Ponedjeljak je, nakon završenog radnog dana otvara bocu rosea, zauzima omiljenu poziciju na balkonu svog stana s pogledom na Španjolske stepenice, uključuje laptop i preko Skypea uspostavlja vezu s Beogradom, svojim rodnim gradom. Gradom iz kojeg je prije deset godina otišla nakon što je primljena na prestižni fakultet za modni dizajn u Rimu, ne sanjajući tada da će danas biti dio tima jedne od najpoznatijih talijanskih modnih kuća u svijetu - Fendi. Marija Medigović, tridesetogodišnjakinja iz Beograda s adresom u talijanskoj prijestolnici, ekskluzivno za naš magazin otkriva da put nije bio nimalo lagan i da joj je podrška najbližih bila glavni pokretač na putu prema vrhu.
Marija, recite nam prije svega koliko vam nedostaje dom?
- Puno, pogotovo u ovom razdoblju kada su putovanja svedena na minimum i nemam slobodu izbora da posjetim svoju obitelj i prijatelje kad god poželim. Već dugi niz godina živim, što bi se reklo, "iz kofera" i odluke u zadnji čas dio su moje svakodnevice. Često mi se događalo da sam u petak odlučila vikend provesti u Beogradu ili nekom drugom gradu, kupila kartu i direktno s posla krenula na aerodrom. Nije bilo potrebe za nekim velikim planiranjem. U protekloj godini to se drastično promijenilo i natjeralo me, kao i mnoge druge, na veliku promjenu ritma.
Kako je počeo vaš profesionalni put?
- Oduvijek me privlačio svaki oblik kreativnosti. Prvi put sam nacrtala odjevnu kombinaciju s 10-ak godina i od tada nisam prestala. Mislim da moja mama i danas čuva bezbroj šarenih bilježnica s kojekakvim eksperimentima i kreacijama. Dodajte tome radoznalost, malo ambicije, malo hrabrosti, nekoliko kofera i studentsku garsonijeru... Eto, tako je nekako sve počelo.
Nakon uspješno završene akademije put je bio trnovit, jer svi znamo da je jedan od najvećih strahova studenata u inozemstvu hoće li dobiti posao, na temelju čega bi im se produžila boravišna viza. Kako je to bilo kod vas?
- (smijeh) Da, nerado se sjećam tog razdoblja. Nije bilo jednostavno, moram priznati da je talijanska birokracija stavila moje strpljenje i odlučnost na ozbiljnu kušnju. No, ako nešto zaista želiš, daješ sve od sebe da to i ostvariš. Ako imaš jasan cilj, ne pada ti teško ni rad za minimalac, ni posao koji možda nije ono čemu si se nadala, naoružaš se strpljenjem i vjerom u sebe i prije ili kasnije tvoj će trud biti nagrađen.
Jeste li ikada pomislili na to da odustanete od svega i vratite se u Beograd, gdje ste zapravo imali sređen život?
- Ne, nikada. Sigurno je bilo trenutaka kada sam poželjela “lakši put”, trenutaka kada mi je nedostajala bliskost obitelji i prijatelja ili onaj osjećaj “svoj na svom”. Ali kada uložiš mnogo truda u nešto, imaš neku vrstu dužnosti prema samoj sebi da ne odustaneš pred prvom preprekom. Cavalli je brend o kojem vjerojatno većina studenata dizajna na svijetu sanja, barem da ondje dobiju praksu. Kakav je bio osjećaj kad ste jako mladi dobili posao u velikoj modnoj kući? - To je bio jedan od najsretnijih dana. U tom trenutku tek sam napustila posao u jednom konzultantskom uredu u kojem je vladala neizdrživa atmosfera i bila sam jedna od gomile nezaposlenih tek diplomiranih kolega. Prijavila sam se za to mjesto i kada su me primili, bilo je to zaista veliko olakšanje, zadovoljstvo i potvrda da se trud isplatio. Prva velika tvrtka jako je važna stepenica u ovom poslu, to je trenutak kada ti ukažu povjerenje iako nemaš mnogo iskustva i daju ti na neki način ulaznicu u svijet visoke mode. Poslije sve ide lakše.
S obzirom na to da je vaš osobni stil jako jednostavan, koliko vam je bilo izazovno što u tom trenutku radite za modnu kuću čije su glavne karakteristike animal print i jarke boje?
- Važno je razgraničiti osobni stil, identitet i target brenda za koji radiš. U tome je izazov, ali i zabava i vještina. U suprotnom nerijetko se radi samo o vježbanju osobnog stila, a ne o dizajnu.
