Ove godine na umjetničkom natjecanju Colorado State Fair glavnu je nagradu odnijelo vrlo netipično djelo. U tri klasične umjetničke kategorije - slikarstvu, skulpturi i šivanju - nagrada je dodijeljena radu Théâtre D‘opéra Spatial američkog umjetnika Jasona Allena. Iako se na prvu čini da se radi o impresivnoj slici, Allen je nije naslikao kistom i određenom vrstom boje, nego ju je stvorio u Midjourneyju - programu s umjetnom inteligencijom koji pretvara redove teksta u hiperrealistične vizualne motive. Midjourney funkcionira kao brojna druga online oruđa (pr. NightCafe ili Poem Generator) koja ste vjerojatno vidjeli: omogućuje vam da unesete riječi, a potom analizira ogromne baze slikovnih podataka i generira novo djelo na temelju unesenog teksta.
Očekivano, reakcije su bile burne: Twitter je preplavljen komentarima koji tvrde da se događa smrt autorskog stvaralaštva i kako nije isto nešto stvoriti ili pustiti programu da to učini umjesto nas. I mišljenja su oprečna: neki tvrde da se radi samo o korištenju oruđa, kao što je ljepilo u suvremenoj skulpturi ili Photoshop u umjetnosti fotografije. Naša sugovornica Leila Topić, kustosica zagrebačkog MSU-a i voditeljica Zbirki za fotografiju, film, video i medijsku umjetnost, podsjeća da svaka moderna tehnologija iz temelja mijenja našu definiciju umjetnosti. Kad se fotografija pojavila kao medij i kao umjetnička vrsta na prijelazu 19. u 20. stoljeće, mnogi su govorili da će to označiti kraj (vizualne) umjetnosti, među ostalima i poznati pjesnik Charles Baudelaire. Međutim, dogodilo se upravo suprotno: "slikarstvo kao medij bilo je oslobođeno mimetičkih prikaza, a slikari su napokon bili slobodni od okova vjernog prikazivanja", ukazuje Leila. Drugim riječima, upravo je pojava fotografije kao "realističnog medija" omogućila slikarstvu da istraži druge oblike umjetničkog prikazivanja koji nisu oponašali stvarnost.
Pojavom prvih računala omogućila se automatski generirana umjetnost, pa tako od šezdesetih godina prošlog stoljeća do sada možemo pratiti porast važnosti računalne tehnologije u umjetničkom stvaranju. Na našim prostorima u ranim danima računala ključnu ulogu imao je Vladimir Bonačić. "On je težio ‘estetizirati‘ znanost na prijelazu šezdesetih u sedamdesete, odnosno prikazati znanstvene pojave u vizualnom obliku", ističe Leila Topić. Tako je njegov rad Random 63 koristio 63 žarulje koje su se stalno palile i gasile, predstavljajući električne slučajne događaje, i to rasporedom izračunatim računalom uz pomoć Galoisove teorije. "Kombinirajući pravu slučajnost i pseudoslučajnost stvorenu matematičkim izračunima, Random 63 bavi se upotrebom elementa slučajnosti u umjetnosti i znanosti, dopuštajući promatraču da postupno otkriva numeričke sustave koji su temeljni principi promjena u svjetlu", zaključuje.
Možemo vidjeti izvjesnu paralelu između Bonačića u šezdesetima i Allena u 2022.: obojica su se u svojim djelima služila matematičkim izračunom koji je bio izvan njihove autorske kontrole, što je zapravo glavni temelj funkcioniranja algoritma. Allen je svoj rad čak prijavio pod imenom "Jason M. Allen via Midjourney": u engleskom jeziku radi se o zanimljivoj frazi čijim se odabirom programu istovremeno daje suautorstvo i uloga "kanala" ili tehnike. Problem autorstva i vlasništva možda je najznačajniji problem automatski generirane umjetnosti jer nosi sa sobom najviše upitnika - tko je uopće autor, odnosno vlasnik djela? Osoba koja bira i unosi podatke u program? Dizajner programa, odnosno autor HTML koda? Sam program, budući da on generira umjetnički sadržaj? Odgovor nije jednostavan. Leila ističe da je u današnje vrijeme odgovor sve više pitanje pravne regulacije, odnosno odvjetnika koji će umjetniku "omogućiti pravo nad proizvodom". Činjenica da svatko danas može (i hoće) biti umjetnik naizgled se može činiti oslobađajućom i demokratskom, no Leila dodaje da je vlasništvo nad umjetnosti zapravo samo naizgled dano pojedincima, a zapravo pripada većim tvrtkama: "Danas, umjesto da platim fotografa, plaćam agenciju stock fotografija. Vrlo brzu ću, umjesto agencija, ukucati nekoliko rečenica u program i dobiti željenu ilustraciju." Na pitanje o vlasništvu Leila odgovara kroz smijeh: "Vlasništvo? Pretpostavljam da će vlasnici tih radova biti velike tehnološke tvrtke čije programe koristim - a vrlo rijetko pojedinci".
