Nekoć sam davno, kao djevojčica, bila izrazito mršava. Ne "dječje" tanka nego zbilja mršava, toliko da bi me svaka malo jača riječka bura otpuhala kao plastičnu vrećicu. Ali nije to bilo najgore jer iz djetinjstva pamtim izraze poput "štikadentica", "čačkalica", "vješalica", "dobronamjerne" savjete kao što su "pojedi nešto" ili "moraš više jesti", "odgojiteljske" vrtićke metode u stilu dodavanja blitve u još nepojedenu juhu da se "naučim pameti" i očajničke pokušaje moje mame da sirupom za jačanje apetita popravi stvar. Ali pomoći nije bilo. Bila sam mršava. I to je do očaja dovodilo sve uključene u moj odgoj. S druge strane, moje su bucmaste "prijatelje" tete štipkale za rumene obraščiće, poticale da "papaju" i hvalile njihov apetit i spremnost da u usta strpaju sve što se nađe na stolu. Jednom, iziritirana (koliko dijete može biti) takvom nepravdom, upitala sam odgojiteljicu zašto oni "smiju biti debeli, a ja ne smijem biti mršava". "Zato", odgovorila mi je, "što oni jadni tu ne mogu ništa, oni su debeli. Ti samo moraš malo više jesti. I nije zdravo da si tako mršava. Pusti modu i dijete."
S pet godina nisam ih (se) ni držala. No izluđivalo me što je komentiranje nečije debljine bilo "nepristojno" dok se ukazivanje na mršavost smatralo "moralnom građanskom dužnošću". To ti je, objašnjavala mi je teta, kao da se nekome tko je nizak rugaš jer je ostao "mali". Oni su "jadni" i tu se ništa ne može.
Ostavimo po strani sve pogrešne obrasce prikazane na kratkom isječku ovog odgojnog modela, posebno uzme li se u obzir imperativno prenošena poruka o "nevažnosti izgleda", ali četvrt stoljeća kasnije svijet se promijenio. Vitko i utegnuto tijelo postalo je nužnost za, vjeruje se, pronalazak osobne sreće i stjecanje poslovnog uspjeha i koji kilogram viška više nije dobrodošao. Štoviše, često se u društvenom diskursu izjednačuje sa svakovrsnim neuspjehom. Zapravo je premisa poprilično slična, "jadna" su simpatična dječica izrasla u neuspješne odrasle ljude. Osim toga, izgled je (p)ostao nevjerojatno važan i čini se kako je sreća ljudskog roda danas, više no ikad, ovisna o njemu. Time su i "jadni i debeli" postali društveno vidljiviji, no s procvatom društvenih mreža i jačanjem "body positivity" pokreta pokazali su da, unatoč predviđanju moje odgojiteljice, mogu učiniti štošta. Žele li izgubiti na težini, njihova je osobna stvar. Ono što očekuju od društva jest da ih čuju i vide. Da gledaju u njih, a ne samo kroz njih. Da ih primijete.
Učinile su to i danske redateljice i imenjakinje, Louise Detlefsen i Louise Unmack Kjeldsen. Dugogodišnje prijateljice i suradnice iza kojih je već nekoliko zajedničkih projekata, cijeli svoj odnos opisuju kroz razgovore o filmovima, umjetnosti i - gubitku težine. Obje smatraju kako su njihova tijela "normalne veličine" i stoga su se zapitale kako žene u velikim tijelima grade sliku o sebi i, još više, kako se nose sa slikom što je o njima stvara društvo. Stoga su okupile četiri skandinavske zagovornice "body positivity" pokreta, Pauline, Marte, Helene i Wilde i njihove priče ispreplele kroz devedesetominutni dokumentarni film "Fat Front" koji se na ovogodišnjem, zbog virusne krize odgođenom, ZagrebDoxu trebao prikazivati pod naslovom "Naprijed, debeljuce".
Fat Front - English trailer from Det Danske Filminstitut on Vimeo.
Osim zbog šaljivog, pomalo banalizirajućeg tona, taj je naslov problematičan jer "front" u ovom slučaju označava „frontu“, skupinu radikalnih aktivista koji se, umjesto "body positivityju" priklanjaju zagovaranju radikalne debljine i u tom smislu, smatraju pripadnici prave skandinavske "fronte debelih", naslov ne odgovara sadržaju i film se iza njega samo skriva.
