među ostalima, to su Four Seasons, Hilton, Marriott, InterContinental Hotel Group, Rezidor Group i Accor. U Hrvatskoj su radili Ikador Luxury Boutique Hotel & Spa u Iki pokraj Opatije, projekt za novu zgradu Uprave Plave lagune u Poreču te resort Four Seasons pokraj Staroga Grada na Hvaru, a uključeni su u rekonstrukciju hotela Le Méridien Grand Hotela Lav u Splitu te u projekt u izgradnji za Arena Hospitality grupaciju u centru Zagreba. Rade i na luksuznim stambenim projektima u Ujedinjenom Kraljevstvu i ostatku Europe. Za rad na dizajnu interijera Hampton by Hilton Park Royal Hotel u Londonu zaradili su nominaciju za nagradu struke SBID International Design Awards, a dobili su i nagradu What House! za uređenje oglednog stana Saffron Wharf.
Una Barac iz Sarajeva je došla u London s 15 godina i to je, kaže, njezin dom, ali sve do pojave koronavirusa, početkom 2020., njezin je život bio na dvije adrese. "Obožavam Englesku, to je dom, tu je moja obitelj. Živimo u centru Londona i naša kuća je nešto poput utočišta. Volim šetati londonskim parkovima i posjećivati južnu englesku obalu koja je vrlo neobična i lijepa, ali, naravno, ne kao hrvatska. Do pandemije sam provodila puno vremena u Zagrebu i jako mi je teško palo kad sam morala stati s putovanjima. U jednom sam trenutku rekla suprugu da to ozbiljno utječe na moje mentalno zdravlje i sreću. Konačno sam bila ovo ljeto i nadam se da ćemo moći putovati kao i prije", kaže Una, koja živi sa suprugom i dvije kćeri. U Zagreb dolazi u potrazi za predahom od intenzivnih londonskih vibracija te tada uživa s prijateljima ili pak skokne do Istre ili rodne Bosne i Hercegovine. Ipak, najdraži su joj odmori na dubrovačkoj rivijeri.
Karijeru je Una Barac započela u prestižnoj tvrtki Foster+Partners, a kaže da joj je i danas vrhunac svega činjenica da je radila s lordom Normanom Fosterom. "Tamo sam provela sedam godina i zatim 14 godina radila u Scott Brownriggu, gdje sam pokrenula otvaranje zagrebačkog ureda. U početku sam sjajno napredovala, bila prihvaćena i imala prostora da rastem, ali u jednom trenutku sam osjetila da sam dosegnula svoj limit. Tada sam razmišljala o tome da se smirim, posvetim sebi i svojoj obitelji, ali osjećala sam da mogu još pridonijeti. Nije mi to bilo dovoljno i otišla sam", kaže.
Preuzela je njihov ured u Zagrebu i otvorila jedan u Londonu s Antom Marićem. Od 40 zaposlenih, iako joj to nije bio cilj, većina su žene. "Arhitektura i dizajn interijera tradicionalno su profesije u kojima žene dominiraju. Kad zapošljavamo, ne gledamo ni spol, rasu, religiju, nacionalnost; ništa osim portfolija i načina rada nam nije važno. Ipak mi je uvijek drago dati priliku talentiranim ženama pa bih rekla da je to što je kod nas 70 posto zaposlenica neka sretna okolnost." Sa seksizmom se, kaže, nije susretala, ali na svaki oblik bullyinga ima odgovor.
"Ako imate stav i ako cijenite sebe i sugovornike, takve se situacije srežu u korijenu, nemaju prostora za rast. Ako primijetim da razgovor ne ide u dobrom smjeru, spremna sam završiti razgovor, reći da nismo jedno za drugo i otići iz projekta. Srećom, to su rijetke situacije", objašnjava.
Najvažnija lekcija koju je naučila tijekom karijere je vrlo jednostavna - slušati. "Pozicija arhitekta često se zna povezivati s egom; tipična slika za našu profesiju je samopouzdan, pomalo arogantan muškarac. Naravno da treba imati samopouzdanja, ali ne treba nametati svoje ideje, nego slušati. I danas učim od svojih investitora jer to su ljudi koji su se saživjeli sa svojim projektom. Ako je to neki hotelijer, on najbolje poznaje svoje osoblje, goste, kako funkcionira restoran ili hotelska praonica rublja. Uvijek treba saslušati drugu stranu, vidjeti stvar iz druge perspektive", kaže Una.
