Iva Jerković nije ona druga Iva Jerković (bivši model i poduzetnica), a nije ni ona treća (voditeljica zagrebačkih mažoretkinja) koja je također odnedavno u medijima. Iva Jerković, naša Iva Jerković (1988.), glumica je, duhovita, visprena, mlada emancipirana žena koju možete gledati u Jelčićeve "Tri sestre" u HNK Zagreb i kao alternaciju Zrinki Cvitešić u "Mački na vrućem limenom krovu" u istom kazalištu. Oduševila je publiku, kritiku, ali i Gibonnija koji ju je angažirao u spotu "Nisi više moja bol".
Upoznao sam vas i kada niste bili službeno glumica i znao sam da ćete postati glumica. Družili ste se vi, glumica Iva Kraljević i pjesnik Aleksandar Hut Kono. Sjećate li se tog perioda?
Tom periodu se vraćam svaki put kad samoj sebi postanem nepodnošljivo dosadna i kad mi život izgleda kao Zagreb u siječnju. Vratim se na percepciju svijeta koja mi se najviše sviđa i, što je najvažnije, beskrajno zabavlja. Imali smo svoj mali kult Attention Whore International, pričali smo, pisali, stvarali, izmišljali sebe i druge. Hvalabogu na pisanim zapisima iz tog vremena koji me sjete da "čitava umjetnost počiva na defektu koji se pogrešno naziva talentom. Samo je nervni poluinvalid (hiperosjetljivi i nadasve živčani pojedinac koji nije u stanju podnositi gotovo nikakva naprezanja) dovoljno oštećen i prijemčiv da bi bio umjetnik." Ili da "svatko tko drži do sebe njeguje vlastite mane. Drugim riječima, bježite od svakog rada na sebi jer na taj način podržavate fašizam kolektiva koji sijući zdravlje, širi uniformnost". Aleksandar Hut Kono već neko vrijeme, po završetku magisterija iz libretistike na Guildhallu, radi u Londonu, a pretpostavljam da u zadnje vrijeme, kad je Meghan Markle otišla, kruži mahnito oko Buckingham palače i gleda kako da zasjedne na njeno mjesto. Zato smo malo na pauzi, ali nadam se ponovnom okupljanju.
Što vas je iz socijalnog rada odvelo glumi? I što vas u glumi drži?
Zajednički nazivnik su ljudi koji su mi vječna inspiracija, doza mazohizma i potreba za dinamikom, adrenalinom i improvizacijom u trenutku. Koliko god se činilo različito, te profesije imaju puno toga sličnog - humanitarne su. Socijalni rad mi je dao jednu divnu bazu i ne bih voljela to mijenjati, ali gluma je moja prva i veća ljubav, samo mi je trebalo neko vrijeme da joj to i priznam. U maniri velikih ljubavnih priča, nije moglo jednostavno, ali zato se još više volimo. Gluma nije samo moj posao, to je i moja potreba, i privilegij je što možeš zarađivati od nečega što i živiš. Drži me budnom to vječno istraživanje i sebe i drugih, novi početci sa svakim novim projektom, riskiranje i naravno, htjela sam biti na Wikipediji.
Suradnja s Gibonnijem dala vam je vidjljivost koju vjerojatno niste očekivali. Možete li se prisjetiti te suradnje?
Uh, da, stvarno to nisam očekivala. Stalno bježim od (svog) dalmatinskog pathosa i onda, eto ga, i barka i bila vešta i kamen i "odnilo mi čovika more"! Ekipa iz More Magnets na čelu s Filipom Filkovitzcem i Renatom Lučić stvarno odlično rade svoj posao i nisam uopće sumnjala u kvalitetu. Oni su napravili filmsku priču i to iznad hrvatskog standarda, a s druge strane riječ je ipak o Gibonniju, jednom od najvećih živućih hrvatskih kantautora uz čije pjesme smo svi, htjeli si to priznati ili ne, liječili bar jednu bol. Tri dana smo proveli na Dugom otoku, bilo nam je divno i moram spomenuti da je Gibonni takav storyteller, možeš ga danima slušati. Ne znam zašto me neće takvo iskustvo minimalno jedanput u šest mjeseci u terapeutske svrhe pa da ne moram imati epizode s ugljikohidratima.
