Maruška Aras nova je zvijezda na našemu glumačkom nebu. Popunila je tu medijsku formulaciju vrlo pedantno: talentom, gracioznošću i redovito izvrsnim igranjima (a sjećam je se još s ispita na zagrebačkoj Akademiji). U sklopu Dana Kule u Islamu Grčkom odigrala je svoju nagrađivanu monodramu "Školjka šumi", u režiji Hrvoja Korbara i produkciji Teatra VeRRdi. Monodrama je razvijena kao adaptacija romana Izvanbrodski dnevnik Slobodana Novaka.
Put u glumu (i s glumom) kod vas traje od malih nogu. Sjećate li se prvog nastupa na sceni?
- S obzirom na to da je moj otac glumac, lutkar i organizator festivala alternativnog kazališta odrasla sam gledajući lutkarske predstave i prateći nezavisnu scenu u Zadru koja je ljeti uvijek imala vrlo zanimljive i kvalitetne programe. Prvu dramsku grupu koju sam pohađala vodila je Ane Paška. Na njenu sam radionicu krenula s 14 godina, a njezin autentičan i kreativan pristup kazalištu me u velikoj mjeri obilježio. Da nije bilo nje možda bih se i nečim drugim bavila, kiparstvom, slikarstvom, možda režijom. Još sam se na Akademiji dugo pokušavala osloniti na zaigranost koju nam je Ane prenijela i zadržati istraživački pristup kojeg mi je zapravo teško bilo uhvatiti tijekom studija. Prvi nastup je bio tko zna kad. Išla sam na razne plesove kao dijete i uvijek su tu onda i pokazni nastupi na kraju školske godine, a prva prava predstava bila je u mojoj četrnaestoj godini u produkciji Kazališta lutaka Zadar, Krležin Michelangelo Buonarroti u režiji Dražena Ferenčine. Tamo nisam imala teksta, ali sam većinu vremena bila na sceni i uživala u tome.
Kako se dogodilo to slavno "zaljubljivanje"? Što vas je privuklo?
- U periodu između Anine dramske i Buonarrotija sam shvatila da na sceni mogu ući u svojevrstan fiktivni svijet koji me odmara od rutine i realnosti života koji živim izvan scene. Budući da smo u pubertetu uglavnom zatvoreni i stidimo se svog unutarnjeg života, scena mi je bila jedini prostor gdje mogu izraziti sebe bez straha od osude i gdje se barem osjećam kao da imam slobodu, premda se i danas često borim usuditi se iskoristiti je. Volim se izlagati intenzivnim iskustvima, a kazalište je prostor u kojem mogu u kontroliranim uvjetima, barem donekle zadovoljiti tu potrebu.
Kada ste povjerovali, ako ste, u svoj talent? I znači li vam ta riječ išta?
- Možda naivno, ali vjerujem da je svaki čovjek talentiran, pitanje je samo hrabrosti. Mislim da je glavno usuditi se do kraja raditi onako kako ti misliš i osjećaš i onda ćeš biti autentičan, a autentičnost i talent idu ruku pod ruku. Najteže je usuditi se, izaći iz zone komfora i boriti se sa svojim nesigurnostima. Postoji onaj divan intervju s Davidom Bowiem gdje ga pitaju što bi savjetovao umjetnicima. Probat ću ga parafrazirati jer mislim da najbolje odgovara na ovo pitanje, rekao je, po prilici: nikad nemojte raditi za druge ono što radite. Bavite se nečim da biste shvatili više o sebi i kako da koegzistirate s ostatkom društva. Najlošije radiš kada ispunjavaš očekivanja drugih ljudi. I uvijek idite malo dublje u vodu nego što mislite da ste sposobni, idite malo dalje od vaše dubine. Tek kada osjetite da više nogama ne osjećate dno imate šansu napraviti nešto uzbudljivo. Pokušavam se time voditi u životu, to mi se čini kao jedini ispravan ili barem pošten put.
Gledao sam vašu monodramu- "Školjka šumi" Slobodana Novaka prema motivima romana "Izvanbrodski dnevnik" u režiji Hrvoja Korbara. Cijelo vrijeme sam razmišljao o vašim unutarnjim motivima koji su navezani na ovaj tekst. Možete li se prisjetiti istih, na početku procesa?
