Hvatam se kako namještam kosu i prebacujem šal u manirima lažne glumice. Isprobavam dublji ton glasa. Tako mi amateri valjda zamišljamo da zvijezde govore. Njezin glumački karton je dužine ‘Rata i mira‘. Surađivala je s režiserima svjetskoga glasa, poput Michaela Manna, Fatiha Akina, braće Russo. Razvalila je u najgledanijim serijama, poput ‘Entourage‘, ‘Big Love‘, ‘The Winter Soldier‘, ‘The Jury‘, ‘Bored to Death‘, ‘Waking the Dead‘. A sve je počelo kad je mama Nada pročitala oglas u novinama da se traže djeca za ulogu u filmu. Izvukla je malu Branku iz kreveta: "Ajmo, glumice, evo ti oglas, uzmi slike, idi i prijavi se i nemoj više glumatati samo po kući!" Prijavila se i dobila ulogu u prvom filmu "Nije lako sa muškarcima". Uslijedilo je "Ubojstvo s predumišljajem", "Mi nismo anđeli", "Rane". Nuklearni reaktor je aktiviran, a njezina glumačka karma raspršila se po planetu. Život ju je posljednjih godina vratio u naše polje, a život uvijek zna bolje. Dok smo secirale sve što ona trenutačno osjeća i živi, vrijeme je proletjelo. Ona je otišla u London, a iza nas je ostalo malo groblje šalica od kava i mnogo uvida, slojeva, mirisa i strasti.
Transformacija…
"U posljednje dvije godine moj je život u jednoj slojevitoj transformativnoj fazi. Toliko toga mi se izdogađalo. U malom vremenskom razmaku su preminuli i mama i tata, koji su cijeli život živjeli zajedno i bili iznimno povezani. U Beogradu sam spletom svih tih okolnosti, da im budem što bliže, provela više vremena nego u posljednjih dvadeset godina. To su oni veliki gubici koji ne idu bez boli. I to su ona životna iskustva koja se samo jednom u životu dese uz čitav vrtlog emocija, suočavanja s prolaznošću i vlastitim identitetom. Putem sam shvatila da ne osjećam klasičan strah od smrti, ali da je ona sada nekako tu, u eteru. Kažu terapeuti da se smrt istinski doživi samo kroz gubitak roditelja i jako bliskih ljudi. Ima dosta istine u tome. Sigurna sam da svi oni koji su prošli kroz ovo iskustvo znaju o čemu govorim."
Povratak…
"Par mjeseci nakon toga počela sam probe za predstavu ‘Tramvaj zvan čežnja‘ Tennesseeja Williamsa u režiji Lenke Udovički. Tamo utjelovljujem lik Blanche Dubois. Likovi Tennesseeja Williamsa su priče slomljenih duša. Igrati Blanche ima kvalitetu vožnje rollercoasterom. Čas ste ushićeni ljepotom i poetičnom slikom svijeta, čas se grčevito borite za vlastiti život. Zahtijevala je svu moju hrabrost, ali i nježnost i ranjivost. Na početku procesa sam se bojala uroniti u sve njezine boli jer sam se borila sa svojim vlastitima. Trudila sam se sačuvati vlastiti razum u kovitlanju njezinih strahova i osjećanja, bila je to emotivna centrifuga koju sam morala osvojiti i iznijeti. U tom procesu sam mnogo naučila, o prepuštanju trenutku i otpuštanju kontrole, o vlastitim nesigurnostima, ali i slobodi i snazi koje dobiješ kad se nečemu prepustiš do kraja. Moja slomljena Blanche mi je dala krila. Napravili smo predstavu koja nikoga nije ostavila ravnodušnim. Predstava je napravljena u suradnji s kazalištem Ulysses i sredinom kolovoza je dolazimo igrati na magičnoj sceni, na Brijunima."
Obiteljski život - pandemija - kazalište…
"Period pandemije i izolacije nas četvero smo proživjeli u našem stanu u Londonu. Išli smo u duge šetnje, trudili se uživati u mogućnosti da toliko vremena provedemo zajedno, nismo se dali zastrašiti vijestima. Meni je jako pomogao i Gaga dance - jezik pokreta i pedagogija koju je razvio umjetnički direktor i učitelj Batsheva Dance Company Ohad Naharin. To je bila moja svakodnevna terapija. Sinovi i suprug gledali su me kao poludjelog hipija koji razuzdano pleše po stanu. Ali cijela ideja tog plesa i je kretati se u slobodi, pratiti impulse koje nam tijelo daje, biti kao voda, vjetar... bez ogledala, ne treba uopće misliti o tome kako izgledaš, nego samo slijediti unutrašnji osjećaj. U pauzama od plesanja pospremala sam svoje knjige u maniri najpožrtvovnije knjižničarke. Općenito sam sve apotekarski pospremila nakon mnogo godina. I taman kad sam se umorila od slaganja i shvatila kako trebam prestati kontrolirati sve u životu, jer svemir sigurno ima neki bolji plan za mene, stigla je kazališna ponuda iz Beograda redatelja Jagoša Markovića, da uskočim u predstavu ‘Sumrak bogova‘. Uskoro je uslijedila i ponuda ravnatelja Juga Radivojevića da postanem članom ansambla Beogradskog dramskog pozorišta. Poslije toga sam radila predstavu ‘Tiho teče Mississippi‘ u režiji Ivice Buljana, prema romanu fantastičnog mladog pisca Vladimira Tabaševića. I onda je kao kruna svega došla Blanche. Kazalište mi je nedostajalo dok sam živjela u inozemstvu. Ono je srž i hram naše umjetnosti, taj direktan kontakt s publikom jedino tamo možeš doživjeti."
Cijeli razgovor s glumicom Brankom Katić nalazi se u proljetnom izdanju magazina Gloria Glam koji vas čeka na kioscima
