Ovaj petak, 18. rujna, u 21 skoknite do Ateliera Koprivnice – svoj rad vezan uz projekt Od5Do95 predstavlja Arijana Lekić-Fridrih. Sa svojim je radovima nastupila na niz međunarodnih i lokalnih izložbi i festivala: od Kolumbije, Kanade, Portugala, Britanije do svih susjednih zemalja. Naš fokus je zauzela ova izložba - projekt koji traje već dugi niz godina i gradi temelje neke nove, poštenije, provjerljivije ženske povijesti, ženskog svjedočanstva.
"Od5Do95" multimedijalni je umjetnički projekt koji služi kao medij za prenošenje ženskih priča i iskustava. Kako je došlo do ideje ovog projekta?
- Projekt smo zajedno osmislile i realizirale Andrea Kaštelan i ja. Nekako se dogodilo da su često protagonistice naših ranijih radova bile žene pa smo počele primjećivati neke obrasce, ali konkretno prije četiri godine kad smo započinjale projekt pojavio se trend neokonzervativizma koji su propagirali i država i crkva, a na udaru su se ponovno našle žene. Od tad do danas nije se mnogo promijenilo. Paralelno, slika žene koja je prisutna u medijima je gotovo uvijek cenzurirana, često autocenzurirana kako bi portretirana žena odgovarala očekivanjima društva, a ako se pojavi neka relevantna priča uglavnom je anonimna. Željele smo ženama dati prostor da pokažu lice i progovore, necenzurirano i pod vlastitim uvjetima o svojim životima i položaju žena u Hrvatskoj.
Koja su vas iskustva specifično zanimala?
- Zanimala su nas imanentno ženska iskustva. Činjenica je da se jedan dio ženskog iskustva i dalje obiteljski prenosi unutar četiri zida, s koljena na koljeno, usmeno i isključivo sa ženske strane. Kasnije smo shvatile da isti obrazac postoji i u krugu prijateljica. Primjerice, obje smo poznavale žene koje su teško zatrudnjele ili imale spontane pobačaje. To su teme o kojima se ne govori pred muškarcima, osim partnerima, jer žene često same smatraju da bi bile stigmatizirane, gledane kao "manje vrijedne" ili "oštećene". Isto vrijedi i za izazove majčinstva, menopauze, neplaćeni ženski rad, ali i manifestno razlike u plaćenom radu ili pristupu pozicijama moći. Takve teme su i dalje tabuizirane, osobito u našem konzervativnom podneblju, i nužno je srušiti ta četiri zida i otvoriti razgovor o tome.
Osim samih priča projekt uključuje i niz drugih sadržaja poput foto galerije predmeta iz osobne ženske povijesti protagonistica te fotografije ili snimke ženskih ruku kao svojevrsnog ženskog arhetipa. Zašto je "ženska povijest" i dalje područje borbe?
- Ženska povijest jedva da je zabilježena, a ako je, prošla je nekoliko redaktura prije nego što je zapisana. Nevjerojatno je danas razgovarati sa ženama u dobi od 90 do 100 godina, one su proživjele tri rata, nekoliko sustava i nadamo se da više neće biti prilike da od nekog čujemo takvo svjedočanstvo. Upravo motivacija naših najstarijih sugovornica razlog je za borbu za žensku povijest, iznimno im je važno da ispričaju svoju priču, ali i da prenesu poruku djevojkama i mladim ženama da nauče na njihovim greškama, da ne rade kompromise i da se bore za sebe. Čini se da je to opasno po sustav. Naš je projekt nedavno jedan kolega nazvao subverzivnim. Shvatile smo to kao kompliment. Moderata Fonte još je 1592. godine konstatirala da povijest pišu muškarci. Mi smo im se odlučile pridružiti.
Projekt se kontinuirano provodi od 2016. godine. Kakvi su daljnji planovi?