- Taj sam tekst prvi put čitala i izvodila na Lidranu s 13-14 godina. Tata mi ga je ponudio, a mene su Novakovo korištenje jezika i igre riječima silno zabavljale, neovisno o tome što kontekst tada nisam mogla razumjeti. Tako da sam ja svoju prvu desetominutnu izvedbu Školjke imala već vrlo rano. Vratila sam se tom tekstu za diplomski ispit iz govora kojeg je gledao moj prijatelj i redatelj Hrvoje Korbar i ponudio mi pomoć ako bih htjela napraviti predstavu iz toga. Volim čitati pisce kojima je jezik igra, a Novak oduvijek, kao da me škaklja dok ga čitam, stalno se malo smijuljim i hihoćem. Živ je taj tekst, komunicira. To je valjda bio moj prvi impuls da se počnem baviti tim tekstom. Kad smo krenuli s radom na predstavu stvari su se prirodno otvarale. Novakov jezik mi je davno postao blizak, upisao mi se u tijek misli tako da mi nije bilo teško savladati novi materijal. Najviše smo se bavili dinamikom izvedbe i smirivanjem mojeg galopiranja po tekstu. I dalje se time bavim, sa svakom izvedbom sam, u tom smislu, sve mirnija.
Igra je to koja zahtijeva ponešto oštriju koncentraciju jer nema kolege koji vam može pomoći, "uskočiti"....
- Da, u ovoj predstavi igram dva lika, nekad se na kratko pojavi i treći i zapravo skačem iz jednoga u drugi. Na Akademiji sam se uvijek osjećala sigurnije kad sam bila sama na sceni, što možda i nije baš uobičajeno, ali shvatila sam u međuvremenu da mi je bilo ugodnije kad nitko ne ovisi o meni, ja ne ovisim o nikome, automatski sam bila opuštenija. Možda mi radi toga nije bilo toliko zastrašujuće početi raditi na monodrami. Dugo sam radila na suho, bez glazbe, a kad je prvi put na probu Stanko Juzbašić donio glazbu, shvatila sam da više nisam sama na sceni i na prvu se čudan neki sudar dogodio, kao i s kostimom naravno. Svaki novi element koji dođe bude šok kad se navikneš biti sam. Ali Stanko je divno zaključio, glazba je kao još jedan glumac na sceni koji vodi s tobom igru. A da ne govorimo o publici koja je uvijek partner s kojim komuniciraš i igraš.
Snimili ste i kratki film po motivima Madame Bovary, ne mogu voajerski ne pitati – koliko vam je i zašto fascinantna Bovary?
- Pa evo da budem iskrena, nije mi osobito fascinantna i dugo mi je kao lik išla na živce, ali uspjela sam naći neki spoj. Taj je projekt zapravo krenuo od Danijele Petrić, pijanistice koja je predložila da obilježimo 200. obljetnicu Flaubertovog rođenja, pa smo okupili ekipu i prijavili projekt na edukativne online sadržaje. Tu su predavanja na temu Flauberta i Emme Bovary koja drže Staša Aras i Željka Matijašević, a uz njih ide kratki film kojeg smo snimali u Karinu, Benkovcu i Zadru, pod režijom Dražena Krešića. Film je eksperimentalne prirode i pokušava kroz filmski jezik dočarati Flaubertov stil pisanja, tako da smo se za potrebe ovog filma više bavili pismom i filmskim jezikom nego toliko psihologijom lika.
Možemo li se (ova kultura) izliječiti od otrova bovarizma? Koji je ponajviše opasan, jasno, za subjekta koji ga intimno živi?
- Svatko bi prvo trebao krenuti od sebe i svojih potencijala. Malograđanština i nezadovoljstvo su sveprisutni u našem društvu, pogotovo u malim sredinama. Uostalom mi smo mala zemlja, dosta okrenuta tradiciji pa nije čudno da se oni koji se osjećaju drugačijima ponekad teško snalaze. Opet mi se javlja misao o hrabrosti da se usudimo ostvariti ono o čemu sanjarimo. Nezadovoljstvo, velikim dijelom, dolazi iz pasivnosti. Kada bismo se više bavili sobom i uložili trud da ostvarimo ono što želimo u životu, da se emancipiramo, bili bismo sretniji, možda bismo pomaknuli neke granice koje nas sputavaju. Sve na kraju bude onako kako si sami složimo. Emma je bila hrabra i odlučna, koliko je znala i umjela u ono vrijeme, u onim prilikama, pokušala je ostvariti svoje ideje o idealnom životu, a ipak nije pronašla sreću i mir. Ovisila je o drugima. Emotivno. Socijalno. To je važan roman o emancipaciji. Ne postoji univerzalni recept za sretan život. Osobno nastojim njegovati mir i uglavnom se osjećam dobro, ili barem brzo zaboravim na stanja nezadovoljstva. Ne znam je li za to isto potreban poseban talent, da se bude sretan?
