Za Arianu Velu prvi sam put čula kad sam se raspitivala tko mi može objasniti kako funkcioniraju EU fondovi. To "mitsko" mjesto mnogima je nejasno - ali ne i njoj. Vela je čarobnjakinja povlačenja novca iz fondova, ali i realizacije projekata. Ona prepoznaje koji je projekt uopće vrijedan truda, daje mu smjernice kako da ispuni svoj potencijal. Njezin tim danas posjeduje znanje kojim procjenjuju imate li šanse uspjeti već na prvom sastanku. Kad smo ovo ljeto oduševljeni objavljivali fotke Pelješkog mosta, rijetko tko je znao da su upravo Vela i njezin tim Avelant zaslužni za realizaciju tog nevjerojatnog spajanja Hrvatske. Vela je još fascinantnija kad je upoznate: savršeno elaborira, životno mudra, prepuna raznih iskustava, samosvjesna, zaposlena majka, ljubiteljica mode i dobrog provoda. Ona je energetska bomba: brzina kojom naručuje hranu, detektira i rješava probleme, naziva stvari pravim imenom ili hoda (tijekom našeg razgovora od Kavkaza do Zavrtnice) otkriva da je ona žena koja ima sposobnost promijeniti hrvatsku poslovnu sliku.
Krenimo od onog po čemu ste najpoznatiji. Kako ste postali stručnjakinja za EU projekte?
- Tako mi je grah pao. Zapravo sam krajem 90-ih, kad sam još išla u gimnaziju, ušla u Hrvatsku debatnu reprezentaciju i tada smo išli na svjetsko prvenstvo u Izrael. Tu priču je financirao Open Society Institute kroz jedan projekt. Mi smo tad bili korisnici i meni je bilo jako čudno što ne možemo otići na večeru jer nam to nije bilo u budžetu. To je bio moj prvi susret s nekakvim projektima. Rad na projektima nastavio se kroz NGO sektor, kada sam paralelno sa svojim poslom u nevladinim organizacijama, počela raditi za druge, različite organizacije pa tako i za trgovačka društva i nakon toga sam otvorila obrt. Onda su godinama svi govorili, uključujući i moju mamu: "dobro, ‘ajde, to ti je dobro dok ne nađeš nešto bolje". (smijeh) Međutim, "to" je počelo stvarati ozbiljne novce i pretvorilo se u ozbiljan pogon, koji ima svoju viziju i svoj plan.
Piše da je iza vas 500 projekata. Koliko je ljudi zaposleno?
- Nas je negdje oko petnaest. Bit će nas maksimalno dvadeset zaposlenih jer ja želim da budemo ono što se zove boutique consulting firma. Ne želimo raditi "štanceraj", nego veće, bolje i kvalitetnije projekte i da klijenta vodimo od one faze kada se sjetio da bi nešto htio do toga da je u potpunosti realizirao svoj projekt. Znači radi se o pristupu "ključ u ruke", što znači da moramo puno znati o svemu, da moramo biti educirani ne samo o EU fondovima i projektnom menadžmentu, već i o financijama i poslovnom planiranju, računovodstvu, građevinskom segmentu i svemu ostalome. I, naravno, da to traži da svi puno radimo na sebi i da nas zato ne može biti previše.
Pelješki most je sasvim sigurno vaš najpoznatiji projekt do sada. Kako ste odabrani, tko vas je kontaktirao i kako je bilo raditi na tom povijesnom projektu?