Pitanje vlasništva tako zapravo i nije više pitanje tko je rad stvorio, nego kome je pravno dana punomoć nad njime, a naravno da će ta punomoć biti puno dostupnija većim tvrtkama i bogatijim pojedincima - bez obzira na to tko je obavio koliki dio "posla". Budući da se radi o tehnologiji koja se svakim danom sve više razvija, problem je i to što ne postoji neki istinski suvremeni pravni ili etički okvir koji ima u vidu sve novitete u ovakvoj umjetničkoj proizvodnji. Leila ističe kako je zbog ovih razloga izrazito bitno da se razvije etička regulativa koja će spriječiti zlonamjernu uporabu generativne umjetne inteligencije.
Međutim, vodećim igračima na današnjem tržištu to i nije baš prioritet. Tržišni divovi kao što su Meta i Google vode ratove oko promocije - nikako oko samog umjetničkog stvaranja. Umjetnička je industrija danas primarno orijentirana, kao i sve druge industrije, na maksimizaciju profita. Komercijalna vrijednost pojedinog umjetničkog djela tako je definirana svojom promocijom i marketingom, odnosno umjetno proizvedenim kriterijima "potražnje". Ovdje također ključnu ulogu igraju algoritmi: "sustavi za preporuke, odnosno algoritmi koji sintetiziraju vaše osobne preferencije, imat će još veću moć u promociji proizvoda koje stvara umjetna inteligencija", predviđa Leila. Algoritmi će tako u budućnosti još detaljnije moći analizirati naš ukus i davati nam "personalizirane" prijedloge umjetnosti koja će nam se svidjeti, čime će preuzeti poslove poput muzejskih kustosa. Pitanje ukusa i umjetničke vrijednosti tako će sve više biti pitanje matematičkog izračuna, a sve manje vezano uz ljude koji umjetnost izučavaju.
"Umjetnost i kreativnost danas postaju važne tek kad mogu povećati zaradu. Ovaj podcjenjivački stav prema umjetnosti bjelodan je kad pogledamo koliko se forsiraju kreativne industrije koje donose dobit, ali ne daju smisao ljudskoj egzistenciji kao što to daje umjetnost," ukazuje Leila. Generativna umjetnost i algoritmi tako i nisu zapravo znatno drugačiji od ostatka umjetnosti ili umjetničke industrije - možda je na njihovu primjeru samo očitije da glavni problem i nije vezan toliko uz matematičke kodove koliko uz pozadinu umjetničke industrije, obrazovnog sustava i kapitalizma. Razmišljanje o potencijalnom tržištu, uvjetima prodaje, promociji ili profitabilnosti umjetničkog proizvoda tako je ključna odlika umjetnosti današnjeg doba.
Naravno, i renesansni su slikari radili freske pod pokroviteljstvom mecena, i kazalištarci su pisali s određenim teatrom na umu, i poznati su skladatelji radili kompozicije po narudžbi. Ono što se danas čini glavnom razlikom jest to što suvremeno tržište izmiče kontroli u čisto etičkom smislu - put do profita sve manje i manje uzima stvarne ljudske živote u obzir, a tako i njihov osobni stvaralački proces te samo iskustvo umjetnosti kod promatrača. Možda je to i razlog koji stoji iza dodjele glavne nagrade Colorado State Faira upravo Allenovu djelu - ne radi se nužno o objektivnoj kvaliteti djela, ali radi se o djelu koje će svojom blagom kontroverzom izazvati raspravu i samim time biti dobra promocija za manifestaciju. Kad pogledamo koliko svi igrači umjetničke industrije danas kalkuliraju, jedan se robot ili računalni program čini kao najmanji problem - njemu je to barem primarna svrha.
