Intervju s Lanom Kos imao je nekoliko činova. Poput libreta najvećih svjetskih opera. Bilo je tu jako puno glasnog smijeha, bilo je nešto manje šampanjca, bilo je i suza koje su se slijevale u kavu. Bilo je kroasana s pekmezom koje obožava, a bilo je i međusobnih obećanja da od sutra do kraja života više ne jedemo ništa nakon ovih nekoliko posljednjih plata sira. Opijena njezinom zavodljivom karizmom, ubrzo sam shvatila da sjedim pored onog što svjetska diva zapravo znači. Samo mi do današnjeg trenutka nije shvatljivo kako je moguće do 35. godine toliko zavesti svijet. Otkad zna za sebe, kaže da joj je unutrašnja krilatica - samo mi dajte pozornicu! Otvorena, neustrašiva, strastvena i hrabra, već je kao djevojčica pobjeđivala na Lidranu, recitirala, glumila, plesala i scenu doživljavala kao svoje organsko mjesto. Glumac Tomislav Lipljin bio je njezin prvi glumački guru uz kojeg se zaljubila u kazalište. Djetinjstvo je praktički provela na dramskoj grupi i u maloj zapušenoj sobi Hrvatskog narodnog kazališta u rodnom Varaždinu. Tu je upijala magične tajne izvedbene umjetnosti ponijevši sve finese u svoj budući umjetnički život. Već tad je shvatila koja je magija daha i kako se ulazi na scenu… Na prvu audiciju za solo pjevanje otišla je u kratkim hlačama i na rolama u pauzi od igre s prijateljicama. Proguravši se kroz gužvu od stotinu prestravljenih vršnjaka, otpjevala je dionicu iz "Jalte, Jalte" žureći natrag u park svojem veselom dječjem svijetu. Za nekoliko tjedana nazvala je muzičku školu s plave telefonske govornice naše mladosti doznavši da je komisija još u jednoglasnoj ekstazi od njezine izvedbe. U tom trenutku pak jedino je maštala kako postati glumica. Opera ju je i dalje strpljivo, ljubavnički i sudbinski čekala iza ugla.
Samo nekoliko godina kasnije, u staroj zelenoj Ladi, jurila je prema nacionalnoj kazališnoj kući s jednom od najvažnijih osoba u svojem životu, varaždinskom profesoricom pjevanja Darijom Hreljanović, na audiciju za "Kraljicu noći". Njezin sopran oduševio je maestra Kranjčevića i uskoro je, sa samo 17 godina, debitirala na velikoj sceni Hrvatskog narodnog kazališta. Već u pauzi od prvog čina pred garderobom koju su dijelile dočekala ju je naša najveća primadona Ruža Pospiš Baldani i oduševljeno joj čestitala. Otada do danas traje njihovo veliko prijateljstvo bezrezervnog poticaja i podrške. Ostalo vezano uz Lanu Kos već je trajno upisano u povijest svjetske opere. Na poziv intendantice Dubravke Vrgoč početkom godine postala je članica opernog ansambla zagrebačkog HNK. Sad smo mi uživatelji tog upravo božanskog raspona glasa od tri oktave. U sljedećih nekoliko godina ima dogovorene angažmane i potpisane ugovore s najvećim opernim kućama, a najpoznatije svjetske pozornice njezin su dnevni boravak. Privatno, Lanin život je bogatiji od bilo kojeg hollywoodskog spektakla, a ono što je čini toliko neodoljivom nevjerojatna je toplina, ljudska jednostavnost, urođena radost i duboko povjerenje u ljepotu života koju zrcali svojom ženstvenošću i ljepotom.
Kad ste se predali opernoj sudbini i shvatili kako je baš to vaša misija na ovom svijetu?
