Prijateljica mi je nedavno poslala link na predivnu ljetnu haljinu; maksi, plava s cvjetnim uzorkom, na preklop, forma koja mi uvijek odlično stoji, a i cijena je bila prihvatljiva. "Kupi je", napisala mi je kad sam rekla da sam oduševljena. Napisala sam da hoću jer mi se nije dalo objašnjavati da je nema u mom broju. Još uvijek se nisam naviknula da sam broj 44. Većinu svog života bila sam između 38 i 40, posljednjih godina uglavnom 40, s fazama u kojima sam mogla ući u broj 38. Posljednji put to se dogodilo na ljeto 2019., točno se sjećam da sam na sve ljetne festivale nosila stare traperice iz Manga, visoki struk, tamno plave, savršeno su stajale. Obožavala sam ih, obožavam ih i sad, ali ne mogu ući u njih ni da postim sedam dana.
Onda se dogodilo više stvari koje su dovele do toga da dođem do broja 44, a najveći faktor bila je, vjerujem, pandemija, zbog koje sam prestala izlaziti iz stana i počela jesti više nego inače. Da, svi smo dobili nekoliko kilograma viška, čast iznimkama, ali kad imaš više od 30, jako voliš hranu - otprilike onoliko koliko ne voliš vježbanje - sve je teže izgubiti ih. I sada sam broj 44. Mislim, vjerojatno je da sam već neko duže vrijeme 44, ali nisam kupovala odjeću. Ionako je bila pandemija, prošlo ljeto sam već nekako preživjela, sreća moja da inače volim oversized odjeću pa me ona spašava i imam što obući, a onda sam shvatila da moram kupiti neke traperice jer više ni u jedne ne mogu ući bez da se bojim da će puknuti dok sam u gradu. Kad sam naručivala haljinu na Asosu, mjere su rekle da sam 44. I to je sad to; to je moj život.
Svjesna sam da dramatiziram i da svijet nije srušen, život ide dalje, nisam jadna ni sirota i ništa se nije dogodilo, zapravo. Osjećam se pomalo krivo jer radim problem od toga jer sam zdrava i imam sve što mi u životu treba, ali ipak me sram naglas izgovoriti da nosim broj 44.
Upoznata sam s body positivity pokretom, pratim plus size modele na Instagramu, sve mi je jasno - teoretski. Sve podržavam, teoretski. Nemam problem s veličinom drugih. Ali, kad dođe do mene, zapravo to ne želim. Nisam uopće sigurna u čemu je točno problem, no znam da sam uvijek imala problem sa samopouzdanjem pa sam i u nekim najmršavijim fazama života vjerovala da sam "debela", odnosno nedovoljno mršava. Ipak, uvijek sam bila svjesna toga da dobro izgledam, ponekad i odlično i da nemam nikakav problem s kilažom jer se uvijek radilo o cca 5 kg viška, što je smiješno. A sad kad je to zaista tako, kad imam puno više viška, ne znam kako da se s time nosim.
Zadržimo se na trenutak na toj modi, odnosno trgovinama odjećom. U nekima sam broj 44, u redu, ali u nekima ni u te brojeve ne stanem, a u dobrom dijelu njih ti brojevi ni ne postoje. Neki idu do 42, a neki tek do 40. Kad stavite filter "plus size" na bilo kojem online dućanu, najčešće ćete dobiti basic komade, i to u vrlo malenim količinama. Nema predivnih cvjetnih haljina, zanimljivih uzoraka i krojeva. Imate crne maksi haljine, T-shirt i široke bluze u kojima ćete izgledati kao vreća. Možda me najviše iznenadilo kad sam pronašla torbicu oko struka koja je plus size. Prvo sam se naljutila; zar i torbice moraju biti plus size, ne mogu li kupiti torbicu za "normalne"?! A onda sam se sjetila da mi i treba nova takva torbica jer prijašnju ne mogu više staviti na sebe, osim ako će ići oko struka, ispod grudi direktno jer je pasica prekratka i ne može se više razvući. Čujem i razumijem sve te poruke o tome da je svako tijelo predivno, da se moramo naučiti prihvaćati i voljeti sebe, znam da su standardi ljepote nerealni, sve mi je to jasno. Ali, samopouzdanje je odličan koncept sve dok ne morate gledati torbice na plus size odjelu.
Da, modna industrija ima problem s brojevima i ima problem s forsiranjem manjih brojeva, iako je stvarnost potpuno drugačija. Većina žena u SAD-u nosi broj 46 do 48 prema istraživanju iz 2016., dok u Hrvatskoj gotovo 50 posto žena nosi broj veći od 42, kažu podaci Eurostata. Svejedno u većini trgovina najveći brojevi su 40 ili 42, ili XL, koji odgovara 42. Iznad toga - nema. Shvaćam da se pretilost ne treba reklamirati kao poželjan životni stil i da ne treba poticati ljude da imaju što veći konfekcijski broj, no s druge strane - što bismo trebali nositi? Plus size se uvijek nekako doživljava kao dio života u kojem neuspješno pokušavaš smršavjeti, pa zato nije trajno stanje. Valjda nećeš ostati takva? Valjda ćeš izgubiti te kile i taj trbuh i stanjiti bedra u nekom trenutku? Nekad uskoro?
