Nikolina Ivezić na umjetničkoj sceni je od 90-ih. Njezini tematski interesi vezani su za pop kulturu, interpretaciju iste, kritiku društva. Umjetnički interesi i potencijali razvijali su se u obitelji: otac Ivan Ivezić, grafički dizajner koji je za Jugoton dizajnirao tisuće omota za ploče, imao je izniman utjecaj na njezin umjetnički senzibilitet. Nikada se nije koncentrirala samo na slikarstvo, paralelno se bavila dizajnom, uređenjem interijera, ilustracijama, scenografijom i predavanjima. Razgovarali smo povodom nedavne suradnje s festivalom "Okolo", te ukradenim instalacijama koje su duhovito propitivale tendencije interpretacija i stvarnih praksi - siromaštva.
Iza vas je "mali milijun" grupnih i solo izložbi. Kada se sumira iskustvo – kako vidite svoj umjetnički razvoj? Jeste li na "mjestu" na kojemu ste htjeli biti?
- Naravno da mislim da nisam, ali jesam li mogla nešto promijeniti, to je već pitanje.
Pa hajmo onda s tim pitanjem…
- Akademiju likovnih umjetnosti završavala sam početkom devedesetih, za vrijeme rata, kada se u Zagrebu nisu mogle nabaviti niti boje, nisu postojale rezidencije, sufinanciranja projekata ili bilo koji način na koji bi se pomoglo mladom umjetniku. Bili ste automatski ubačeni u borbu za preživljavanje na likovnoj sceni. Naravno da sam puno puta u životu morala pristati na kompromise u vidu komercijalizacije svojih radova, ali živimo u takvom društvu da bez toga ne bih mogla opstati. S druge strane sam zadovoljna, jer je iza mene 30 godina djelovanja, a prošle godine sam povodom toga izdala monografiju. Moj prijatelj i izdavač Zvonimir Bulaja i ja napravili smo cijeli posao sami - od fotografija, dizajna, prijevoda, lekture - pa sam ponosna na taj prilično opsežan posao.
Jedan rad vam je u sklopu nedavno održanog festivala OKOLO ukraden – da li to "stanje", taj u suštini ružan čin, koketira i s komplimentom, na nekoj razini?
- Upravo su mi to ljudi komentirali ispod statusa na Facebooku. Zapravo mi je saznanje da su dva rada ukradena smiješno. Prvi je nestao već nakon deset minuta od strane jednog dućana kojem je "zasmetao" natpis. Pa je uskoro zamijenjen drugim, a onda su nakon dan - dva nestala oba. Inače skulpture su prilično teške a uz to su bile vezane lancem i lokotom te postavljene na vidljivim mjestima u gradu pa su se "lopovi" morali prilično namučiti, ali ionako sam ih planirala darovati nakon izložbe.
Upravo ste tim radovima napravili tzv. “moralnu inverziju” - temu siromaštva, posvećenu prosjacima ste diskurzivno zaokrenuli te je ispalo da i prosjačenje samo po sebi može imati drugu funkciju… Koje ste dileme imali u procesu stvaranja?
- Bilo je naravno komentara da rad ismijava prosjake, ali on pokušava upravo obrnuto, želi upozoriti i kritizirati današnje potrošačko društvo u kojem se gubi granica između želje za materijalnim i stvarnih vrijednosti bitnih za život. Ovdje se kritiziraju upravo te osobe koje "pate" od statusnih simbola, a često troše van svojih mogućnosti i žive standardom koji si ne mogu priuštiti. Moja prvobitna ideja bila je da napravim realistične skulpture prosjaka za koje bi slučajni prolaznici mislili da su prave osobe, te vjerojatno burno reagirali na njihove natpise. Međutim kako je ovo dio projekta "Okolo", koji na neki način treba uljepšavati ulice i razveseljavati građane i turiste, odustala sam od prvobitne ideje. Iako se ovdje spominju botoks, skupocjeni satovi, pića i odjeća, jedan od tih radova je prilično osoban za mene, a to je "art collectorica" koja žica umjetnike da joj poklone svoje radove. To je nažalost česti problem s kojim se susrećemo, besramno cjenkanje ili žicanje radova od strane osoba koje su vrlo dobro situirane.
I u svom radu MING 2009 bavite se također siromaštvom – što vam se čini važnim u umjetničkom apostrofiranju, obradi te vrlo delikatne teme? "Kritika" radu je jasno – bila prvoloptaška, a to je da ismijavate. Ipak, naše svakodnevno prosjačenje i naša "svakodnevna prostitucija" rijetko kada poznaje svoj početak i kraj. Što se danas ponajviše valja kritizirati unutar "potrošačke kulture"?
