Kao što znamo:zadnjih pedeset godina otvorili smo se spektru bračnih i obiteljskih konfiguracija. Imamo heteroseksualne, homoseksualne i transrodne brakove. Imamo registrirana partnerstva. Možemo (teže a nekada i lakše) biti samohrani roditelji, usvojitelji, posvojitelji ili uopće nemati djecu. Ipak, koliko god da je stav prema braku elastičan, većina ljudi (iz "ovih", ili "onih" razloga) inzistiraju na monogamiji, ali – ljubavna priča s monogamijom ima svoju cijenu.
U ovoj suludoj (ali važnoj!) izolaciji pratim RTL-ovu emisiju "Brak na prvu" i gajim jako podvojene osjećaje: divim im se zbog hrabrosti, a u isto vrijeme mi je i neugodno zbog aktera ovog projekta. Zašto? Divim im se jer prepoznajem želju, potrebu za pripadanjem, za omeđenjem tog zajedništva, a sramim se jer je ona kroz ovu emisiju čudno, ali da! – preeksplicitna. Ipak, bez osuđivanja, molim!
Lako je aktere iste odrediti kao egzibicioniste, naivne romantičare, pohotne momke, djevojke slomljenih srdaca. Sve to možda i je tako, ali sve to je tako nama svima. Stalno. Nije li?
Potreba za prepoznavanjem od drugog čovjeka – inherenta je svakom ljudskom biću. Načini za dolazak do tog prepoznavanja nisu laki. Živimo ili smo barem do sada živjeli u simulaciji koja nam je obećavala demokratičnost u izborima, obećavala da se puno toga još može dogoditi, da nigdje ne kasnimo, da će se sve "posložiti". U to smo vjerovali, i u to na puno načina nismo vjerovali, i ne jer nismo htjeli, nego jer nismo znali, i jer je, naprosto, teško vjerovati u čuda. Ako si imalo racionalna (i odgovorna) osoba.
Akteri ove emisije odlučili su se na jedan suvremen iskorak u tom pravcu - odlučili su sebe, svoja htijenja, sanjanja, želje isporučiti cijelom auditoriju koji zapravo ne mogu niti zamisliti kakav je. Većina ljudi im se iz "sigurnosti" svog doma smije, osuđuje ih, i/ ili potajice pati – ukoliko je nezadovoljna zatečenim svojim svakodnevnim životom.
Više od svega, sudionici ovog TV eksperimenta isporučili su nam svoju "tanku" kožu, svoje reakcije na koje nisu uvijek mogli utjecati ili kontrolirati, svoje suze, smijeh, pameti i gluposti – svoju "ljudskost", ali i medijski filter koji jako lako okarakterizira pojedinca, svede ga ili ga preuveliča – a da on sam kao subjekt te "objektifikacije" nema pravo riječi. To su efekti, u najširem smislu – filma, dakle – montaže, nadodanih komentara, ali i efekta "naknadne pameti".
Moderne su veze kotao u kojem se stapaju protuslovna htijenja: sigurnost i uzbuđenje, stvaranje čvrste baze i nadilaženje granica, utjeha ljubavi i vrlina strasti. Želimo baš SVE i želimo to s jednom osobom. Pomirenje svakodnevnog života i erotičnosti delikatno je uravnoteživanje koje u najboljem slučaju postižemo tek povremeno – poručuje nam slavna belgijska psihoterapeutkinja Esther Perel u nedavno kod nas prevedenoj knjizi "Parovi u zatočeništvu – pomirba erotskog i intimnog".
Suvremeni nam romantični odnosi obećavaju donijeti "sve" – cjeloživotno zajedništvo, prisnost i erotsku žudnju. U suštini, mi od jedne osobe očekujemo da nam pruži ono za što je nekoć bilo potrebno cijelo selo – ističe terapeutkinja, i navodi primjere: osjećaj ukorijenjenosti, značaja i kontinuiteta. Ipak, stvarnost je takva da je teško željeti ono što već imamo, te se naša težnja za ostvarivanjem sigurne ljubavi sukobljava s potragom za strašću. Često je iskustvo da baš ono što je potaknulo vezu – požuda – postaje ključan sastojak koji nam na duge staze nedostaje. Izazovno je stvarati uzbuđenje, iščekivanje i požudu s istom osobom od koje tražimo utjehu i stabilnost, ali nije i nemoguće.
Perel nas, a čini mi se i serijal "Brak na prvu" upozorava da moramo razmisliti o svojim dvojakim osjećanjima prema užitku, ali i propitati duboko uvriježenu nelagodu koju izaziva pitanje seksualnosti, poglavito u kontekstu obitelji. Najlakše se žaliti na seksualnu dosadu i ići linijom manjeg otpora. Njegovati erotičnost iz dana u dan čin je otvorenog otpora prema ustaljenim navikama. Kao i oženiti/udati se, a da ne poznaješ tu osobu, ali onda opet – nije li to većina vas već napravila u "stvarnom životu"? Pa se "u procesu" (stvarnom životu, dakle) – upoznavala. Da li se upoznala, to je već drugo, i puno kompleksnije pitanje. Zar ne?