Što vam predstavlja predstava "Tri sestre" Bobe Jelčića u kojima nastupate bok uz bok s najvećim živućim glumicama: Ninom Violić, Jadrankom Đokić i Darijom Lorenzi Flatz? Što ste sve naučili kroz taj proces?
Bobo Jelčić je moj profesor na Akademiji kod kojeg sam tu godinu bila na klasi. Njegova metoda glumcu daje stabilnost, slobodu, tjera ga da razmišlja, da povezuje lik sa samim sobom i na kraju to završava sa strastvenom željom da pod paravanom pisane priče i lika progovaramo o nečemu što nas se osobno tiče. Bobi Jelčiću često pođe za rukom da poveže i lik i glumca i priču i publiku. Sve komponente postanu kompaktne. Svih nas se tiče. Zato se u njegovim predstavama može vidjeti tolika angažiranost. Što se tiče "Tri sestre", riječ je o velikom klasiku i imala sam ga prilike igrati s glumcima i glumicama koje sam nekad kao "mala" gledala i dijelom radi njih i upisala glumu. Zaljubila sam se u to što su proizvodili na sceni i onda ti život ponudi da s njima tu scenu dijeliš. Od svih njih sam tokom procesa i sad kroz predstave učila, ali zapravo sam najviše otkrivala koji je moj put.
Kakav je život mlade glumice u toj slobodnjačkoj, i dalje studentskoj svakodnevici? Što znači osmišljavati si posao, suradnje?
Moram priznati da ništa ne osmišljavam, dolazi mi samo, vrlo često odjednom, ponekad i previše. U zadnje vrijeme učim filtrirati i nekim projektima reći "ne" ako se ne mogu kvalitetno posvetiti njima, što je jako teško jer me s druge strane zanima i volim raditi. Trenutno sam na završnoj MA godini na ADU u Zagrebu, ali se već neko vrijeme ne osjećam studentski s obzirom na to da već puno radim pa ne vjerujem da će završavanje biti šok, dobit ću samo više vremena za druge projekte. Ako nekim slučajem i ne, znam da neću stajati, nije mi u mojoj mahnitoj prirodi. Da, onda ću nešto smisliti.Trenutno uz sve ostale obveze, imam veliki zadatak alternirati Zrinku Cvitešić u "Mački na vrućem limenom krovu" u režiji Paola Magellija u HNK Zagreb čemu se jako veselim.
Kako vidite reprezentaciju žena u medijima, u društvu? I kakav je vaš odnos spram te teme?
Činjenica: žene su u medijima u 80 posto zastupljene u reklamama, rubrikama za ljepotu i rubrikama estrade, a muškarci u takvom postotku u rubrikama za gospodarstvo i politiku. I eto ti slike! Nadalje, ima još jedan fenomen tzv. "romantične junakinje" ujedno i razlog posezanja mnogih žena za anskioliticima u nemogućnosti ostvarivanja iste. To je ona fit mama koja se budi u pet ujutro, napravi cijeloj obitelji doručak dostojan Hilton hotela, odradi trening, odvuče djecu u školu, sredi se 'boli glava' i ode šefovati u nekoj firmi, a navečer provodi divno obiteljsko veče, ona je naime uvijek nasmijana i dobro raspoložena, a kasnije kad djeca odu u krevet, ona, naravno, ima volje, energije i snage, isto tako dobro raspoložiti svog muža u krevetu. Romantična junakinja može sve! I istina, danas žena može to sve, ali ne mora i ne smije joj biti teret ako to i ne uspijeva. Kriva riječ – ne uspijeva - muškarcu se to ne bi ni pripisalo! Od njega se to naime niti ne očekuje. Iskreno, mislim da se s ovim trendom niti sami muškarci ne snalaze najbolje, ali to je neka druga tema.
Što za tebe znači "biti ženstvena"? Kakav je danas partijarhalni nalog?