- A to je jako smiješna priča. (smijeh) Zapravo, mislim da je nikada nisam nikome otkrila do kraja, ali možda je sad vrijeme za to. To se dogodilo u trenutku kada je došlo do smjene vlasti. SDP je odlazio, HDZ je dolazio i tada je u Hrvatskim cestama, koji su korisnici tog projekta, trebala doći nova uprava. Taman je bilo vrijeme između dviju uprava i netko je od njih mene gledao na nekom Otvorenom. Znali su tko sam ja, ali im je ta emisija bila nešto kao podsjetnik da postojim. (smijeh) I, vjerovali ili ne, tako su me pozvali na prvi sastanak. Prva tema razgovora bio je Čiovski most jer je on tada bio aktualniji. Taj je projekt tada već bio u fazi provedbe, ali je bio u prilično velikim problemima. Zapravo su me zamolili da im pomognem s tim. A onda je nekako na red došao i Pelješac koji je tada stajao. Samo su me jedan dan pitali želim li preuzeti pripremu tog projekta. I onda sam ja, naravno, rekla da bih se rado toga primila. I tako se to dogodilo. I zapravo je meni bilo super što je tadašnji direktor Hrvatskih cesta, a sadašnji predsjednik uprave, rekao: "Ajde super! Sada mogu mirno spavati." (smijeh) I, evo, odvozili smo tu dionicu prilično dobro i što se tiče pripreme i što se tiče provedbe i mislim da sam opravdala povjerenje. Zadovoljna sam s time što sam napravila na tom projektu.
Moram pitati, sad kad podvlačite račune oko Pelješca, kakvi ste bili kao voditeljica tima? Kakva ste šefica, jeste li nešto načuli o sebi?
- To vam je zapravo, naravno, pitanje za moje zaposlenike, a ne za mene. Ali ako baš pitate mene, mislim da sam stroga i zahtjevna, ali i da sam jednako tako pravedna i da nekako pokušavam svojim primjerom pokazati da ako se trudiš, radiš, učiš i ako si spreman uložiti energiju u svoj posao - možeš uspjeti. Tako da, evo, moram to izgovoriti, mislim da sam dobra šefica, odnosno da sam se s godinama razvila.
Koja je tajna odabira? Negdje sam pročitala da ne uzimate projekt u koji od starta ne vjerujete. No, uspije li baš svaki koji preuzmete?
- U konzaltingu postoji par fora kako možemo procijeniti kolika je šansa da projekt uspije. Postoji nešto što se zove provjera prihvatljivosti projekata, prijavitelja, aktivnosti, troškova i nešto što se zove simulacija bodovanja. Mi procjenjujemo koliko bi taj projekt, s obzirom na kriterije vrednovanja, mogao dobiti bodova. I onda ako vidimo da je taj broj bodova relativno visok, u dogovoru s klijentom nastavljamo raditi na pripremi, a ako vidimo da je taj broj bodova graničan, onda procjenjujemo koliko bi projekata moglo osigurati financiranje na tom natječaju i onda klijenta savjetujemo - da ili ne. Mi držimo stroge kriterije, iako ne uspijemo svaki put jer ne ovisimo samo o sebi, nego o puno drugih faktora. Recimo o klijentu, o nekim fiksnim pokazateljima unutar samih projekata, npr. indeks razvijenosti koji se ne može mijenjati, s obzirom na to da je to regulirano propisima. I onda kad klijenti gube bodove na nekim takvim fiksnim pokazateljima, onda nam se tu može dogoditi da ishod nije uvijek pozitivan. Ali to su stvarno rijetke situacije.
Spomenuli ste NGO sektor. Znam da ste radili i u Gongu. Imate li i dalje, nakon svih ovih godina poslovnog iskustva "soft spot" za taj sektor?
- Ne neki naročiti, moram priznati, koliko god to nepopularno zvučalo. To je bio jako lijep početak moje karijere jer se nevladin sektor uglavnom financira kroz različite projekte. I oni su zapravo jedni od začetnika projektnog financiranja u Hrvatskoj. Bila sam u pravo vrijeme na pravom mjestu i mogla sam puno naučiti. Postoje udruge kojima pomažem i danas, posebno u smislu fundraisinga oko stvari u koje vjerujem. Za to koristim svoje slobodno vrijeme.
Jeste li nastavili raditi s državnim institucijama?
- Naš portfelj je dosta diversificiran, namjerno, jer mislim da je jako loš poslovan potez staviti sva jaja u istu košaru. Jedan dio portfelja je obrazovanje koje provodimo s raznim institucijama. Drugi, veći dio je konzalting, koji radimo i s državom, i s jedinicama lokalne samouprave, i s privatnim i s javnim sektorom. Iskustva su vezana uz organizaciju rada klijenata s kojima radimo. Ako je ona na visokoj razini, sjajno je raditi. Ako je loša, mi moramo biti ne samo konzultanti, nego i psiholozi, organizatori, motivatori, a to je jako iscrpljujuće. Nekad je i nemoguće. Srećom, imamo luksuz da biramo s kim ćemo raditi. Kad projekt završi, mi napravimo internu analizu tog posla. Ako je proces bio težak, odbijamo tog klijenta za dalje.
