Matej Jurčević (27) mladi je fotograf i autor nedavno objavljene zanimljive fotografske knjige "I try to take care of myself now" (OV izdavaštvo, 2022.), koja je nastala kao rezultat višegodišnjeg (autorefleksivnog) projekta koji prati/dokumentira odnos s depresijom te pokušava pronaći moguće načine vizualne i tekstualne reprezentacije proživljenih stanja. Impresivno je to umjetničko istraživanje koje otvara prostor za javnu raspravu o mentalnom zdravlju mladih i umanjivanju stigme.
Jurčević je diplomirao fotografiju na Royal Academy of Fine Arts (KASKA) u Antwerpenu. Dobitnik je nagrade VID Grant koju dodjeljuje VID Foundation for Photography za poticanje razvoja projekata koji tematiziraju relevantne društvene probleme na području Balkana. U svojoj umjetničkoj praksi ističe da istražuje strukture identiteta, memorije i kulture mladih danas. Ideja ponuđenih natuknica je da mladog umjetnika pozovu na raspisivanje mini eseja vođenih terminologijom koja određuje njegovo stvaralaštvo.
depresija
Ne sviđa mi se kada umjetnici polaze iz pozicije samosažaljenja i monetizacije patnje u svrhu samopromocije. Jako me brine ta pozicija. Jedno od glavnih pitanja koje sam si postavljao radeći na knjizi jest kako napraviti rad koji može biti u službi teme koju obrađuje i otvoriti prostor javnog diskursa. Ne zanima me ništa drugo. U grubo tema knjige je obračun s mentalnim (ne)zdravljem. Pokušavam izbjegavati riječ depresija jer mi se čini da je previše upotrebljavamo i tako joj umanjujemo težinu, a ona je jako teška. Po život opasan poremećaj s kojim se bitka katkad čini nemoguća. Depresivna stanja prisutnija su više nego ikada. Mnogo je razloga za to, a koji god oni bili, nošenje s bilo kakvim osjećajem bespomoćnosti težak je zadatak. Iskusio sam je u nekom obliku i osjetio sam potrebu tematizirati je i u svojoj umjetničkoj praksi. Prije svega kako bih sebi odgovorio na neka unutarnja pitanja, a onda kada se ukazala prilika za rad u formatu knjige, odlučio sam iskoristiti to kao mjesto susreta svih tih ideja i misli.
intimna represija
Sve više ljudi osjeća se bespomoćno i žudi za nekakvim novim tipom iskustva. Iskrenijim i smislenijim od onih koje trenutačno uživamo na internetu. Umjetnost može probijati taj led jako dobro. Već sam vodio par jako produktivnih razgovora o mentalnom zdravlju otkako je knjiga u optjecaju. To me najviše uveseljava i inspirira za nastavak rada na toj temi.
manipulacija
Brzini današnjeg života odgovara površnost jer za dubinu se nema vremena. U toj klimi cvatu egomanija i narcizam, a Instagram se nudi kao odlično rješenje za takve obrasce ponašanja. Instagramov algoritam teži zaradi, a zarada je veća što smo mi dulje na njemu po cijenu našeg mentalnog zdravlja. Tu mora doći do promjene. Na koji način se mi možemo lakše oduprijeti takvom obliku manipulacije kada nemamo vremena za autorefleksiju? Nosimo se kao generacija s nesigurnostima na pogrešne načine. Također, to je i pitanje odgovornosti. Moramo preuzeti tu odgovornost i pitati se stavljam li ja sadržaj čiji je zadatak manipulirati, ako da, kako to promijeniti? Nude nam se brzi i iluzivni trikovi koji ne rješavaju problem u njegovoj srži, već ga samo maskiraju i preusmjeravaju pažnju na nešto drugo. Dodatna inercija i pasivnost prouzročena osjećajem bespomoćnosti i izgubljenosti dodatno otvara tržište takvim proizvodima i rješenjima.
briga o sebi
Briga o sebi u eri Instagrama vizualno se reprezentira kao selfie s kozmetičkom maskom ispod koje piše #Selfcare. Maska u drugim kontekstima gotovo uvijek predstavlja ono površinsko i artificijelno, a sada, u eri Instagrama, simbol je brige o sebi. Kroz knjigu ta ideja maske se proteže na razne načine. Ona se ustvari raspada i gradi iznova i tako u krug. Instagram era uživa narcizam i profitira iz te površnosti. Ljudi su duševno sve gore, a na Instagramu svi izgledaju sve bolje.
fotografija (ni)je
Potrebno je povećati vizualnu pismenost u društvu i edukacijom osvijestiti fotografiju u kodu vizualnog jezika. Fotografija nije nikada objektivna istina, već nečiji subjektivan dojam. U našoj eri to znači okruženost milijunima malih subjektivnih manipulacija stvarnosti koje poziraju kao dokazi uspješnosti, popularnosti, statusa i brojnih drugih stvari. Možemo li očekivati da to neće utjecati na kvalitetu života društva koji to konzumira, a nema edukaciju potrebnu za uspješno svladavanje te zamke?
(auto)refleksivnost
Umjetnost je uvijek na neki način proces (auto)refleksije i samospoznaje. U procesu kreiranja rada potrebno je konstantno preispitivanje i propitivanje. To je jedino moguće postići kada si svjestan tko si i iz koje pozicije dolaziš. Nekako se uvijek u radu prepozna koliki je nivo iskrenosti. Iskrenost je ranjiva i time gotovo nemoguća ako nisi napravio proces autorefleksije s kojim dolaziš do te ključne spoznaje; tko sam zapravo ja? U odgovaranju na ta pitanja nastaje knjiga.
katarza
Čini mi se da serijal "Euforija" pokušava odgovoriti na aktualne društvene fenomene na jedan epski način, a u toj tragediji mnogi pronalaze i neku vrstu katarze. Golemi uspjeh tog serijala kod publike sugerira vapaj za sadržajem koji nije ciničan, već potpuno iskren u svojoj zamisli i realizaciji. Ono što mi se sviđa kod "Euforije" je upravo ta ranjivost u prikazu koju rijetko viđam. U toj ranjivosti je i ključ izlječenja mentalnog (ne)zdravlja; depresije ili nekih drugih poteškoća. Potaknuti ljude na refleksiju mnogo je lakše kada je nešto poput serijala/fotografije alat za pokretanje tog procesa. Treba nam kao kulturi trenutak konfrontacije. Možda u obliku TikTok klipa, ako je to trenutačni kapacitet pažnje kojom raspolažemo.