- Bila sam u dugoj buntovničkoj, tinejdžerskoj borbi. Uvijek sam bila divlja i samo svoja. Pjevanje mi je bilo važno isključivo kao dodatni alat za glumačku karijeru o kojoj sam sanjala. Već sam se pripremala za prijamni iz glume, ali je moja uporna, predivna i obožavana profesorica Darija Hreljanović sebi dala u zadatak da shvatim koji je moj iskonski dar i koliko je važno da ga prepoznam. Na početku učenja pjevanja, najvažnije mi je bilo da imam duboki, seksi, hrapavi glumački glas pa sam i pušila i pila viski samo s ciljem da svoj sopran spustim do alta. Profesorica je strpljivo promatrala moje performance, ali nije odustajala. Hvalila me, podržavala, zvala mamu na telefon i davala mi najšira krila na svijetu da napokon mogu poletjeti. I onda je u jednom trenutku obavila sa mnom ozbiljan razgovor. Rekla mi je: "Lana, ovakav dar nisam susrela. To je tvoja snaga i to ne možeš više ignorirati". Nešto se prelomilo u meni i otada sam doma posvećeno i uporno vježbala satima. Znala sam pjevati više od deset sati dnevno na svim jezicima najveće operne role. U maloj izoliranoj sobi bez klime koju je mama oblijepila kutijama za jaja kako bi susjedi mogli čuti jedni druge. Tu se dogodila magija i tu sam se zaljubila u operu. Znala sam se našminkati i obući kao za prave nastupe. Pila sam čaj iz porculanskih šalica poput Marije Callas. Pisala duge dnevnike o svemu što doživljavam. Nakon toga sam doista poletjela i nisam stala, niti planiram stati sve dok sam zahvalna na toj magiji koja mi je darovana.
Što se dogodilo sa strašću prema glumi?
- Ja zapravo i jesam glumica. Ne postoji operni pjevač koji u svojoj suštini ne nosi i glumački identitet. Spojila sam dvije strasti u jednu. Naprosto sam shvatila da su to neodvojive kategorije.
Opišite nam svoj put od 17-godišnje djevojke koja debitira na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u ulozi Kraljice noći i kreće putem svoje operne sudbine.
- Od tih mojih samo 17 godina i ključne audicije, prije svega, debija u Hrvatskoj, uslijedila je velika audicija u Boljšoj teatru. Sa samo 19 dolazim u Boljšoj teatar na audiciju za Natašu Rostovu, glavnu naslovnu ulogu Tolstojeva "Rata i mira". Dirigent, odnosno veliki violončelist, najveći svih vremena Mstislav Leopoljdovič Rostropovič vraća se u Rusiju i dirigira "Rat i mir". Do tada je tražio Natašu Rostovu preko šest mjeseci po cijelom svijetu. Znam pouzdano jer mi je kasnije pokazao listu svih pjevačica koje je preslušao. Preko svoje profesorice s kojom u tom trenutku radim doznajem da on traži Natašu Rostovu i ja potpuno neopterećena putujem sama samcata u Moskvu na minus 26 stupnjeva. Nešto me vodilo. U tom trenutku mi je bilo puno važnije da imam super haljinu Leonarde Boban i štikle u sivoj boji koje idu savršeno uz nju nego kako ću otpjevati ulogu. Možete zamisliti stanje u glavi jedne 19-godišnjakinje. Ne znam ruski i ne znam nijednu ariju iz te opere, ali znam "Traviatu" i ariju "Morrò-ma prima in grazia" iz "Krabuljnog plesa", koja je u potpunosti drugačija od "Traviate". Dolazim u 10 ujutro na audiciju, što je po hrvatskom vremenu 8. Pjevam na toj audiciji potpuno slobodna, sretna, zadovoljna, ispunjena i zapravo nesvjesna da sam pred jednim takvim velikim maestrom. Uopće nisam očekivala da ću tu ulogu dobiti, ni u tragovima. Naprosto sam htjela da me čuje i da zapamti moj glas.
Koji je epilog ove uzbudljive priče?