- Rad MING 2009 nastao je taman u doba kada se počeo naplaćivati otkup boca te su oko nas postali svakodnevni prizori građana koji kopaju po smeću, a s druge strane trgovine su preplavile jeftinom kineskom robom. Kineska vaza s prepoznatljivim plavo bijelim uzorkom (najčešće zmaja) sinonim je za kinesku umjetnost, bilo da se radi o originalnim, drevnim vazama dinastije Ming ili lošim kičastim kopijama. Obljepljivanjem plastičnih boca etiketama ukrašenim kineskim ornamentima pokušala sam kritizirati i ironizirati dva fenomena suvremenog hrvatskog društva, postavljajući ih u isti kontekst te naglasiti razlike između globalnog (kineski dućani koji su preplavili cijeli svijet) i lokalnog (sakupljanje plastičnih boca raširenije je u slabije razvijenim zemljama Istočne Europe). Rad se sastojao od nekoliko plastičnih boca/vaza postavljenih na postamente, ali i veći broj cijelih i zgužvanih, bačenih na pod galerije. Postavljajući ih na postamente - veličamo ih, stavljamo na pijedestal, dok razbacivanjem po podu gube na svojoj vrijednosti i preuzimaju ulogu plastičnih boca.
S obzirom na vaš interes prema ikonografiji pop-kulture, stripovskoj estetici, pin-up plakatima i reklamama (coveri ženskih časopisa s fotomodelima, jumbo plakati) – koliko je teško potaknuti na neki drugačiji način, pogled, poziv na sudjelovanje u umjetničkom postupku, djelu i poruci. Kada ljudi/publika reagiraju?
- Uvijek sam voljela interakciju publike s mojim radovima. Nekad je ta interakcija bila jače naglašena kao u radu "Stup srama" gdje su posjetitelji izložbe, ali i slučajni prolaznici mogli upisivati svoje dužnike, pa do bojanke "Pozdrav iz Hrvatske", gdje su posjetitelji izložbe mogli bojiti odnosno intervenirati na bojanke, koje su kritizirale stanje u hrvatskom društvu. Ponekad su u mojim radovima to banalne dosjetke ili jednostavno atraktivan crtež, žena velikih grudi u nekoj seksi pozi, kojim sam pokušavala ironizirati, kritizirati i karikirati društvenu površnost. Koliko će osoba iščitati iz slike, samo vizualni doživljaj ili nešto više, to naravno ovisi o njemu samome. Društvo koje nameće takve standarde ljepote (iako se konkretno na mojim slikama radi uglavnom o pedesetim godinama) do danas se ništa nije promijenilo.
Što je važno napraviti u ironijskoj kritici identifikacije? Koliko je "ironija" u ovom hiperispeglanom, politički wanna be konkretnom trenutku – u problemu? I kako tom problemu doskočiti?
- Današnje društvo je društvo spektakla, mediji su komercijalizirani, a reklame za određene proizvode iskaču kao reklame a da ih i ne primjećujemo, te često imaju utjecaj na društvo, a i pojedinca. Internet i mediji nameću statusne simbole i manipuliraju masama. Na nama kao pojedincima je da se osvijestimo te se obrazujemo u pogledu etičkih načela, jer suvremeno društvo je društvo spektakla i pretjerivanja te vodi do suprotnih efekata - sve gubi na značenju, sve ljudske vrijednosti se svode na robu.
Feminizam zahtijeva nova čitanja, nove smjerove. Što vam se čini "progresivnim" u feministički naklonjenoj umjetnosti? Što je radikalno, odnosno prijeko potrebno?
- Nedavno sam čitala "Feminizam za 99%" koji govori o dvije suprotstavljane putanje feminističkog pokreta posljednjih godina. Jedni žele svijet u kojem je zadaća upravljanja eksploatacijom na radnom mjestu i opsesijom općenito u društvu ravnomjerno raspoređena između muškarca i žene vladajuće klase, (često se radi o ženama iz elitnih krugova na visokim funkcijama), dok druga struja inzistira na dokidanju kapitalizma koji stvara šefove, povezujući se s antirasističkim, okolišnim i migrantskim pravima žena. Mislim da su suvremene feminističke umjetnice kao što je Marina Abramović (iako osobno volim njen rad) postale dio te elite i da u tom smjeru treba doći do nekih promjena.