Ne znam da li je to samo do kruga ljudi u kojem se krećem, ali ja ga nekako ne osjećam. Osjećam više da se pokušavamo i jedni i drugi snaći u ovom novom poretku u kojem žena može sve i ne treba muškarca, a s druge strane, ne vjerujem da su nestale težnje za ljubavlju i pripadanjem. Nekad mi se čini da se muškarci boje samosvjesnih žena. S druge strane, pitanje ravnopravnosti i dalje nije riješeno. Moja prijateljica, inspirirana jednim događajem, rekla je rečenicu koja mi ne izlazi iz glave u zadnje vrijeme: "Muškarci kroje svijet, a nisu kroz njega ni prošli". Nažalost, žena još uvijek mora puno više bitaka dobiti od muškarca da bi došli na isto mjesto.
Biti ženstvena znači biti čovjek kakav god želiš biti i pritom se ne ispričavati što nosiš ruž i štikle, ako ti se nose, jer bi radi toga sve ono što radiš, možeš, i želiš - bilo manje vrijedno. Radi toga bi te se moglo možda smatrati manje ozbiljnom? Ne ispričavati se što uzimaš prostor, ne ispričavati se za svoje ambicije.
Imate li osjećaj da ispunjavate kao žena neku vrstu uloge s kojom se ne slažete, koju intenzivnije propitujete?
Zasad ne, ali pitajte me to kroz koju godinu možda, zasad i nisam imala nekih većih izazova. Pitanje odgoja, karaktera, okolnosti, ne znam, ali ja instinktivno ne mogu trpiti ukoliko mi nešto ne odgovara i poduzimam odmah akcije da promijenim situaciju u kojoj se nalazim. Nadam se da će me to čuvati od ispunjavanja uloga s kojom se ne slažem, kao čovjek.
Kako se odgaja odnos prema tijelu? Cijela vaša generacija kao da je puno svjesnija uloge tijela u glumi, ili griješim?
Ma tu mi nekad znaju ići na živce priče o glumačkom boemskom i dokoličarskom životu, o zatvaranju kafana, o igranju predstava pod promilima, kao i oni koji ih pričaju i nazivaju mlađu generaciju manjim umjetnicima, jer, eto, ne čini to isto. Dobro došli u 2020.! Kao prvo, vjerojatno ne dijelimo vaše šankove, a kao drugo, danas hvalabogu više ne prolazi "stanem u kontrapostu i kažem", i tehnika "reci mi gdje su mi vrata i koga mrzim", talkingheadsi i slično, to nikog više ne zanima. Danas je naglasak na fizičkom teatru, govoru tijela kao univerzalnom jeziku, glumi koja prvenstveno dolazi iz tijela. Ići ću možda radikalno daleko pa reći da često nije uopće bitno što se govori s te scene ili s ekrana već kako - to je ono što šalje poruku. Tu dolazi tijelo kao prvi instrument, a on mora biti dobro uštiman. Ne kažem da moramo svi biti manekeni, dapače, ali briga i svjesnost o tijelu, što god to za nekog značilo, jest glumčeva higijena. I da, pitanje tržišta igra veliku ulogu! Hiperprodukcija glumaca za ovo malo tržište dovodi do toga da ćeš doći s naučenim tekstom i zagrijan na probu, jer ako ti nećeš, netko će drugi! To je jako slojevito i ima toliko nedostataka koliko i prednosti. Spomenut ću neke – s jedne strane, to godišnje proizvede neke nesretne ljude, jer ne znam koliko ima mjesta za sve, a s druge strane, tjera da se radi na kvaliteti, a s tim možemo samo naprijed.
Kada se u vašem procesu smije dogoditi spontanost, odnosno kada improvizacija završava? Što po vama lik da biste ga igrali mora odgovoriti vama kao nositelju, izvođačici?