- Čim me čuo, ustao je i počeo vikati: "Imam Natašu! Našao sam Natašu!" Tako sam dobila ulogu Nataše Rostove, u Boljšoj teatru, na ruskom jeziku. Možete li zamisliti klinku od 19 godina. O tom iskustvu bih mogla knjigu napisati. Našao mi je smještaj u Prokofjevljevoj vikendici 40 minuta od Moskve, a ostalo je povijest. Nevjerojatno iskustvo.
Želite li reći da niste osjećali strah i tremu ni na koji način?
- Hoću zapravo reći da kad si toliko mlad, nastupaš puno opuštenije, punog srca i ako radiš to što voliš, naprosto ne postoje granice. Ti ne razmišljaš o usponima ili padovima. Ti letiš, ideš, probijaš sve granice. To je tajna. U toj lakoći i neopterećenosti s bilo kakvom vrstom očekivanja. Svijet je eksperiment.
S godinama dolaze strahovi koji blokiraju i zaustavljaju prirodne tijekove u čovjeku. Imate li danas tremu?
- Prepričat ću jedno iskustvo koje je zauvijek ostalo zabilježeno u mojoj duši. Kad sam bila u Moskvi, tijekom prve orkestralne probe s maestrom Rostropovičem, uhvatila me panika i došla sam do njega rekavši: "Maestro, mene je strah!" Pogledao me i rekao: "Latice moja draga, samo se budale ne boje. Izađi na pozornicu i zauvijek ostani u glazbi. Glazba je jedina žena koja te nikad neće iznevjeriti. Ako si u njoj… strah će iščeznuti". I to je poanta svega, nije neprirodno bojati se, ali uz svu odgovornost i ljubav prema svom pozivu, u trenutku kad osjetiš strah, treba se predati i prepustiti svojoj ulozi i liku koji utjelovljuješ. Ako si dovoljno spreman iskreno živjeti baš taj trenutak, ni život ni glazba neće te nikad napustiti.
Ubrzo nakon tog nevjerojatnog iskustva postali ste majka - gdje ste pronašli snagu i dovoljno energije da ne odustanete od svojih snova?
- Iz jedne velike i strastvene ljubavi dogodila se moja trudnoća sa samo 20 godina. Zbog raznih okolnosti, koje danas doživljavam blagonaklono, postala sam samohrana majka i rodila predivnog dječaka Adama koji je moja najveća ljubav u životu. Adam je imao samo dva i pol mjeseca kad smo s dva kofera otišli u München. Tamo sam postala solistica Bavarske državne opere. Sjećam se potpuno slikovito kako ulazimo usred noći u stan koji je bio prazan, koji nije imao ni svjetlo, ni žarulju, ni kuhinju.. Sama samcata. Preko oglasa u novinama sam shvatila da nema namještaja i da je stan potpuno prazan.
Kako ste uspijevali uskladiti sve probe i nastupe s njegovim potrebama?