Divna vam je uloga u filmu Nun of your bussines Ivane Marinić Kragić, a kad kažem divna mislim kompaktna, ispolirana. Kakav je vaš odnos spram te uloge?
- Hvala, jako sam ponosna na taj film i sretna što je uspio ostati neokaljan političkom pristranošću, iako će mu to neki zamjeriti. To je film koji govori o ljubavi i mislim da je samim time još snažnija poruka, ljubav je ljubav bez obzira kojeg smo spola, roda, nacionalnosti, itd. Zanimljivo mi je bilo raditi na tom filmu, ali još više ga gledati, jer je igrani dio filma ispričan kroz fotografije i emocije - kao da se intenzivnije prenesu tim putem. Najljepše je, naravno, bilo upoznati Maritu i Fany, bivše časne sestre koje smo Mia Anočić-Valentić i ja igrale. Upoznale smo se tek na premijeri filma i osjećaj je bio kao da se poznajemo čitav život, jako smo se veselile jedne drugima. Posebno je iskustvo igrati lik nekoga tko stvarno postoji i koga u nekom trenutku upoznaš.
A teme – što je bilo lako – teško razumjeti? S obzirom na vaš više – manje sekularni odgoj?
- Moji su roditelji mene vrlo slobodno odgajali i nikad nisam razumjela potrebu ljudi da osuđuju druge radi njihova načina života, ako njihov način života ne ugrožava druge, naravno. No to je i u temelju vjere koju su njih dvije izabrale kao duhovni poziv. Nikakav problem nisam imala s tematikom filma, da su se dvije časne sestre zaljubile i napustile samostan da žive zajedno i vole se. Meni je to prekrasna priča i zahvalna sam što sam sudjelovala u pričanju iste. Uvijek sam bila sklona ljudima koji prkose mrtvim konvencijama i tabuima, a i sama često svojim načinom života odbijam praviti se da nešto nije normalno kad je. I obratno. Pa i sama priroda je "nenormalna", dinamična, neobična, što se mi stalno trudimo biti "normalni"? I što bi uopće ta riječ mogla značiti? Ovaj film preispituje, otvara pitanja, senzibilizira, pomiče granice. Pa i u kontekstu vjere.
Koje vas teme izvođački intrigiraju? Što biste voljeli glumački obraditi?
- Joj. S vremenom sam zaključila da me za sad ne intrigiraju uloge, više me privlače načini na koje se čovjek može izraziti u kazalištu. Osjećam da polako dolazi trenutak u kojem ću se više okrenuti likovima i dramskim tekstovima, ali još uvijek sam fascinirana vještinama i sredstvima kojima mogu prenijeti neki sadržaj nego li samim sadržajem. Da se razumijemo, daleko od toga da odbacujem sadržaj, ali on je već u svakom od nas i svaki mi je zanimljiv. Voljela bih kroz život imati priliku braniti što različitije likove, nisam tip od idola, pa valjda tako nisam ni zacrtala idealnu ulogu za sebe. Više se nadam projektima u kojima bismo međusobno jedni druge ohrabrivali da pomičemo svoje granice i bavili se temama koje su u društvu tabuizirane. Idealno bi bilo da se takvim temama bavimo kroz humor, a ne agresiju.
Radite na nekom novom projektu? O čemu je riječ?
- Upravo sam se vratila sa snimanja tinejdžerskog kratkometražnog filma "Ljeto traje vječno" u režiji Nikice Zdunić. Asistirala sam joj u odabiru i u radu s mladim glumcima. To mi je bilo zaista dragocjeno iskustvo, biti na setu s druge strane kamere. Puno sam naučila i radeći s glumcima i pomažući ostalim sektorima filma. Nikica i ja dosta surađujemo tako da ove jeseni očekujemo izlazak još dva kratka filma koja smo snimale kroz zadnje dvije godine. Film "MRŠ" i "Strah od letenja". Dugo se već kuhaju, a "MRŠ" koji je zapravo nastao od izbačenog materijala "Straha od letenja" mi je trenutno najdraži film koji sam radila. Kratak, desetak minuta, suptilan a čini mi se vrlo žestok. Govori o odnosu društva i pojedinaca prema tuđoj intimnosti i traumama. Jako se veselim da ljudi napokon vide što smo napravili. Sredinom srpnja počinjem raditi s Rajnom Racz u &td-u, radimo Pessoinog "Mornara" i pripremam još jedan projekt s Lukom Vlašićem, ali za sad neću otkrivati detalje jer smo na samom početku i tko zna gdje ćemo se odvesti.