Imate u planu osnovati privatni fakultet?
- Nije da ne vjerujem u obrazovanje koje nam je u Hrvatskoj dostupno, već mislim da imam puno toga novog, progresivnog i važnog ponuditi generacijama koje dolaze. Sad sam na doktoratu, furam dva - tri biznisa i imam dvoje djece pa mislim da će baš privatni fakultet malo pričekati jer želim imati i život izvan knjiga i posla. (smijeh) Trenutno puno predajem po fakultetima jer sam u procesu stjecanja nastavnih zvanja. Voljela bih da u taj proces osnivanja fakulteta ne ulazim sama. Iako, biznise sam izgradila bez ikakve podrške, potpuno sama. Nisam imala bogatog sponzora, muža, prijatelja, bogate roditelje. Da nisam uspjela - propala bih, ali i na propast sam bila spremna, u jednom djeliću mozga. Ali, što se tiče osnivanja fakulteta, odnosno visokog učilišta, sad kao starija i mudrija, želim da to bude više od obrazovne institucije koja će obrazovati kadrove u Hrvatskoj. Želim da svi iz Europske unije dolaze nama pa za to moram imati top ekipu i jak vjetar u leđa.
Ok, očito je posao velik dio vašeg identiteta, a tko je Ariana kad ne radi?
- Prilično zabavna osoba. Dobra i iskrena prijateljica. Dobra sestra, dobra kći. Volim putovati. Mislim da nema gdje nisam bila. U stanju sam sve potrošiti na putovanja. Volim glazbu. Kod nas doma uvijek nešto svira. Glazba mi je ogroman pokretač u životu. Obožavam čitati. Volim sport, volim se kretati, to mi je nužno i za psihičko i za fizičko zdravlje. Volim jesti, a volim i piti. (smijeh) Volim modu, volim shopping, dizajn. Volim se jako družiti s ljudima i jako volim plesati.
Pa kad stignete pronaći vrijeme za sve to? Jesi li doista predana baš svemu što radite?
- Kad za nešto zapnem, onda zapnem. (smijeh) Trenutno sam zapela za to da želim naučiti plesati kao Beyoncé ili Shakira pa sam napravila jednu malu plesnu grupu u suradnji s Larisom Lipovac i vježbamo. Daleko smo od Shakire, ali nikad se ne zna, jednog dana… (smijeh) U godinama sam u kojima moram trenirati jer bi u suprotnom moje zdravstveno stanje prilično patilo. Sve ostalo ne forsiram. U zadnje vrijeme, primjerice, malo slabije čitam fikciju jer sam na doktoratu koji traži puno čitanja znanstvenih radova. Danas sam primjerice, ulovila dva sata za farbanje kod frizera, ali sam za to vrijeme pročitala tri znanstvena rada. Ne znam je l‘ to dobro upravljanje vremenom ili ne, ali meni je to prirodno, jer dan ima samo 24 sata.
Vratimo se, na trenutak, u vašu prošlost - potpuno drugačiju...
(smijeh) To je bilo jako, jako davno. Davno sam imala bend, točnije, čak dva benda. Pa su ti bendovi svirali u klubovima kao što su Močvara, KSET, Jabuka, SKUC. Išli smo po raznoraznim festivalima, raznoraznim klubovima. To je bilo jedno super vrijeme jer smo bili potpuno dekintirani, ali smo se jako dobro zabavljali. I onda, kako sam tada i studirala, a nisam baš bila financijski potkovana, jako se dobro poklopilo i to što sam radila u Močvari i to svašta - od prodaje karata, šanka, nekakvog planiranja i svega ostaloga što mi je palo u krilo. (smijeh) Meni je to bilo super vrijeme. Imala sam zelenu, ružičastu, tamnoplavu, crno-žuto-zelenu kosu. Imala sam dreadlockse, crne nokte. Uvijek sam voljela modu, ali sam bila malo onako off. I to mi je bilo cool. Bilo je to jedno lijepo razdoblje života.
