Underground koji ulazi u mainstream

Bili smo s koreografom Šimunom Stankovom na probi: govorio nam je o plesu, modi i projektima

23. lipanj 2020.
Fotografije: Vedran Peteh 
Srđan Sandić
Srđan Sandić

Mladi koreograf Šimun Stankov uveo nas je na probe nove predstave Ivice Buljana "Kafka na žalu", a razgovarali smo i o imidžu te o tome što radi "Škvadra".

Šimun Stankov (23) mladi je plesač i koreograf čiji ćemo uradak, koreografski, uskoro vidjeti u predstavi "Kafka na žalu" Ivice Buljana u zagrebačkom HNK čija je premijera najavljena za petak, 26. lipnja.  Ovaj mladi koreograf se cijeli svoj život bavi plesom: hip-hopom, freestyleom, batlovima, jammanjem, i na blef je odlučio otići na prijemni za plesni odsjek Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu i prošao je – bez da je zamišljao što znači studirati suvremeni ples. Prije dvije godine je diplomirao, te je sa svojom klasom osnovao umjetničku organizaciju Škvadra. Uz to, pušta glazbu, vodi emisiju "Zvučni zid" na Radio Studentu, a robu kupuje u second handu. "Brije" po underground sceni, od Medike do HNK. Razgovarali smo o radu, plesu, stilovima, i novim projektima u koje je uključen, a dobili smo i dozvolu fotografiranja dijela probe.

Često i sami koreografi vrlo različito definiraju i razumiju koreografiju. Zanima me – što je ona vama?

Razlikuje se rad na koreografiji kada se postavlja dramska predstava i kada radimo plesnu predstavu. Potpuno je drugačije. Ples kao takav, s bilo kojim pokretom, ima neku vrst prostornosti s kojom mi slažemo kompoziciju. 

Rad s glumcima je drugačiji. Na koji način? 

Govorit ću sada samo o ovoj predstavi. Nije lako stati pred ansambl profesionalnih glumaca koji gotovo da imaju više radnog staža nego li ja godina. Jako pazim da stvar ne ode u nekakav čudan kod, pazim da koreografija podrži zahtjeve scene. 

Kako onda osvajate taj – slobodno možemo reći – autoritet?

Dobro ih zagrijem (smijeh). I odmah počnemo raditi. Ova je predstava zahtijevala da je većina izvođača stalno na sceni, čak i kada nije njihova scena. Ili replika. 

Kako kao koreograf ulazite u proces, što zahtijevate od sebe, a što od autora – redatelja?

S redateljem Ivicom Buljanom je bilo drugačije nego što sam očekivao. Došao sam na dvije čitačke probe da uhvatim što se događa. Krenuli smo od nule kada smo počeli zajedno biti na sceni. Htjeli smo vidjeti što najbolje funkcionira. Ovaj je roman dosta kompleksan za postaviti na scenu jer se gotovo uvijek radi o dvije osobe koje su u nekoj interakciji. Tražili smo jednostavna rješenja da se to malo dinamički razbije. Scenski pokret je u ovome dosta minimalan i više se radi na prezentnosti nego što se oni gibaju i kreću. Ovaj rad ne dopušta odlazak u potpuno drugi medij, što bi možda bio ples, a same scene i glumci su dosta "intimni" pa smo se trudili ne narušiti scenu, ali zadržati pokret.

Što bi rekao da kao Škvadra radite?

Želimo educirati ljude o tome što to je suvremeni ples odnosno da postoje oblici suvremenog plesa koji mogu biti razumljivi i pozivajući za publiku. Mi smo kao neki bend po pitanju vizualnog pristupa. Kao New Kids on The Block (smijeh). Kompaktna smo skupina ljudi koja ima edukaciju iza sebe.Tražimo svoj izraz i zato što se nismo izmakli iz konteksta u kojemu smo odrasli, iz konteksta stvari koje nas inspiriraju – vibriramo.

Što vas inspirira?

Underground. Glazba svake vrste. Street art, hip hop. Inspiriramo se, kao Škvadra, međusobno, inspiriraju nas naši prijatelji i kolege koji nakon dugogodišnjeg truda napokon dobivaju na većoj vidljivosti. Inspirira nas naša publika. Inspiriraju nas nepravda i nepravilnosti u našem dragom gradu. 

Koji umjetnik vas posebno impresionira?

Nezahvalno pitanje (smijeh) – da gađam mainstream? Puno je tog kooptirano iz undergrounda. Bubnut ću, recimo ovo što Kanye West radi po pitanju Sunday Servicea. To mi je cool. Iako više volim biti inspiriran oči u oči, od svojih istomišljenika.

image
Redatelj i direktor drame HNK Ivica Buljan i koreograf Šimun Stankov
 

Kako biste opisali svoj imidž? 

Zanimljivo je to da sad kad se bavim kazalištem – rekao bih da je to nonšalantan stil. Trudim se da stilski izgleda prezentnije. Kupujem robu od Uličnog ormara, volim vintage shopove, ali i H&M hlače jer su udobne i jeftine, trenirke većinom nalazim u second handu, uglavnom u Textile Houseu. Obožavam nositi kostime s predstava, ali ne full style. Ostanu kod nas do ponovne reprize koje uglavnom ne bude (smijeh). Vidim da se sve više mladih ljudi, mladih muškaraca brine o sebi. To je cool. I ja pazim na svoj styling, i ljudi s alternativne scene imaju nit vodilju – npr. streetwear.  

Postoji li novi projekti na kojima radite? I kao Škvadra?

Imamo tri nova projekta, dva su na Dubrovačkim ljetnim igrama, a treći je vezan za umjetničku rezidenciju u Lazaretima tako da nas očekuje radno ljeto. Nakon što je premijera u ožujku odgođena, sa Škvadrom ću u rujnu predstaviti nama bitan rad "Bazen" koji je inspiriran ne tako davnim rušenjem skate poola u dvorištu SC-a. Kao i skejteri i mi imaginiramo skate pool, trudili smo se dobiti osjećaj skejtanja bez skejta, na ravnoj površini u kazalištu. Osim što je predstava izuzetno plesna i dinamična, istovremeno se kroz rad preispituje pitanje prostora, nepravilnosti naših dragih uprava. Ovo je naš doprinos, podrška i razumijevanje za nepravdu koja se događa u gradu.