- Na trenutke je bilo nevjerojatno teško. Sjećam se kad me u Münchenu čekao s dadiljom na -12 stupnjeva ispred teatra u skafanderu pokakan jer ona ga, naravno, nije presvukla, a ja na probi... Moram sve to odraditi jer moram platiti režije na kraju mjeseca. Nije bilo lako. Bilo je padova. Bilo je trenutaka kada sam mislila da nema šanse da ovo izdržim, kad nisam noćima spavala jer dadilja je uspavljivala dijete kroz dan, onda smo oboje noćima bili budni. Nekako sam znala, ili ćemo stati i vratiti se doma ili idemo zajedno dalje. Kad sam shvatila da sam trudna tako mlada, mogla sam se vratiti u Varaždin i odustati od svoje karijere, predati se strahu. Već tad sam osjećala nevjerojatnu snagu da idem dalje, s Adamom i zbog Adama. On je bio moja najveća motivacija. Danas je to jedan predivan mladić koji ide u 8. razred osnovne škole, govori nekoliko jezika, vidio je više od pola svijeta, a tek je na početku života. Topao, nježan, pametan i snažan. On će zauvijek biti moj najveći uspjeh, moja najveća uloga života i samo zahvaljujući njemu ja sam danas ono što jesam. Jer bez njega, moj život ne bi imao ovakav predivan okus. Ne volim pametovati o odgoju, ali jedno znam, sretna djeca dolaze od ispunjenih roditelja koji se ne boje sanjati i živjeti upravo te snove. I dandanas zajedno "letimo". Nedavno je upisao solo pjevanje. Sasvim slučajno, donedavno uopće nije pjevao, ni Brateca Martina. Svoje dijete u životu nisam čula da pjeva. I onda je jedan dan odlučio i rekao: "Ja sad idem!". I sad je kao mama. Upisao je solo pjevanje. I stvarno ima glas. Ali nek' ide svojim putem…
Kako danas gledate na životne izazove koji su vas pratili?
- Takve životne borbe koje su me oduvijek pratile kasnije su se pretvorile u romane s klišeiziranim naslovom "Što te ne ubije, to te ojača", iza kojeg u potpunosti stojim. I zato sam danas takva kakva jesam. Ne smatram se izvanserijskom i fantastičnom, ali mislim da sam iznimno snažna jer sam sve to preživjela i postala još kvalitetniji čovjek koji nema gorčine u sebi, nego samo još više ljubavi i razumijevanja za život i za ljude.
Je li se s godinama mijenjao vaš odnos prema opernoj karijeri i prema životu?
- S godinama, i kao pjevač radeći na sebi, od sebe zahtijevaš puno više. Sport je odlična usporedba. Život opernog pjevača isti je kao onaj profesionalnog sportaša. Kategorije Janice Kostelić i Blanke Vlašić koja skače 2,00 pa 2,01, 2,02, 2,03... Uvijek očekuješ od sebe da ako si skočio 2, možeš skočiti i više. Ako kažeš: "Uh, super, preskočila sam 2,03, ne treba mi više", gotovo je! Kraj! To je početak tvog kraja. Ti silaziš i tako dugo dok se ne resetiraš i ne kreneš opet u borbu, nema šanse da opet kasnije "letiš". I zato me ta moja mladost i cijeli taj put mijenjao i dao mi borbenu energiju koja motivira. Mijenjao me kao umjetnicu i kao ženu. Bilo je uspona i padova. Bilo je strašnih padova nakon kojih sam mislila da nema više teoretske šanse da se dignem. Moja profesorica mi je stalno ponavljala riječi: "I to će proći". Govorim o privatnom životu. Beskrajno sam zahvalna da pjevačkih i profesionalnih padova nije bilo. Mislim da je moj glas tek sad na vrhuncu i da sam tek sad kao umjetnica i, recimo, zrelija žena ispunjena, sretna i zahvalna.
Kakva je, prema vašem mišljenju, budućnost opere?
- Opera je postojala u najtežim periodima povijesti, živjela je i preživjela najgore trenutke i izazove društva - ratove, bolesti, evo sad pandemije, ali opera je i dalje dio našeg postojanja. Svi mi, na neki način, dolazimo i prolazimo, mijenjaju se stilovi, mijenja se moda, mijenjaju se režiseri, mijenjaju se pogledi na operu, ali opera, sama po sebi, kao glazba, kao umjetnost, kao priča i kao, naravno, libreto i tekst, uvijek ostaje ista i ostat će. Prije nas, za vrijeme nas i poslije nas, ja sam sigurna da će opstati i mora opstati. E sad, hoće li se dogoditi onaj trenutak nepremostive krize koju će biti teško pobijediti, to ne mogu znati (sveukupne, ne samo krize u svijetu financijske, nego krize emocija, krize ljudi koji više ne idu u kazalište, krize roditelja koji ne odgajaju svoju djecu). Prije su naše bake i djedovi vodili djecu u teatar i nije bilo "hoću ili neću", postojao je netko tko je smatrao svojom misijom odvesti te u kazalište i tek nakon toga si se kao dijete i mogao zaljubiti u taj isti teatar. Ne možeš se zaljubiti ako ne odeš, ako ne čuješ, ako ne vidiš stvarne prekrasne predstave, kvalitetne pjevače, plesače, glumce. Kako ako ti ne znaš što je to? Od malih nogu djecu treba učiti, treba ih usmjeravati i otkrivati im svjetove. U svako vrijeme je opera moderna i uvijek je "in" i uvijek je aktualna. Jer svaku tu priču ili emociju koju opera prenosi svatko od nas osjeća i osjećat će i za 50 godina, i za 100 godina.