Omiljena mjesta u Zagrebu?
- Najviše volim dobre, fine restorane u kojima ima dobrog finog vina ili prosecca. (smijeh) Obožavam sa svojim prijateljicama otići na dobru večeru. Volim Noel i Esplanadu, ali i nove bistroe koji su se pootvarali u posljednjih nekoliko godina. Tradicija s prijateljicama je jednom tjedno čaša vina u Dežman baru.
Što vas uvijek inspirira?
- Davno pročitana knjiga "Žene koje trče s vukovima". Zanimljivo je da mi je u prvom čitanju, prije više od petnaest godina, bila iznimno teška za čitanje. Međutim, kada sam joj se prije nekoliko godina vratila, progutala sam je. I svakom bih preporučila knjigu Viktora E. Frankla "Čovjekovo traganje za smislom".
Ne mogu ne pitati kako se majčinstvo uklapa u ovakvu karijeru? Koliko je ono "prepreka", a koliko inspiracija za rad?
- Naravno da je puno teže uskladiti sve poslovne obveze uz djecu. Posao, znanstvena karijera, sport, socijalni život - sve to pada u drugi plan uz djecu. Žena se mora boriti za svaki tren svog vremena izvan majčinstva. Ali kad vidim kako oni rastu i napreduju, doživim navalu motivacije i veselja. Pokušavam u njih ugraditi strukturu jer je ona izuzetno važna za uspjeh. I energiju za rad i ljubav prema radnim navikama. Veseli me što prepoznajem da sam im uspjela ugraditi ljubav prema stvarima oko kojih su strastveni. Ali, je li lako? Ne, nije. Ja svoju djecu svaki dan vozim s jednog kraja grada na drugi. Škola, vrtić, pa na posao i onda popodne isti taj đir skupljanja. Provodim, nažalost, puno vremena u autu. No, bez dobrog "eko-sustava" to bi sve bilo iznimno teško, gotovo nemoguće. Iako ja i dalje odrađujem najviše, djeca imaju i tatu, a i moja mama mi jako puno pomaže, pogotovo otkad sam na doktoratu. Cijela moja obitelj mi zapravo pomaže. Teško je bez "sela".
Manje je poznato da su tvoja djeca posvojena...
- Uvijek sam znala da ću posvojiti djecu. Nema objašnjenja za taj moj osjećaj. Oduvijek je taj put bio zacrtan u meni. No danas, kad sam majka, nemam više uopće taj dojam - da su posvojeni. Ne znam što je to biologija između roditelja i djece. To se izgubilo po putu kao tema - oni su moja djeca, toliko je zaista jednostavno. Moja su djeca podrijetlom iz Afrike, pa bi bilo suludo da ne uvažavam razlike između sebe i njih ili da ih ne poštujem. Meni je njihov identitet jako važan i važno mi je da osjećaju da ga apsolutno uvažavam i poštujem. Ali njih su dvoje moji. Ne mogu zamisliti život bez njih. Ne mogu zamisliti drugu djecu. Postoje samo oni.
Razvod u današnje doba? Može li uopće tako uspješna žena koja je toliko posvećena karijeri biti u uspješnom braku? Koliko nas brakovi sputavaju?
- Moram reći da smo moj bivši suprug i ja zaista imali gotovo pa idealan razvod, uz sve prirodne uspone i padove. Zaista dobro surađujemo u odgoju naše djece. Svatko daje ono u čemu je dobar. Ja sam strukturiranija. Više dajem po pitanju njihovih aktivnosti i obaveza. On je njihov ministar za sport i zabavu. Bez obzira na moj razvod, mislim da uspješna žena može imati i uspješan brak, ali da se interesi partnera moraju poklapati, ili barem biti slični. Moraju se nadopunjavati. Prilično sam jaka žena te mi takav partner treba.
Postoje li jaki muškarci?
- Optimistična sam. Možda ih nema puno, ali sigurna sam da postoje. (smijeh)
