Publika je mjestimično zgrožena pretjerano stiliziranim umjetničkim odlukama koje u sebi sadrže nasilje, stalnu napetost u maniri Hitchcocka i užas nizanja groznih iskustava u koja glavna junakinja (odlična Ana de Armas) gotovo neobjašnjivo upada. Ako ga još niste pogledali, pripazite gdje su vam djeca kada pritisnete play na ekranu jer slijedi bezbroj scena koje maloljetnici i oni slabijeg želuca i živaca možda ne bi smjeli gledati.
Marilyn Monroe u filmu "Blonde" je živa lutka koja nekim čudom izbjegne pokušaj ubojstva vlastite prijeteće majke, samo da bi bila višekratno silovana tijekom filma. Bit će i pretučena, natjerana na pobačaj, drogirana, oteta. Unutar gotovo tri sata, koliko traje film, praktički nema scene u kojoj Marilyn djeluje svjesno, pribrano i pri zdravom razumu, pa kad konačno dođemo do mnogo puta prepričane epizode s ovisnosti o tabletama, publika gotovo odahne: sada barem postoji objašnjenje za njezinu blaziranost.
Razumijem da takvi zahvati na Marilyn mogu biti šokantni, ali mene su opčinili. Naime, kad sam čula da se snima još jedna fikcionalizirana biografija o Marilyn Monroe, mrvicu sam zakolutala očima. Postoji li nešto što pop kultura već nije iskoristila, nešto što ne znamo? Ovaj film donosi istu tu priču, ali posve drugačije pozicioniranu. Film je prije svega sirov, istrzan, s mnogim namjernim umjetničkim potezima (kadriranje, gluma, boje) koji kao da komadaju dijelove života u maniri obdukcije.
Ovo nije romantična biodrama, ovo nije preporučeno mlađima od 17 godina. Nije me smetao ni prikaz ženske vagine tijekom (nekoliko) pobačaja, ni prikaz oralnog seksa kojeg od pripadanja porno industriji dijeli samo art house pristup cijelom filmu, ni povraćanje nekoliko centimetara od kamere - štoviše, svidjelo mi se rušenje tabua oko beskompromisnog prikaza dijelova ženskog života kao što su abortus ili seksualno nasilje. Nije me smetalo ni inzistiranje na ideji da je Marilyn Monroe žrtva koja djeluje kao da je slučajno nabasala ne samo na mnoge muškarce koji će je iskoristiti, silovati, mučiti, tući, oženiti, ostaviti i izdati, nego i na vlastitu karijeru i život. Osim što mislim da je važno govoriti o tome kako su i moćne i uspješne žene bile (i još uvijek jesu) žrtve, u svjetlu svega što se od tada do danas o slavnoj "industriji" doznalo, gledatelj mora biti dosta indolentan da ne povjeruje da je barem dio prikazanog zlostavljanja koje je velika zvijezda trpjela istinit.
Feministički se svijet dosta žestoko pobunio protiv ideje da se takva ikona prikazuje samo kao vječno seksualno iskorištena žena na rubu živčanog sloma čiji su jedini doživljaji slava i neka vrsta poniženja. Istina je da je redatelj Andrew Dominik odabrao neopisivo okrutnu verziju njezinog života (baziranu na istoimenoj knjizi Joyce Carol Oates), u kojoj namjerno izbjegava opjevati i s publikom podijeliti lijepe trenutke života Marilyn Monroe, već je konstantno prikazuje kao nemuštu izgubljenu uplašenu ljepoticu koja pokušava preživjeti što god joj se dogodi, baš kako ju je djetinjstvo s odsutnim ocem i nasilnom majkom naučilo.