Ona je, na neki način, ipak bezvremenska kategorija?
- Apsolutno bezvremenska. Ono što se možda može dogoditi kroz nekih 50-ak godina, ne daj Bože da se dogodi, ali moglo bi se dogoditi, jest da se dosta opernih kuća zatvori i da će postojati samo one najveće operne kuće kao što je Metropolitan, ili Pariz. Takvih nekoliko kuća će uvijek biti, naravno, nešto posebno, prekrasno, no, nažalost, preskupo. Ono što mene danas jako rastužuje je to da ljudi imaju dojam da je opera samo za bogate i imućne ljude. Nije! Opera je pisana za puk. Operu su prije, kad je Verdi pisao "Rigoletta", pjevali svi. I onaj mesar, i onaj cvjećar, pjevali su "La donna é mobile…". Ljudi su to znali. Ljudi su to pjevali. To je pisano za sve.
Kakva je svjetska operna publika?
- Potpuno drugačija nego ovdje. U Kini 60 - 70 posto publike čine mladi ljudi. Oni nakon mojih nastupa stoje ispred operne kuće u zmijici, traže autogram, kao da su Rolling Stonesi nastupali. Govorim vam o pravim obožavateljima opere, koji - POSTOJE! U Madridu me jako puno mladih pitalo smiju li se doći fotografirati, šalju mi pisma, pohvale putem društvenih mreža, nekad me i snime potajno pa mi ponosno šalju kako su to objavili na Instagramu. Danas je drugo vrijeme. Danas je to, sve skupa, puno brže, dostupnije, ali, po mom mišljenju, nedovoljno iskorišteno. Ako si kao umjetnik i kao pjevač sposoban i možeš davati iskrenu emociju te ispričati iskrenu priču svoje heroine koju moraš proživjeti od početka do kraja, bila ona Traviata, Mimi, Dezdemona itd., tada publika izlazi, ima oči pune suza, srce puno emocija. To je teatar i zato teatar mora postojati i postojat će.
Kako ste se odlučili postati članicom opernog ansambla zagrebačkog HNK?
- To je moja želja koja je, zapravo, postojala oduvijek, no moj je životni put već na samom početku krenuo izvan ovih granica. Događali su se razni menadžeri, internacionalni ugovori, sve se otvaralo u tom smjeru, no kod mene je i dalje uvijek postojala želja. Nakon četiri godine života u Münchenu kao mlada 21-godišnja samohrana mama, uvijek mi je bila želja i to je ono što sam sad postigla i presretna sam, da radim vani, da pjevam vani, da gradim karijeru vani, ali da živim doma. Jer, doma je doma! Zagreb je Zagreb! Jedan dan me netko pitao: "Pa dobro, što ti taj Zagreb, pa Zagreb?" Pa taj Zagreb, meni taj Zrinjevac pa Dolac, puni baterije više nego bilo koji Champs Élysées ili Peta avenija. Možda malo zvuči kao klišej, ali to je zaista tako. I upravo zato je uvijek postojala želja da budem i ovdje, u nacionalnoj kući kao solistica, što nikako ne znači prestanak moje internacionalne karijere (druge godine ću proslaviti 20 godina karijere). Sigurna sam da ćemo mi u suradnji s velikom vizionarkom intendanticom Dubravkom Vrgoč, koja itekako razumije prirodu ovog posla, uvijek naći načina da se jedno i drugo umreži i da jedno i drugo funkcionira. Presretna sam i jedva čekam da nakon ove pandemije opet zapjevamo na svjetskim scenama u suradnji s mojom matičnom kućom.
