Helena Petković kazališna je redateljica i predavačica na ADU u Zagrebu.
Magistrirala je kazališnu režiju i radiofoniju na istoj školi 2011. godine. Kao kazališna redateljica radila je u brojnim hrvatskim kazalištima. Njezine najistaknutije režije su Pigmalion (G.B.Shaw) u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu i Adam i Eva u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku. Režirala je i brojne predstave za djecu u kazalištima Žar ptica, HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Razgovarali smo o izvođenju "Splićanke" u svakodnevici, reprezentaciji ženskosti/ženskog, kazališnim i inim procesima, čitanju.
Recentno ste režirali Gorkog "Malograđane" u HNK Varaždin, ali i Krležinog "Adama i Evu" – što vas je vodilo upravo tim komadima?
"Malograđani" su bili moja želja, sama sam izabrala taj tekst jer su mi uvijek iznova zanimljiva pitanja apatije, životarenja, odustajanja i duhovne malograđanštine koja je fenomen koji ponekad prepoznajem i kod sebe, u našoj generaciji. Likovi naizgled nemaju konkretan problem, zbrinuti su materijalno, ali je svaki na svoj način izgubljen, bave se banalnostima, svojim odlukama život pretvaraju u puko životarenje. "Adam i Eva" je naslov koji je predložio ravnatelj KMD-a Paolo Tišljarić, a ja sam tekst adaptirala i proširila dijelovima iz Krležinog romana "Na rubu pameti" i time sam promijenila kontekst osnovne dramske situacije i – možda nesvjesno - vratila se ponovno na istu temu banalne, trivijalne egzistencije.
Što su bili izazovi, sad kad ih se morate prisjetiti?
Oba procesa su bila strašno intenzivna, iscrpljujuća na različite načine, ali na kraju i lijepa. Voljela bih kad bih češće imala mogućnost tako raditi. U ova dva procesa postojali su, naravno, različiti izazovi, no oni su se manje ticali neposredno umjetničkog rada, a više tehničkih aspekata. Ponekad zajedničko savladavanje prepreka i izazova povezuje ekipe pa nije svako zlo za zlo. "Adam i Eva" je bila tehnički zahtjevna predstava, na scenu smo postavili ogroman bazen koji je trebalo napuniti toplom vodom i mislim da nije bilo osobe koja nije u nekom trenutku išla provjeravati vodostaj u teatru, od ravnatelja do portira. Za "Malograđane" mi je žao što, unatoč dobroj recepciji, relativno malo ili nikako ne igraju, ta je predstava mogla kroz izvedbe puno rasti.
Sjećam se i faze vaše suradnje s dramatičarkom Vedranom Klepicom. Je li to bila vaša diplomska predstava "Radio Kundera"?
S Klepicom sam puno surađivala tijekom studija na akademiji, a između ostaloga i na "Radio Kunderi", mojoj diplomskoj predstavi u Teatru &td. Pokušavale smo adaptirati Kunderin roman "Nepodnošljiva lakoća postojanja", pa smo shvatile da je to nemoguće, i još danas znamo raspravljati o problemima u koje smo se uvukle u radu na toj predstavi, uz puno analize i malo međusobnog optuživanja. (smijeh) Vedrana je nedavno rekla: "Uništila sam ti život tim tekstom, ali danas sam ponosna na nas tada, nismo se bojale, iako nismo vjerojatno znale što točno radimo." Sviđa mi se što Klepica radi, iako trenutačno ne surađujemo.
Dramaturginja Ivana Vuković i vi ste kroz priče četiriju muških likova pokušali prikazati svoj Split, njegove mogućnosti i uvjete za mlade, predstavnike generacije koja se grčevito bori za samostalnost i bolju budućnost. Kako je to prošlo?
Rad na "Djetetu našeg vremena" bio je predivan proces kakav je u kazalištu rijetkost. Ivana i ja smo u Playdrami imale ogromnu slobodu, imala sam osjećaj da se mi i glumci, studenti splitske akademije, samo zezamo cijelo vrijeme, nije bilo apsolutno nikakvog pritiska niti bolesne ambicije. Glumci su generirali jako puno materijala iz improvizacija i morale smo puno toga izbaciti, jer je sve skupa moglo trajati barem pet sati. Drago mi je da je predstava stalno puna, da igra i da ju je splitska publika tako dobro primila, jer smo i Ivana i ja prvi put radile predstavu u Splitu i ona je neka vrsta našeg intimnog obraćanja našem gradu.
Kako je, ako ga je bilo, izgledalo istraživanje?