Tu dolazimo do onog što me pak jako smetalo: gotovo amatersko ponavljanje motiva daddy issues. Marilyn obojicu svojih slavnih muževa iz nekog bizarnog razloga naziva "taticama", a život provodi čekajući da se pravi tata konačno pojavi i bude ponosan na nju. Da, daddy issues postoje, da, djevojčice koje nemaju očeve potencijalno traže tu figuru u svojim budućim partnerima, i da, možda je i Marilyn Monroe sa sobom nosila dio tog kompleksnog psihološkog problema, ali on je nažalost prikazan kao u najgoroj produkciji koju možete zamisliti. Mislila sam da ću poludjeti ako uplakana Ana de Armas još jednom senzualno prošapće "tatice", dok ju netko guši ili maltretira. Žene su, čak i kad pate, puno više od toga. I dok smatram legitimnim odabirom rakurs Marilynine patnje i nemoći, i zapravo mi se jako sviđa što je Dominik rasturio sve višestruko proslavljene momente života slavne glumice (kao što je primjerice veza s JFK-om), mogu se djelomično složiti s kritikama da nedostaje nijansa njezinog karaktera i talenta koji ju je morao ipak dovesti na mjesto uspjeha.
"Ovo je kao da gledate ludu osobu", kažu kolege nakon jedne audicije, ali šef studija ipak daje Marilyn prvu ulogu na temelju njene guze. U toj je kratkoj sekvenci sadržano sve što su autori htjeli dati industriji: isključivo kritiku i pokudu. Hollywood, naime, jako voli financirati i producirati filmove o samom sebi: većinom su oni neka vrsta romantičnog prikazivanja procesa stvaranja filma i posljedično zvijezda. "Blonde" je nešto posve drugo: okrutan je i artsy (zato ga je širokoj publici teško pratiti), na momente u film noir maniri, psihološki triler o izgubljenoj curici ostavljenoj na cesti (poput male dječje igračke koja će se simbolički često pojaviti u filmu) koja postaje nesigurna megazvijezda, istovremeno obožavana i omražena. Koliko god je to zahtjevno gledati, ovaj film neopisivo točno pokazuje kako je posve lako, gotovo spontano, postati žrtvom. Ta odluka da je fokus na traumatičnim doživljajima jedne popkulturalne veličine ruši sve ono što smo očekivali od filma o Marilyn, pa je djelomično zato i razočaravajuć za publiku. No, realno, nema toga što već ne znamo o toj priči, pa bi možda bilo i dosadno gledati klasiku.
Ovo je novi pogled, da, okrutan i grub, ali nitko ne može tvrditi da nije utemeljen na okrutnoj i gruboj industriji. Zahvati kojima su se redatelj i direktor fotografije služili apsolutno su fascinantni, iako mogu biti iritirajući: mijenjaju se tehnike snimanja, koriste se razne veličine prikaza slike (pa će se, ako se ne varam, u jednom trenu pojaviti i "instagramska"), a vizualna ideja koju slijede je i svojevrsno "oživljavanje" sačuvanih fotografija Marilyn Monroe. Slavna bijela haljina podići će se do gaćica u slow motionu čiji je real feel jedno desetak minuta, sve u silnoj želji da shvatimo kako je Marilyn, čak i kad je sama sudjelovala u seksualizaciji vlastitog lika i djela, na neki način bila iskorištena. Koliko je pretjerana stilizacija donijela dobra filmu "Blonde", toliko je i naštetila, pa dijelovi koji bi trebali jasnije biti napisani štekaju: vječna borba s identitetom (tko je Norma Jean koju Marilyn smatra sigurnim mjestom od kojeg ipak stalno bježi, a tko je Marilyn i tko je pravi vlasnik tog lika i djela) nemušto je svedena na najbizarniji moment scenarija: menage a trois (faktički neistinit) u kojem se iz nekog razloga vječno polugola Ana de Armas nađe jer joj dečki tepaju da oni vide pravu Normu. Naivna i nesretna kakva jest, Marilyn i tu nagrabusi. Pa, ako vam se gleda koliko društvo i sudbina mogu biti okrutni prema ženi, stisnite play. Meni se gledalo: i Dominik tu ne razočarava, iako ostavlja ne samo gorak okus u želucu, već i osjećaj da je sve što smo do sad znali o slavnim ženama laž. Možda i je.