Kako izgledaju dani prije velikih nastupa - je li točno da operni pjevači tad moraju šutjeti?
- Umjetnicima, pogotovo opernim pjevačima, jako je važna regeneracija glasnica. To je jedan od meni osobno težih trenutaka - šutnja! Treba odmarati glas i treba odmarati tijelo. Jer tijelo je to koje radi, nije samo da glas pjeva, nego cijelo tijelo pjeva. I onda ako je tijelo umorno, ako ti kroz dan obaviš sto i jednu situaciju… Meni se zna dogoditi da nekad u 4 - 5 sati kroz dan imam 64 poziva. Kad imam velike nastupe, ja se ne mogu javiti, ne mogu odgovarati ljudima na poruke itd. To se zove odricanje i disciplina.
Zašto nama, publici, čak i ljudima koji ne idu na operu, ona izgleda skupocjeno i raskošno? Demistificirajte nam malo tu famu.
Ima raskoši, to apsolutno postoji. Nakon premijera budu lijepa velika slavlja, pogotovo kada se dogodi situacija da cijeli tim, nekako, klikne i zaista postanete dragi kolege, prijatelji. Nekoliko puta mi se dogodilo da se, primjerice, s pjevačem s kojim sam pjevala u Palermu susretnem u Areni di Verona i poslije odemo na ručkove, slavimo, zezamo se… Moja draga kolegica Anna Pirozzi i ja smo se također upoznale u Veroni i susrele smo se nakon par godina. Otišle smo na ručak, dvije sopranistice zajedno idu u Gucci, daju si savjete koju torbu kupiti i onda ja, poskrivećki, čuvam tu torbu da muž ne vidi do premijere… To su neka predivna ljudska i profesionalna zbližavanja, nešto prelijepo za mene, i to je taj dio glamura kada ti imaš prijatelje po cijelom svijetu. Imam prijatelje u Moskvi, u Brazilu, Kini... To su ljudi koje ne vidim godinama i kad se vratim, ti te ljudi opet čekaju, i dalje su s tobom u kontaktu. To je nešto predivno. Druga strana priče, kao i kod svega u životu, jest da ideš ujutro na probu, vani pada snijeg, ti se moraš ranije ustati. Ako je proba s orkestrom u deset, ja se moram ustati u šest. Moj glas se mora razbuditi do devet. Prvo tijelo, da bih se uopće mogla raspjevati i da bih u deset s orkestrom počela te četiri sata mogla pjevati tu ulogu. Nakon te probe, ako ste mislili da se ide na ručak i odmoriti, ne! Nakon te probe imaš malu pauzu i onda kreće još četiri sata režijske probe gdje ti cijelu tu operu, ponovno, s redateljem, od početka do kraja, glumački moraš proživjeti. Možeš malo markirati, štedjeti glas, ali to isto umara. I nitko te ne pita, jer sljedeće jutro u 10 opet je orkestralna proba koja se onda izvodi na pozornici gdje i glumiš, i pjevaš. To je, znači, ozbiljan težak fizički posao. Iako ga ne volim nazivati poslom i mrzim kada ga tako nazivaju. To je poziv, to je profesija i nešto što te hrani. I koliko te god puni emocijama i puni ti baterije, toliko ih i troši. Opera je glamurozna, ali samo na trenutke…
Djelujete kao osoba kojoj je pri rođenju otklonjen strah, no može li se opisati osjećaj kad se treba izići pred nekoliko tisuća ljudi?