Redovito smo čitale Slobodnu Dalmaciju (smijeh), a dramaturginja je otišla čak toliko daleko da je bila na utakmici na Poljudu kada je Hajduk pobijedio Rijeku 4:0, pa tako dramaturzima navijačima Hajduka poručujem da češće odlaze na utakmice. S obzirom da smo obje iz Splita, štoviše iz iste ulice, cijeli naš život je zapravo bio istraživanje i pripremanje za ovu predstavu.
Kako ono – sada s godinama prakse i iskustva predavačice na ADU – izgleda "kazališni proces"?
Svaki proces izgleda drugačije. Lijepo je sve to u teoriji, studentima se može pričati o nekoj idealnoj situaciji koje u pravilu nema, ali u praksi je to najčešće "snađi se druže". Volim raditi na dramskom tekstu kod kuće, puno prije prve probe odsanjati predstavu, ali u procesu proba razmjenjujem ideje s glumcima, suradnicima i onda je to dinamički proces... Kazališna predstava je za mene kolektivni čin, ali ta sintagma ne smije biti opravdanje za nedostatak redateljskih ideja, mašte, inicijative. Ne volim nefleksibilnost jer ukida mogućnost da život uđe na scenu, a ja volim nesavršenosti na sceni. Prije rada na "Djetetu našeg vremena", recimo, kategorički sam tvrdila da ne podnosim rad iz improvizacije, pa sam se nakon procesa demantirala, što znači da rastem. (smijeh)
Što vam se čini nezaobilaznim u toj dinamici?
Trenutačno mislim da je presudan ljudski faktor, ponekad se pripremiš dobro, ali u radu s ljudima ne možeš dobro iskomunicirati ideje, pronaći zajednički jezik. Ili upadneš u tehničke probleme. A nekad se dogodi čudo. Dobra predstava ovisi o jako puno faktora i mislim da u kazalištu nema minulog rada. Svaki put je prvi put. Naravno da se dio rada može obaviti zanatski, ali mene takav rad ne veseli. Tek kad sam prestala misliti ziheraški, počela sam uživati u procesima. Nekad takav rad vodi u debakl, ali radije ću ponekad teško pogriješiti nego iz straha ponavljati istu šprancu koja je jednom navodno "uspjela". Ne volim "vađenje iz ladice", ni kod sebe ni kod glumaca. I glumci i redatelji trebaju riskirati, jer tek kad pomičeš svoje granice možeš nešto pomaknuti i kod publike.
Kako birate glumca/icu? Više-manje ih dugi niz godina pratite u njihovu obrazovanju prije nego li izađu "van"?
S obzirom da sam kao vanjski suradnik angažirana na Akademiji dramske umjetnosti, pratim mlade glumce kroz ispite, koliko mogu i stignem, no često mi, mladi redatelji, nemamo potpunu slobodu izbora, radimo ipak u ansamblima. Ali nikada ne uzimam glumce "na slijepo" i mislim da se, kad radiš u ansamblu, odabir komada treba raditi prema glumcima koje imaš na raspolaganju. Ako mogu birati, volim glumce koji su hrabri i zaigrani, koji nude rješenja, koji ne pitaju samo odakle ulazim i koji mi je mizanscen, koji zaborave da radimo i da smo za to plaćeni. Volim glumce i suradnike koji boluju od kazališta.
Što presudi u odabiru?
Kako kad. Postoje glumci s kojima bih radila bilo što, makar i postavljala telefonski imenik, a ponekad tražim nekoga s određenim osobinama za određenu ulogu.
Malo režiserki izlazi s Akademije u odnosu na broj muškaraca. I gotovo uvijek kada se sa ženama, redateljicama razgovara, kada ih se uvodi u to medijsko prošireno polje "izvedbe" pokušava ih se staviti u prizmu ženskog diskursa, ženske teme? Imate li taj osjećaj? To djeluje da je pozitivno a s druge strane je i vrlo diskriminatorno. Ili?
Ne slažem se da malo režiserki izlazi s Akademije, dapače. Samo u zadnjih nekoliko godina dobili smo puno jakih ženskih redateljskih imena. Međutim, često se susrećem s predrasudom da žene trebaju režirati isključivo "male, tople ljudske priče", po mogućnosti s dva lica. Često je rod stavljen u prvi plan, što s muškim kolegama nikad nije slučaj. Nikad nisam čula da netko pita muškog kolegu: kako ste vi, kao muškarac, pročitali odnos između Tosce i Cavaradossija, a žene redovito dobivaju takva pitanja. Sva sreća pa se neke kolegice uspješno bore s tom predrasudom i pomiču granice.
Kako se boriti s tom vrstom očekivanja?
Ne treba se opterećivati s tuđim očekivanjima, samo raditi ono što te zanima, ako imaš mogućnost.
Imate li osjećaj da se morate "boriti"?
