Moram priznati da nikad nisam razmišljala o takvom konceptu života. Financijska emancipiranost činila mi se prirodnim pravom poput pitke vode, sve dok mi poznanica nije bacila bubu u uho: što ako je nemogućnost da se pristupi zajedničkim financijama (a to su, barem pravno gledano, sve financijske dobiti u braku osim nasljedstva) svojevrstan vid financijskog zlostavljanja? Njezina se poanta svodila na to da mnoge žene današnjice, posebice one starijih generacija, ravnopravno rade ali manje zarađuju, pa je samim time - zbog činjenice da svatko ima svoj račun i isključivo pristup tom računu - svakoj od tih žena onemogućeno, de facto, da barata zajedničkom bračnom stečevinom koja bi se u slučaju razvoda promatrala kao vlasništvo pola/pola. Ostala sam zatečena.
Poznajem par koji ima punomoć na oba računa. Više se ni ne sjećaju kako je do toga došlo, ali čini im se da je, prije desetak godina kad su se ženili, to bila svojevrsna romantična gesta. Gesta povjerenja i potpune predanosti odnosu. Što je moje je tvoje, i obrnuto. Zanimljivo je da ne vidim ništa, ali baš ništa, slatko ni romantično u tome, iako sam apsolutna pobornica teorije “što je moje je i tvoje, i sve dijelimo po pola”, ili kako već ide onaj slavni Gibonnijev stih. Međutim, doista, što je s brakovima u kojima nema harmonije ni u lakšim pitanjima od onih financijskih? Što je s brakovima u kojima je žena financijski taoc?
Sjećam se horror priče jedne poznanice o tome kako joj je suprug ostavljao po deset, dvadeset kuna - za kavu i sok. U takvom bi braku neka vrsta bankarske zaštite legalnog supružnika doista bila dobrodošla. Poznajem i parove koji ne znaju točno koliko onaj drugi zarađuje. Pretpostavljam da je i to u redu, ako je dogovor oko kojeg se obje strane osjećaju ugodno. Poznajem parove koji doslovno dijele sve troškove po pola, ali ostatak keša troše kako god žele. A poznajem i one koji se svađaju oko love. Na prvom mjestu rasprava je žensko trošenje, na drugom nedostatak novca za život kakav bi htjeli imati, za što svatko krivi onog drugog. Poznajem i parove koji su kompletno financijski nekompatibilni: način na koji doživljavaju novac i raspolažu njime dijametralno je suprotan i jedini način da prežive zajednicu bio je da kompletno odvoje financije. Poznajem parove koji su si pomagali financijski od studentskih dana, i kod kojih dijeljenje funkcionira po principu “kad on nema, ja uletim, kad ja nemam, on uleti”. Kompleksno je pitanje, jer neki ljudi zaista grade život zajedno još od sobe na Savi, a neki se upoznaju kao kompletne, izgrađene osobe, zajedno s kreditima i alimentacijama. Mogu li vrijediti ista pravila, iste ravnopravnosti? Što ako jedan od vas zarađuje puno više, ima li punomoć smisla, možemo li zamisliti da je zajednički račun i zajedničko trošenje fer?
I za kraj, veliko pitanje - biste li podnijeli da vaš partner, u vrijeme aplikacija na mobitelu koje reagiraju na svaki podražaj, ima uvid u baš svaki vaš trošak, od kifle do cigareta? Ili, još gore, biste li voljeli da vam na mobitelu “blinkne” svako pivo koje je popio, svaki odlazak u Zaru kojem je ispunila pauzu na poslu? Ta vrsta kontrole, iako dobrovoljna, čini mi se previše. Financijska ravnopravnost u paru, ali i financijska automonija također.