Znam neke ljude koji ne žele kupovati novu odjeću nakon što se udebljaju jer ih to onda neće motivirati da smršave, nego će samo ostati takvi. I sama sam tako isprva mislila i na nekoj razini mogu to shvatiti, ali iskreno, preuske traperice me nimalo ne motiviraju, nego mi samo stvaraju frustraciju, stres i tjeskobu, zbog čega se osjećam gore nego što bih trebala.
Jedna od stvari koja mi je izazovna u mom plus size svijetu je percepcija drugih. Kad čujem koga se sve smatra "debelim", shvatim da to isto ljudi misle za mene. Ljudi me sad vide kao "onu veliku curu, malo jaču"; to sam nedavno shvatila i ne znam što bih o tome mislila. Je li to važno? Sudeći po mojim reakcijama, jest. Nitko mi nije rekao da sam debela u lice, ali po načinu na koji komentiraju ljude koji izgledaju baš kao ja, sve mi je prilično jasno. Kad malo bolje razmislim, naravno da nije važno što drugi ljudi misle o mojem izgledu. Ali, njihovo mišljenje ipak utječe na moje osjećaje, koliko god se trudila i nisam sigurna kako se s time nositi.
Jedna od tema u plus size životu je, naravno, dejtanje. Dok sam bila na Tinderu, vidjela sam nekoliko opisa muškaraca u kojima je stajalo: "Molim te, nemoj biti debela." To me toliko razljutilo - iako sam tada bila broj 38-40 - da sam u jednom trenutku imala opis: "Molim te, nemoj imati mikropenis." Kad već pričamo o uvjetima, jel'. Istina je da nikad nisam imala problema s nalaženjem tipova kojima se sviđam, bez obzira na to koliko sam kilograma imala, jer stvar uopće nije u veličini, nego u samopouzdanju. Kao što je rekla Amy Schumer: 'Imam 73 kg i mogu naći frajera kad god želim', i to je istina, bez obzira koliko kilograma je u pitanju.
(Također, možemo li pričati o tome kako je 73 kilograma odjednom puno? Ja bih ubila za tu kilažu trenutno, ali Schumer je uvijek promatrana kao "debela", sa svojih 170 cm, što je potpuno suludo.)
Dakle, konfekcijski broj ne određuje privlačnost ni ljepotu, nikada i nije.
"Da mi je barem to samopouzdanje", napisala mi je prijateljica s videom Ashley Graham neki dan. Rečenica nije bila: "Da bar izgledam kao ona", jer je prijateljica mršavija od Ashley, a ja sam tu negdje. Ne, sve što želimo je taj stav, taj osjećaj zadovoljstva i ponosa na svoje tijelo koji ona ima. Ashley, da se razumijemo, ne sjedi pred TV-om s čipsom u krilu, kako je svojedobno rekao Karl Lagerfeld o plus size ženama. Ona redovno vježba, zdravo se hrani i svejedno je broj 46. I ima više samopouzdanja nego što će većina nas ikad imati.
Najgore od svega je to što se, kad sam slobodna od svega - od biranja odjeće u broju koji će mi odgovarati (tjeskoba oko toga hoću li uspjeti ući u broj 44 je dosta velika), od vaganja, od mišljenja drugih - zapravo osjećam dobro. Kad maknem sav pritisak, ne osjećam se debelo ni kao plus size, nego samo kao ja. Recimo, kad odem na more, samosvjesna sam prva dva-tri dana, maksimalno. Na plaži pokrivam trbuh kad sjedim, uvlačim ga dok šetam do mora i slično. Nakon prvih par dana, potpuno zaboravim na sve to i opustim se. Ne brinem oko toga je li mi što ispalo, kako mi trbuh izgleda i slično. Osjećam se odlično, privlačno i opušteno. Ne zato što izgubim 10 kilograma preko noći, nego zato što nestane pritisak i mozak prestane previše raditi.
"Zašto se uopće toliko živciramo oko izgleda i debljine kad je hrana toooliko super?", pitala je u jednom grupnom chatu prijateljica. U pravu je, hrana je super, uživanje u životu je super, sloboda iz koje dolazi samopouzdanje je super. Intenzivno razmišljam o tome da prebacim mindset u onaj koji je imala moja baka, s čijim sam komentarima odrastala. "Baš si lijepa, uopće nisi mršava" i "Imaš lijepe, jake noge" komplimenti su koje mi je dijelila, a zbog kojih sam se osjećala užasno. A zapravo je bila u pravu. Je li zaista najveći problem u životu ne imati isklesano tijelo? Moramo li se gristi svaki put kad pojedemo neku kaloriju? Trebamo li imati osjećaj manje vrijednosti ako ne nosimo broj 38? Odgovori na sve su "ne", naravno. Kako to postići? Na to, nažalost, još uvijek nemam odgovor, univerzalni ne postoji pa će se svatko od nas morati pozabaviti time sam sa sobom.