To se dotiče jednog glumačkog paradoksa, ponavljati isto, a da uvijek bude svježe i novo iliti mindf..ck što gluma i je. Zasada mi se čini da je ključ biti u trenutku, ići iz neznanja, koliko god to suludo zvučalo, biti alertan i s partnerima, tada postoji mogućnost da svaka predstava bude improvizacija, u dogovorenim gabaritima, naravno. Meni je često dosadno biti dugo u istom okruženju, zato mi svi likovi dođu kao Disneyland. Prije će biti da sam to zapravo ja u nekim drugačijim, zamišljenim okolnostima. Pa da ubijem dosadu, postanem samoj sebi Disneyland, nekad i Zona sumaraka. Da sažmem, treba znati postavljati prava pitanja, a pustiti odgovorima da sami dolaze i uvijek im ostaviti prostora da se mijenjaju.
Što čitate? I što nikada ne čitate, a htjeli biste?
Aleksandar H.Kono me uvijek zafrkavao da ja čitam samo znanstvene knjige o psihologiji. Istina, fascinira me psihologija, ali čitam sve što mi dođe pod ruke. Evo, vrlo često, posvećeno uzmem zbirke pjesama spomenutog pjesnika. Voljela bih imati više vremena za neke knjige „iz gušta“, ali vrlo često se bavim tekstom na kojem radim taj tren pa uz njega čitam sve vezano za tu tematiku ili pitanja koja mi se otvaraju. Htjela bih čitati više trivijalnosti, rubrike za tračeve ili npr. rubriku whoworeitbetter, od toga se osjećam malo površno, a površnost daje neku lakoću življenja. Uvijek kad si u stresnim situacijama, preporučam da se uzme prva žuta štampa. Ljubavni raskidi balkanskih pjevačica liječe!
Što trenutno gledate i slušate? Što prezirete slušati?
Intervjui urednica Vouga su mi beskrajno inspirativni – žene koje se ne boje glamura, ne boje se biti intenzivne, ići do kraja, koje imaju viziju i što je najvažnije ne odustaju od nje. Ako poželite dozu ekstravagancije, hrabrosti, autentičnosti poslušajte Carlyne Cerf de Dudzeele, Polly Allen Mellen, Dianu Vreeland. Volim jako gledati Sorrentinija, sad imam sreću da mu se vrti The new pope, volim kod njega spajanje pop kulture i koreografija sa najvećim svetinjama, religije i mtv postaju jedno te isto.
Što moramo ali baš moramo, moramo, moramo gledati u kazalištu?
Jao, grozna sam, imam puno duga kazalištu, dosta mi je toga na popisu što moram pogledati. Ne stignem od svog kazališta, zapnem jedino kad gostuju svjetska kazališta, ali evo, recimo Kunstovci imaju predstavu "Flex" koja je drukčija, izraz neke nove generacije. I naravno, dođite pogledati "Tri sestre" u HNK Zagreb.
O kakvoj Moskvi,da se referiram na predstavu u kojoj igrate, vi sanjate?
Svatko ima svoje Moskve, ono sve "kad dođem../kad budem.../kad napravim.../kad kupim.../kad prodam../kad završim...", ja bih prva mogla svakoj ovoj rečenici dodati jednu Moskvu. Svi stalno samo trčimo za Moskvama, ali lijepo se sjetiti riječi našeg Veršinjina iz predstave "Možda je Moskva već u vama".
Što vam pobuđuje anksioznost a što mir u ovoj hipermedijskoj zbilji koju živimo?
Ja kao da njegujem svoju anksioznost, jer kad nisam anksiozna, to me u isti tren zabrine, upitam se da nisam odustala od sebe i od života pa se tako vratim na traku. Strašno (smijeh), ovo je malo autoironijski osvrt, ali nije daleko od istine. Ipak u zadnjih se godinu dana učim uživati u miru, u sebi. Duge šetnje u prirodi, neki rituali za sebe, uzeti si vrijeme kad se maziš i paziš, odahnuti od svog virtualnog identiteta, uživam u tim trenutcima, bojim se da bi uskoro mogli zamijeniti anksioznost. Također, mislim da je čvrst fokus od presudne važnosti za obranu od gomile informacijskog smeća koje nas pokušava zatrpavati svaki dan! Fokus na svoj put!