Jeste li nekada razmišljali o preseljenju iz Italije?
- Da, poslije iskustva u Cavalliju u Firenci, razmatrala sam nekoliko opcija u drugim europskim gradovima. Odluka i destinacija ovisile su isključivo o poslovnim ponudama, ali igrom slučaja na kraju je najzanimljivija ponuda stigla upravo iz Rima, u koji sam se vrlo rado vratila.
Koliko je podrška obitelji i partnera važna u svemu?
- Jako je važna! Osobno, svaki svoj uspjeh dugujem koliko sebi toliko i svojoj obitelji, koja mi je omogućila da njegujem svoje interese i pružala neiscrpnu podršku i motivaciju.
Složit ćete se, nakon kraćeg težeg razdoblja u životu otvorila su vam se vrata i odvela vas puno stepenica gore. Došli ste u Fendi, jednu od najprestižnijih i najuspješnijih talijanskih modnih kuća. Kakav je osjećaj kad ste dobili taj posao?
- Svako poslovno iskustvo, ako ti je stalo do učenja i napredovanja, može biti jako formativno, štoviše u manjim kompanijama često si primoran napredovati u jako kratkom roku jer se svakodnevno baviš različitim stvarima. Moja je želja bila karijera u jednom od poznatih brendova, tako da je osjećaj bio poput "cherry on top".
Dok ste studirali dizajn, jeste li mogli pretpostaviti da ćete raditi na odjelu za modne dodatke, i to još u modnoj kući kao što je Fendi?
- Ja sam studirala i na početku radila u Women RTW, pa skretanje u smjeru modnih dodataka nisam mogla predvidjeti. Dogodilo se nekako stjecajem okolnosti.
Koliko je odgovorno raditi za jedan tako veliki brend - je li pritisak tržišta veći s obzirom na to da se morate boriti za mjesto unutar konkurencije, a s druge strane morate biti ti koji diktiraju modni smjer na tržištu?
- Svaki veliki brend nosi i veliku odgovornost. Moda je prije svega jako unosan, multimilijunski posao koji u svojim raznim sferama zapošljava velik broj ljudi. Izazov je konstantan između kreativne vizije brenda, inovacije i potreba tržišta.
Kakav je jedan vaš radni dan u svijetu dizajna?
- Šaren i raznolik. Ima dana kada si na poslovnom putovanju i šetaš ulicama Tokija u potrazi za inspiracijom, dana kada po 14 sati radiš na novoj kolekciji, dana kada imaš beskrajne sastanke i brifinge... Mislim da ljudi često griješe misleći da je u ovom poslu sve kao na filmu, kreativni ambijent revije, eventi, tulumi, fotografi, visoke potpetice i uvijek atraktivni outfiti. Naravno, ima i toga, ali ima i radnih dana od 20 sati, nemogućih rokova, stresnih situacija, multitaskinga. Sve u svemu jako je uzbudljivo. Mladi dizajneri u našoj regiji pod utjecajem društvenih mreža sve više prate zapadnoeuropske trendove.
Kakvo je vaše mišljenje o domaćim dizajnerima?
- Sigurna sam da na našim prostorima ima izvanrednih mladih kreativnih ljudi. Vidim da se u posljednje vrijeme sve više razvija domaća scena i nadam se da će to dovesti i do ozbiljnijih investicija u modni sektor i obrazovanje te do šireg shvaćanja ljudi što je ustvari modna industrija. Često čujem pitanje: "A što ti zapravo radiš?"
Koliko se modna industrija promijenila tijekom pandemije Covida-19?
- Promijenila se uglavnom u organizacijskom aspektu. Otkrivanje smart workinga, koji je nekada bio nezamisliv, sastanci na Zoomu, na primjer. Mada, najveću transformaciju doživio je vjerojatno dio industrije vezan za revije, promocije, događaje. U normalnoj situaciji takva događanja okupljaju više stotina ljudi, od uzvanika do zaposlenih. Sada je taj aspekt modnog svijeta puno bliži digitalnom svemiru i socijalnim mrežama, a fashion week je privremeno ustupio mjesto filmovima i videoprezentacijama. Sve to, kao i nemogućnost putovanja, dovelo je do velikog gubitka novca u jednom dijelu industrije. S druge strane, možda će vas iznenaditi podatak da su neki brendovi doživjeli čak porast zarade u prošloj godini! Distanca, manjak putovanja i socijalnih događanja potaknuli su puno ljudi da investiraju u komade visoke mode, dizajna, namještaja.
