Prva žena, i to još miješane rase, kći migranata na mjestu potpredsjednice SAD-a: sve to je Kamala Harris, koja je probila jedan od najviših staklenih stropova u toj državi. Za nju to nije novost. Kad je 2016. izabrana u Senat, bila je tek druga Afroamerikanka u tom tijelu. Odvjetnica po struci, bila je i prva glavna tužiteljica države Kalifornija.
Nijedna žena nije došla na tako visoku funkciju u američkoj vladi, a kako je u pobjedničkom govoru istaknula, ona jest prva, ali neće biti zadnja.
Za Amerikanke, jasno je što znači demokratkinja i Afroamerikanka na potpredsjedničkom mjestu. Prije stotinu godina žene su u SAD-u dobile pravo glasa, a prije četiri godine kvalificirana Hilary Clinton izgubila je od apsolutno nekvalificiranog Donalda Trumpa. Predsjednik na odlasku bio je praktički otvoreni rasist, ne samo prema Afroamerikancima, nego i prema svim manjinama - sjetimo se samo izjava o Meksikancima i gradnji famoznog zida na granici ili politici o migracijama općenito.
Građanski prosvjedi zbog sistemskog rasizma eksplodirali su u isto vrijeme kad i pandemija koronavirusa te dovele cijelu zemlju na koljena, a sve je kulminiralo ovog tjedna, na najdužem brojanju glasova koje smo doživjeli.
Razrješenje u vidu pobjede demokrata Joea Bidena i, još važnije, njegove potpredsjednice Kamale Harris, i iz daljine djeluje blagotvorno, ako ne i katarzično.
Harris je u pobjedničkom govoru, koji je održala u bijelom odijelu, kao posvetu sufražetkinjama koje su nosile bijelo dok su se borile za politička prava žena prije stotinjak godina, poslala snažnu poruku svim ženama, ali i djevojčicama u SAD-u: "Sanjajte s ambicijom."
Da, moguće je probijati rodne i rasne granice postavljene generacijama prije; možda ne želite postati predsjednica SAD-a, ali sad znate da je i to moguće, čak i ako niste bjelkinja.
I nije samo Kamala napravila veliku stvar ove godine. Nikad nije bilo toliko žena u američkom Kongresu nego što je nakon ovih izbora - njih 134. No, je li to dovoljno?
"Važno mi je vidjeti ženu koja izgleda poput mene u ulozi potpredsjednice, ali jednako mi je važno što će se događati dalje. Kamal Harris nasljednica je crnkinja poput Charlotte Bass, koja se prva kandidirala za potpredsjednicu ispred Progresivne stranke 1952. te Shirley Chisholm, prve crnkinje izabrane u Kongres i kandidatkinje za predsjednicu. (...) Trebamo slaviti napredak koji njezina uloga predstavlja, ali ne smijemo taj napredak gledati kao uspjeh. Ima još jako puno posla", rekla je feministička autorica i aktivistkinja Mikki Kendall. Znamo i mi na ovim prostorima da nije dovoljan spol ili rod da bi netko radio dobro za sve građane i građanke. Imali smo premijerku i predsjednicu, pa još uvijek imamo velike probleme sa seksizmom na vrlo visokim razinama, a kamoli na onim nižim.
Harris je svoj povijesni uspjeh već postigla, no prema dosadašnjem iskustvu, znamo da to nije dovoljno. Činjenica da je žena na tako visokom političkom položaju ne mora značiti da će doći do veće ravnopravnosti u društvu. Jer i Barack Obama bio je predsjednik 8 godina, pa je bio dovoljan jedan mandat Donalda Trumpa da dođe do eskalacije nasilja zbog rasizma. Nije rasizam nestao za Obaminog predsjedavanja, a isto tako nije bilo potrebno puno da dođe do zamaha.
Zato je Harris u pravu kad kaže da su ovi izbori pokazali kako se za sve treba uvijek iznova boriti.
"Kongresmen John Lewis prije svoje smrti napisao je: 'Dmokracija nije stanje, nego čin.' Ono što je time mislio je da američka demokracija nije garantirana. Ona je snažna koliko i naša volja da se borimo za nju, da ju čuvamo i nikad ne uzimamo zdravo za gotovo. Zaštita naše demokracije zahtijeva borbu i žrtvu. No, u njoj ima veselja i napretka. Jer mi, narod, imamo moć izgraditi bolju budućnost", rekla je.
Kao ni demokracija, ni ženska prava, dosad izborena, nisu garantirana. Republikanci su već najavili izazivanje Roe vs. Wade amandmana koji sprečava savezne države da u potpunosti zabrane abortus, a sada imaju i konzervativnu većinu na Vrhovnom sudu zbog čega se to ne čini tako nevjerojatnim. Da, demokracija je komplicirana i teška, posebno u navodno najslobodnijoj zemlji svijeta.
Kamalu Harris, u svakom slučaju, ne treba promatrati kao bogom danu političarku koja će promijeniti SAD te tako utjecati i na druge države svijeta. Kritičari joj zamjeraju što je u svom radu kao tužiteljica propustila djelovati na susprezanju policijske brutalnosti, podržavala je nepravedni zatvorski sustav, a sve je te stvari zagovarala kasnije u Senatu. Ipak, možemo se nadati da će se držati barem dijela onoga što je spomenula u svom govoru, odnosno što je zagovarala tijekom kampanje.
"Sada počinje stvarni posao. Teški, potrebni, dobar posao. Ključan posao spašavanja života i pobjeđivanja ove pandemije. Ponovna izgradnja naše ekonomije kako bi funkcionirala za radnike. Iskorjenjivanje sistemskog rasizma u našem pravosudnom sustavu i društvu. Borba protiv klimatske krize. Ujedinjenje naše države i ozdravljenje duše naše nacije", rekla je.
Iako se možda na prvu čini kako njezin izbor za potpredsjednicu SAD-a nema nikakvog utjecaja na naš svakodnevni život, to i nije baš tako. Jer iako politički, vjerojatno, nećemo imati veze s njom, uz njezinu sliku na ekranu odrast će nova generacija djevojčica i dječaka kojima će biti potpuno normalno i uobičajeno vidjeti ženu na tako visokom položaju. Možda za nekoliko godina, ako se svi zajedno potrudimo, više neće biti čuđenja kad žena postane premijerka ili predsjednica neke zemlje, možda i nestanu svi oni smiješni stereotipi o tome kako su žene previše emocionalne kako bi obnašale visoke funkcije. Toj će novoj generaciji žena na visokom položaju biti toliko uobičajen prizor, toliko dosadan, da nitko neće ni trepnuti na to, nego će se baviti isključivo usporedbom stavova kandidatkinja i kandidata. Možda se tome možemo nadati.
