Nedavno je objavljeno da je Jennifer Lopez s Instagrama uklonila svog bivšeg supruga Alexa Rodrigueza. Nakon dugih mjeseci medijske rasprave o tome je li Severina i dalje u odnosu s mužem Igorom Kojićem, Instagram je ponudio odgovor – prestali su se pratiti, što valjda znači ili mislimo da znači – nisu više zaljubljeni? U vezi? U braku? Ovo je medijski prekid, u pravom smislu te riječi.
Mnoge javne osobe nemaju društvene mreže pa njihove emocionalne reakcije spram bivših i njihovog provizornog virtualnog, medijskog postojanja ne možemo znati. To su George Clooney, Jennifer Lawrence, Brad Pitt, Jim Carrey i niz drugih. Zamislite kako bi bilo da je usred razvoda Angelina brisala Brada s Instagrama? Ništa posebno, ali smiješno je, zar ne? Zamišljali bismo - vjerojatno supijanu - Angelinu kako bijesno baca mobitel na kauč, nakon što je blokirala Brada, a onda se ujutro probudila, pokajala i ponovno ga dodala. Smiješno, zar ne?
Međutim – što brisanje zapravo znači, neovisno o tome koliko je funny, odnosno nije? Mini "socijalnu smrt"? Kaznu za izostanak prijateljske ili ljubavne lojalnosti? Ili pak - potvrdu povrijeđenosti? Potvrdu da nam je još stalo do tog koga eliminiramo? Meni se čini da odgovor jest na ovoj drugoj strani spektra - nesvjesno često želimo kazniti propast ljubavi jer ona uvijek je nadomak. Ljubav pak često prevodimo u osobu. Osoba mora "nestati" jer je u suprotnom podsjetnik na "krivo investirano vrijeme", a tog se posebno bojimo. Odgajani smo u kulturi straha od smrti pa je logično da neopravdano vrijeme, neispunjeno ili nedajbože spomenuto - "krivo investirano" vrijeme podiže anksioznost na novu razinu.Podsjeća nas na našu ranjivost, na našu nemogućnost apsolutne samoobrane. Ne možemo se zaštititi i nitko nam ne može pomoći.
Naše/njihove mikro - kazne su zato tu, da svoju osujećenu nemoć nekako opravdamo, odnosno obranimo. Brisanje je mala smrt koja kao i svaka druga - prava smrt, ima svoje faze s kojima se moramo naučiti nositi: negiranje, ljutnja, pogodba - pregovaranje, depresija, prihvaćanje.
Brisanje u sebi nosi i sram koji je utemeljen u slabosti koju nismo u stanju "građanski" odraditi, poraz nad našim karakterom koji u tim prvim trenutcima želimo sebi samima prikazati kao velik. Međutim, taj karakter nije ni jak, a kamoli velik. Brisanje ukazuje na emocionalnu uskogrudnost.
*Sve iznesene teze ne vrijede ako se radi o nasilnicima koje odista treba maknuti, izbjeći, zabraniti.