Čak ni ona, priznaje, nije pošteđena povremenog osjećaja impostor sindroma (sindroma varalice), no naučila se nositi s time. "I prije nego što sam čula za taj sindrom znala sam pomisliti: 'Otkud ja ovdje?', kao da imam neko izvantjelesno iskustvo. Primjerice, kad bih bila na nekoj gala večeri, ili kad sam na Decorex kongresu govorila na istoj pozornici s Kelly Hoppen, koju jako cijenim i koja mi je na neki način bila inspiracija u poslovnom životu. Kad se nađete s tako nekime u ravnopravnoj poziciji, stvarno osjećate i neku grižnju savjesti. Bilo je trenutaka kad bih pomislila: 'Vidi gdje sam ja, a neki ljudi nisu imali te prilike', ali naučila sam ne plakati nad tim osjećajem krivnje, nego napraviti nešto. Pa tako pokušavam dati priliku mladim ljudima iz Bosne i Hrvatske da dođu u Englesku, da rade ono u čemu su dobri, da im na taj način pomognem - da im dam istu priliku koju sam ja imala", ispričala nam je Una. Zamolila sam je i da podijeli savjet za sve one koji su na početku karijere ili možda tek sanjaju o njoj, a nju vide kao svojevrsni uzor.
"Trebate tri stvari; talent, naravno, ali još važnije od njega su trud i rad, te posljednje - morate vjerovati u sebe. Pokušajte odbaciti taj sindrom varalice i radite s dobrom voljom, željom da napravite nešto dobro", poručuje. Najveći luksuz za nju je vrijeme. Da radi ono što želi, vrijeme za obitelj i prijatelje, a to joj vrijedi puno više od ekskluzivnih večera i skupih automobila. Kad je pritisne stres, voli trčati i trenirati, a posebno joj je važna meditacija jer je to, kaže, trenutak da se smiri, duboko diše i posveti sebi. Možda biste od arhitektice koja se bavi dizajnom interijera očekivali da u svom domu kompilira najnovije trendove, no bili biste u krivu.
"Naš je dom dosta jednostavan, minimalistički uređen, čak bih rekla arhitektonski. (smijeh) Mnogi dizajneri imaju svoj in house stil uređenja, ali ja to izbjegavam jer tako namećeš svoj stil investitoru i ne uzimaš u obzir njegove potrebe i želje. U poslu se volim prilagođavati potrebama investitora, a kod kuće pratim minimalizam", kaže Una. Kad govorimo o njezinom osobnom stilu, moglo bi ga se također nazvati "arhitektonskim".
"Moj suprug misli tako jer nosim puno crnog i često sam u košuljama. (smijeh) Rekla bih da je to clean look. Volim crnobijele kombinacije, a nekad se usudim obući i boje. Mislim da je važno poznavati sebe i svoje tijelo i nositi ono što vam odgovara, a ne prilagođavati se trendovima. Nije bitno imati ormar prepun dizajnerske odjeće. Volim miješati high street s dizajnerskim komadima, uvijek ulažem u cipele i torbice i onda kombiniram. Moja uniforma često su traperice ili crne hlače, košulja ili T-shirt. Što se osjećam ugodnije i udobnije, to mi je bolje. Ako razmišljam o tome mogu li disati u nečemu ili smijem li jesti dok nešto nosim, neću se osjećati dobro. Mislim da to dolazi i s godinama; osim što više uživam u komforu, imam i više samopouzdanja. Od high street brendova volim Cos i Reiss, a mislim da nitko ne zna napraviti kaput kao Burberry. Volim Louboutina - iako ne u trenutku dok nosim njegove cipele. (smijeh) Stvarno im treba dugo da se prilagode nozi. Često nosim tenisice, od Converse All Stars do Guccija. Jako volim i nakit koji također bude skulpturalan, arhitektonski. Cijenim i često nosim nakit Nenada Sovilja", kaže Una. Pazi na skincare i sve se više okreće prirodnim proizvodima.
"Rekla bih da sam opuštena oko toga, ali moje me prijateljice smatraju prilično rigoroznom u vezi beauty rutine. Trenutno sam zaljubljena u proizvode medicinske kliničke linije Alumier, a volim i Nikel, Clinique i Clarins. Vjerujem da su prirodni proizvodi i sastojci, poput peptida, budućnost skincarea", rekla nam je.
Make-up joj nije samo obaveza, nego i način da se osjeća bolje u svojoj koži, što je primijetila posebno tijekom pandemije.
"Iako sam radila kod kuće, svaki sam se dan trudila nanijeti barem CC kremu i maskaru. Znala sam da neću cijeli dan izaći iz kuće i da me nitko neće vidjeti osim obitelji i kolega na Zoomu, ali osjećala sam se bolje. Mislim da su mnogi prije pandemije imali određene predrasude prema ženama i njihovom odnosu sa šminkom, ali sad vjerujem da su svi shvatili da to radimo zbog sebe, a ne zbog drugih", objašnjava.
Kad smo već kod pandemije, osim što je prestala putovati i ured je "preselila" doma, u svemu je pronašla i neke pozitivne strane, i ne samo za sebe. "Mislim da smo iz svega izašli bolji, jači, pametniji i vjerujem da su mnogi počeli cijeniti vrijednost mentalnog zdravlja. Prije je to bio veliki tabu, ali sad nas više nije sram govoriti o tome i mislim da je to jedna velika pozitivna stvar koja je proizašla iz cijele situacije. Možda smo konačno shvatili da trebamo biti malo bolji prema sebi, ali i prema drugima", zaključuje Una.