- Mogu vam prepričati moj debi u Areni di Verona s 26 godina, naslovna uloga "Traviate". Bez scenske probe, bez režijske probe. Imali smo probu u teatru, ali ne u tom velikom amfiteatru, na toj velikoj sceni. Osjećaj mi je bio kao da smo gladijatori i zvijeri. U glavi stoji misao, ako sad izađem, naslovnu ulogu moram držati četiri sata. Glavnu ulogu, u Italiji, pred 30.000 ljudi. I mislim si: "Ili padam, ili k'o preživi, pričat će". Onda nazovem svoju profesoricu i kažem: "Mene je ipak strah". I ona meni u tom trenutku kaže: "Lana, što može biti ljepše od ovoga trenutka, za koji, na neki način, cijeli život živiš, da izađeš pred te ljude i pjevaš svoju 'Traviatu'? Nema ništa ljepše od toga. Idi, razvali i budi zvijer!" Moje treme obično su, naravno, prije. Treme i strahovi postoje prije nastupa zbog te odgovornosti, zbog tih nekih vlastitih očekivanja. Najljepši ton koji možeš otpjevati možda neće ispasti baš najbolje upravo na toj pozornici jer postoji strah, trema, možda puhne vjetar, sto drugih stvari može se dogoditi. Ali, taj ton mora biti izveden. Što sam starija, sve više sam kritična prema samoj sebi. Još više tražim.
Što vam predstavlja prijateljstvo?
- Još kao mala bila sam jako eksplozivna, energična, vesela, razigrana i iskrena. Djetinjstvo pamtim po nekim trenucima kad bi mi mama iz Njemačke donijela barbiku koju je svojim radom jedva mogla platiti u to vrijeme, a ja bi se s prijateljicom tako "sprijateljila" da bih došla super sretna doma jer sam barbiku zamijenila za tri čepa. Ona je meni dala svoja tri čepa, a ja njoj barbiku. Meni su kao jedinici uvijek trebali prijatelji u životu. Kroz ovaj svoj put, i umor, i stres, priželjkujem onih nekoliko dana da budem sama i da budem u miru. I onda kad budem sama i u miru punih nekoliko sati, osjećam se k'o da ću se razboljeti. Trebam ljude. Ja se punim ljudima, njihovom energijom i druženjima. I kad, u jednom trenutku života, to tek sad razumijem, imaš pet prstiju na svojoj ruci i na svih pet možeš nabrojati prave iskrene prijatelje, ti si prebogat čovjek. Ako imaš i dvoje, još si bogat čovjek. Ali, moja profesija je takva da sam stalno okružena s jako puno ljudi. Takva sam da volim počastiti, volim se družiti, volim izlaske, volim da mi je uvijek u kući puno ljudi. Međutim, s mojom profesijom vrlo često se događaju trenuci da naprosto nisam prisutna. Nisam prisutna tjelesno, nisam prisutna, na neki način, ni duhovno jer postoje velike obveze, situacije, stresovi, premijere, probe.
Tko su vaši prijatelji i koliko vam život oslobađa prostora za njih?
- Moja najbolja prijateljica iz djetinjstva, Katarina, se udala i zbog jednog velikog projekta na kojem sam sudjelovala nisam mogla biti njena vjenčana kuma. Dobila je prvo i drugo dijete i, nažalost, opet nisam kuma. Ali, trećem djetetu sam, napokon, krsna kuma. Ali, mi smo prijateljice koje unatoč svemu opstajemo. Kada sam kao mlada, u trudnoći, doživjela jako veliki šok kao sama samcata, ona je bila uz mene. Ona je bila ta koja me u starom jugiću, bez zimskih guma, vozila na sve preglede. Ta ista žena, nismo se vidjele mjesecima, moja je najbolja prijateljica. I to su za mene prijateljstva. Zato moram spomenuti i Josipa, s kojim od najranijeg djetinjstva dijelim sva živa putovanja, uspone, padove, veze, (ne)veze… Oni su moje bogatstvo. To su ljudi koji su srcem uvijek prisutni u tvojem životu i nekad možda i ne zaslužuješ njihovo preveliko razumijevanje, ali, evo, vrijeme dokazuje, vrijeme pokazuje.