- Iako je projekt trenutno samofinanciran, naš je dogovor da ga nastavljamo. Djevojke i žene nam se same javljaju za snimanje i to nam je dokaz da je ono što radimo vrijedno. Polako radimo na tome da naša web stranica postane muzej ženske usmene povijesti, svjesne da smo još vrlo daleko od toga. Ali ne planiramo prestati snimati, neovisno o okolnostima i budžetu. Uz druge stvari, vjerojatno ćemo se tim projektom baviti do kraja života.
Specifičnost ovog projekta jest da se u svojoj bazičnoj formi koristi i filmskim i likovnim jezikom, a njegova je dodana vrijednost u predavanjima, projekcijama, tribinama i okruglim stolovima, a odnosi se na direktnu participaciju publike. Kako publika reagira?
- To zaista jest dodana vrijednost jer nakon predavanja, projekcije, izložbe, nekako se svaki put dogodi neka vrsta terapijskog razgovora. U publici su uglavnom žene, a mi smo sad već snimili toliko različitih priča da svaka od njih može pronaći neki element u kojem se može prepoznati. Rijetko nam publika postavlja pitanja o projektu, češće dijelimo iskustva. Izložbeni format je opet drugačiji, intimniji, svaka od naših izložbi je drugačija. Posljednja je primjerice kao podtemu imala miraz, projicirale smo priče na sto godina staru posteljinu uz citate iz 2020. godine. Miraz naime, još uvijek postoji.
Možete li podijeliti neka neobična iskustva, ako ih je bilo, s publikom i što nam ona poručuju?
- Prvi put kad smo objavile priču o nasilju u obitelji počelo nam se javljati nevjerojatno mnogo žena koje su tražile našu pomoć. Mi smo im proslijedile kontakte udruga koje se bave zaštitom žena, ali to je samo jedna u nizu priča o tome koliko država brine o tom problemu. Te žene štite isključivo hrabre žene okupljene u nevladine organizacije koje nemaju dovoljno resursa, samo snažnu volju. Država šalje jasnu poruku ženama da im ne može/ne želi pomoći, radilo se o slučaju županove supruge ili bilo koje druge medijski neeksponirane žene koja trpi zlostavljanje.
Koji su metodološki izazovi bili u reprezentaciji ovih priča?
- Iako ime projekta vjerojatno ukazuje da postoji uzorkovanost, uzorak nije reprezentativan. Kao što sam već spomenula, žene nam se same javljaju i snimamo svaku ženu koja nam se javi. Što se tiče samog razgovora, on je strukturiran, svakoj od sugovornica postavljamo istih osam pitanja, ali ona su otvorena i svaka ima priliku reći ono što želi. Za razliku od dokumentarizma koji razlikuje tzv. dobru i lošu priču za nas je svaka od tih priča jednako važna i sve su jednako dobre.
Što ove sve priče – objedinjuje – koja motivika?
- Upravo zato što se priče toliko razlikuju, ne zato što su ženske, isto bih rekla i da dokumentiramo priče o ženama i muškarcima na način na koji to radimo, ne bih rekla da postoji zajednička motivika. Ono što ih objedinjuje je motivacija naših sugovornica, potreba da ispričaju svoju priču. Većini žena koje snimamo ovo je prvi susret s kamerom i nerijetko prvi put da netko razgovara s njima o tako intimnim temama. Često nam sugovornice kažu da im je taj proces bio terapeutski i da su postale svjesne nekog dijela svoje ličnosti o kojem nikad nisu imale vremena razmišljati. Posebno se tu ističu pitanja o ženskoj obiteljskoj liniji, žene rijetko razmišljaju o svojim majkama van uloge majke i nisu svjesne obrazaca koji su im preneseni dok ne počnemo razgovarati o njihovoj majci kao osobi i njihovim sličnostima i razlikama.
Sintagma "ženske obaveze" je također prokazana – što biste rekli o njoj i što o istoj misle vaše protagonistice?