A što skriva? Veliku, i ne samo semantičku razliku. Naime, dok je osnovna postavka "body positivity" pokreta kako bi svatko trebao imati pozitivno mišljenje o vlastitom tijelu i kako bismo se, kao društvo, trebali prestati dijeliti prema "veličinama", pokret "prihvaćanja debljine" (poznat i kao "fat pride") želi podizanjem svijesti o svim društvenim, estetskim, zakonskim pa i medicinskim preprekama s kojima se debeli ljudi susreću promijeniti nesklonu im društvenu klimu.
Debelim? Smijemo li to baš tako reći? Na početku filma jedna od protagonistica upita svoju prijateljicu : "misliš li da sam debela"? "Nisi debela, jednostavno si obla", odgovara joj ova jer "debela", slažu se, zvuči tako grubo. Pa smišljaju bliskoznačnice s ponešto utišanim odjekom; imaš teške kosti, mekana si, podatna, zaobljena, čak i ženstvena…. Na kraju scene, djevojka stoji na vrhu snježnog brdašca i pozdravlja svijet uzvikujući: "Debela sam i zaboli me!" Ali nije baš tako, vidjet ćemo u filmu. I Marte i Helene i Pauline i Wilde iza sebe imaju poveću Instagram sljedbu, sve su prepune ideja o unapređivanju kvalitete života osoba s prekomjernom tjelesnom težinom (Pauline, primjerice, otvara dućan s rabljenom "plus size" odjećom), ali sve se i dalje svakoga dana suočavaju s prihvaćanjem vlastitih tijela. "Svi očekuju da svoja tijela prihvaćamo svakog dana, cijeli dan. Ali nije tako, i mi imamo uspona i padova", govori Helene jedva susprežući suze.
Osim "dobronamjernih" savjeta okoline o smanjenju kalorijskog unosa ili suzdržavanju, kao drugi najveći problem navode to što ih nitko nije naučio da svoje tijelo promatraju kao integralni dio vlastitog bića, a ne kao "vanjskog neprijatelja". Te su mlade žene odrasle s uvjerenjem da su njihova tijela ružne predimenzionirane ljušture koje stoje na putu prepoznavanju njihovih pravih kvaliteta i unutarnje ljepote. I to je, zapravo, najveća pogreška naše vizualnim opterećene svakodnevice, stvaranje opreka. Jer u svaki izbor, u svako ovo ILI ono upisano je da jedno od toga nije dovoljno ili bar jednako dobro kao ono drugo. Pa kad biraju unutarnju ILI vanjsku ljepotu te su mlade žene uvjerene kako jedan izvor ljepote mora biti vrjedniji od drugoga. Taj je, naravno, onaj vanjski i drži ih zatočenima.
Stoga bismo body positivity možda trebali okrenuti prema svim tipovima i oblicima tijela, prema stvaranju savezništva i građenju mostova za premošćivanje binarnih opreka. Jer tijelo nije neprijatelj, i to je možda osnovna poruka koju ovaj film (u dokumentarističkom smislu u mnogočemu manjkav) prenosi. Kao što je rekla moja vrtićka "teta", mršavost nije zdrava. Ali nije niti debljina. Statistike pokazuju kako je u Hrvatskoj čak 20,37 posto odraslog stanovništva pretilo, u skupini odraslih žena koje su doživjele moždani udar 75 je posto pretilih, dok 74 posto ima povećan rizik od visokog krvnog tlaka, a čak 84 posto od srčanih bolesti. Je li lijepo ostaje u oku promatrača, ali zdravo nije. I možda bismo stoga, umjesto da kao društvo ostajemo slijepi na činjenice koje ne slušamo rado, mogli osvijestiti važnost očuvanja vlastitog zdravlja i postaviti ga na prvo mjesto. I učiniti pokret prihvaćanja vlastitog tijela inkluzivnijim. Jer u raspravi o ljepoti "mršavih" i "debelih" izgubili smo one "normalne". A što je s njima?