A jesu li moguća i stvarna prijateljstva, bez zavisti, u profesionalnom životu i između dviju opernih diva?
- Apsolutno jesu. Ja ih i imam. Umjetnici dobro znaju koliko kreativni proces astralno spaja brzinom svjetlosti. Svaka je predstava jedan mali mikro život u kojem se u samo dva mjeseca dogodi sve. I tu nastaju divna prijateljstva i u smislu rada i lijepih provoda, ali ti unaprijed znaš da si osuđen na tih nekoliko tjedana. Jer obično 40 dana traje jedna operna produkcija. Možete postati jako bliski, ali ne znaš kad ćeš se s tim ljudima više vidjeti. Možda nikad, nekad samo preko društvenih mreža, a nekad slučajno nakon godinu-dvije ili pet u nekom drugom gradu, na nekom drugom projektu. No, i u tom sam smislu bogata zato što žena koja, primjerice, otvara milansku Scalu može sa mnom sjediti u Veroni uz prosecco i reći mi: "Moj problem ti je u onoj ariji kad se dogodi znaš onaj dio". Onda nas dvije odemo u teatar i zajedno "urlamo" još dva sata. Ona meni daje svoje savjete, ja njoj svoje. I nas dvije možemo podržati jedna drugu, nas dvije možemo jedna drugoj otvoriti vrata.
Kakav je vaš odnos prema svim oblicima ljubavi?
- Moje iskustvo ljubavi prema životu, odnosima i, uopće, svakodnevnim situacijama rađalo se kroz najranije djetinjstvo. Kao dijete bila sam jako otvorena i svi su mi bili divni i krasni i samo da se grlimo, ljubimo, da se u krevetu baka i ja mazimo itd. Ali, moja mi je baka jednom rekla: "Znaš, ljubav ti nije da ti mene zagrliš i da mi kažeš 'Volim te'. Ljubav su ti postupci. Tvoj odnos prema ljudima. Ljubav je ono kako se ti ponašaš". Isto tako, ono što mi je kroz djetinjstvo bilo najgore, bile su neke obveze koje moraš napraviti. Npr. baka opere suđe, ja moram obrisati žlice, vilice… Nismo imali perilicu za pranje posuđa. I ja sam morala brisati. Baka je vidjela da ja to ne radim s ljubavlju i rekla mi je: "Znaš, i kad to radiš, moraš raditi s ljubavlju". I danas se nađem u situaciji kad radim kućanski posao i navijem si ili operu ili neku glazbu za dušu koju volim osobno slušati i s ljubavlju radim to što radim. To je ljubav. Ljubav je uživati u trenucima: kroz život, evo skoro 20 godina uspjeha, padova, uspona, audicija, agenata, odgovornosti; kao majka; kao umjetnica; kao žena; kao partner; kao prijateljica. Na kraju se sve skupa svodi na to da ljubav nisu veliki trenuci, veliki uspjesi, velika slavlja. Ljubav su mali trenuci, mali događaji. Zato najviše volim nazdraviti za male i lijepe trenutke. Ljubav je kada se mi, ujutro kad kupujemo kruh i mlijeko, nasmijemo prodavačici ili kad odemo na pozornicu i napravimo veliki uspjeh i publika plješće s ovacijama kao meni, nedavno, u Madridu s maskama. To je sve ljubav. I to je ono što mi moramo biti, postojati, širiti jedni među drugima, a tako i naša djeca. Jer to je primjer prave ljubavi.