- Ne volim generalizirati, ali te se tematike dotakla većina djevojaka i žena s kojima smo razgovarale bile one toga svjesne tijekom razgovora ili ne. Upravo zato su naše najstarije sugovornice najsretnije trenutnim životom, društvo je odbacilo očekivanja od njih, one su podigle obitelj, odradile posao brige za starije članove obitelji i tek sad, na margini, imaju priliku upoznati sebe. Zabrinjavajuće je da velik broj liberalnih mladih žena i dalje obavlja "ženske obaveze", ali danas se od njih očekuje i puno više- da paralelno grade i karijere u kojima nerijetko uz obitelj ne mogu ostvariti pun potencijal upravo zbog tih "ženskih obaveza."
Koji su izazovi feminističkih politika danas u Hrvatskoj, prepoznajete li koju adekvatnu?
- Nažalost ne, a iz iskustva rada na ovom i sličnim projektima smatram da je u ovoj državi prvi izazov destigmatizirati sam pojam feminizma, odnosno pojasniti njegovo značenje. Žene koje zaista jesu feministkinje ne smatraju to dijelom svog identiteta i jednakom snagom kojom brane feminističke vrijednosti, brane i sebe od društvene stigme koja proizlazi iz toga da za sebe kažu da su feministkinje.
Vi djelujete u području filma i video umjetnosti. Koji su problemi "ženskog autorstva", i u tom – specifičnom, muškom klubu?
- Moja je percepcija da se autorice moraju u početku mnogo više dokazivati od svojih muških kolega kako bi dobile jednaku priliku. U umjetničkom smislu, moj je dojam da nas muškarci, koji zaista predvode filmsku industriju, i akademski i produkcijski češće usmjeravaju prema osobnim temama ili temama sa ženskim protagonisticama s očekivanjem da se sami emotivno ogolite ili da to učine vaše protagonistice. Ako se ženski lik u dokumentarnom filmu potpuno ne slomi, ne postoji priča. Takva očekivanja ne postoje ako su protagonisti muškarci. S druge strane, iz vlastitog iskustva znam da u filmskoj industriji žena ženi nije vuk. Ja sam osobno češće dobivala prilike od žena i kad god mogu odabirem ženu za suradnicu kako bih nastavila tu dobru praksu.
Što vama znači "ženski film" - jer se i tom sintagmom često operira u medijskom diskursu?
- Zaista nemam odgovor na to pitanje. Susrela sam se s tom sintagmom i u medijskom i u akademskom diskursu, ali iznenađujuće nikad se nisam susrela s opozitnom sintagmom ˝muški film˝. Ne razumijem kako bi spol autora utjecao na filmski stil jer koliko znam ne koristimo ono što razlikuje spolove u režijskom procesu i vjerujem da će se takva mizogina terminologija promijeniti kad se više žena bude u poziciji baviti tim ozbiljnim, pretpostavljam "muškim filmom".
Na čemu još radite? I kako izgleda prekarni život slobodne umjetnice kao što ste vi u ovom društvu, u ovoj krizi?
- Uvijek radim na više projekata, ali prioritet mi je snimanje filma o dvije žene u spektru autizma. Zanima me kako je došlo do toga da se jedna percepcija svijeta smatra normalnom, a druga ne. Tko se uopće može postaviti u poziciju arbitra odrediti što je ono što je drugačije i strano, a što društveno prihvatljivo. Što se tiče moje pozicije, ona se mijenja iz dana u dan, ali tog dijela sam bila svjesna kad sam birala profesiju. Udruge kojih smo članovi bi trebale biti ovdje da nam osiguraju normalne radne uvjete, ali nažalost svatko se bori za vlastite interese. Dok se to ne promijeni smatram da smo za svoju poziciju velikim dijelom krivi i sami. Umjetnici rijetko govore o honorarima koje primaju. Vjerujem da je to iz razloga da se obrani barem status umjetnika u društvu, to nam je jedino i preostalo.