Rad u kazalištu je stalna borba. Sa sobom, s drugima. Danas jesi, sutra nisi. To sam, na sreću, rano osvijestila. Ponekad radiš i ne prestaješ, ponekad sjediš mjesecima doma i gledaš u zid. Život u teatru nije linearan, ali nije to isključivo ženski problem. Vidim i mlade muške kolege, koji su napravili fantastične predstave, dobili nagrade pa ih nitko ne zove mjesecima, namjerno ih se ignorira. Ne postoje kriteriji. Često me sve to podsjeti na roman Amelie Nothomb "Strah i trepet" u kojem glavna junakinja započne na visokoj poziciji u jednoj japanskoj korporaciji, a završi kao čistačica toaleta. Zato sam zahvalna kad imam mogućnost kontinuiteta, kad nakon uspjele predstave mogu raditi sljedeću u istom teatru.
Što su danas ključna ženska pitanja, iz političkog aspekta, iz kazališnog rakursa?
Mislim da čim nešto označimo kao "žensko pitanje" upadamo u klopku - jesu li onda sva ostala pitanja "muška pitanja"? Je li Hamletova dilema muška dilema ili ljudska dilema? A ako je Hamletova dilema ljudska, zašto je Ofelijino ludilo - žensko ludilo? Uvijek će se navesti npr. a book by a female author, a nikada a book by a male author, i tu za mene počinju problemi u kojima se i sama zapetljam.
Što vas muči u reprezentaciji ženskosti, ženskog i ženstvenog? Ili je to "ništa"?
Muči me stereotip koji je nemoguće izbjeći – recimo ako u kafiću sjede žena i muškarac i ako ona naruči pola litre piva, a on vruću čokoladu, konobar automatski pretpostavlja da je pivo za njega, a vruća čokolada za nju. Ako tu situaciju prenesemo u kazalište, gledatelji bi vjerojatno upisali značenje u činjenicu da žena pije pivo, a muškarac čokoladu, situacija bi nešto značila. Da je obrnuto, nitko ne bi ni primijetio. Namjerno banaliziram. Ista je situacija i na složenijim nivoima.
Ipak, kako sama reagirate, recimo, na modne diktate? Koliko ste oko toga (ne)osvješteni?
Sve je moda. Ona je posvuda. Odijevanjem komuniciramo, pa čak i ako odbijamo trendove, ako nosimo cijeli život isti model traperica i istu bijelu majicu izražavamo modni stav. Mislim da nisam pomodna, ali primijetim kako ponekad prihvatim nešto što je postalo trend, a meni se u početku nije sviđalo. Voljela bih, doduše, jednog dana biti optočena zlatom i briljantima i dovoljno bogata da se mogu kostimirati kako mi padne na pamet.
Što vas inspirira? U čitanju? U gledanju?
Sve. Od splitskog pazara, preko serija na HBO-u ili Netflixu, do Dostojevskog ili Elene Ferrante. Nekritički gutam literaturu, beletristiku i nisam snob po tom pitanju. Sve ovisi o fazi.
Što vas veseli u kazalištu kada ga osobno ne radite?
Veseli me kad vidim da netko ne reproducira nešto već viđeno, kad na sceni stvara autentični, živi svijet. I to ne ovisi o formi. Vesele me maštovite režije i glumačke kreacije. Glumci koji ne "tumače" nego se igraju. Stvaranje, a ne reprodukcija. I to na svakoj izvedbi. Neposrednost. Ne zanima me teatar koji se radi s uputama: "vrata su lijevo, prozor desno, a ti sad pati", niti teatar koji docira i pokazuje nam kako smo mi svi u publici inferiorni u odnosu na autore.
A inspirira?
Isto. Zaigranost. Mašta. Energija. Divljanje. Hrabrost autora. Ne govorim o onoj vrsti hrabrosti na koju se često misli – recimo bavljenje određenim političkim problemima koji su u tom trenutku dio trenda, pa se rad označi kao "hrabar", to isto može biti lakši put. Zanima me hrabrost izvedbe, a ne sadržaja. Laž se na sceni vidi. A za traženje istinitog treba hrabrosti, srca, treba se izložiti. Nažalost moram baratati terminima koji su često zloupotrebljeni pa riskiram da me se krivo shvati.
Kako izgledaju rituali vaše predvidljive svakodnevice? Lako za nepredvidljive dane...
Ako radim, volim doći malo ranije na probu, popiti kavu, razgovarati s ljudima, onda mi cijeli dan ode na razgovore, što telefonske, što uživo. Kad završim predstavu, važno mi je što prije krenuti u neke rituale kako bih kompenzirala nedostatak adrenalina koji nastupa nakon premijere. Tada kuham, odlazim na tržnicu, družim se s prijateljima, pokušavam vježbati yogu, igram se "normalnog" života.
Kao rođenoj Splićanki - kako vidite to stereotipizirano izvođenje Splićanki i Zagrepčanki svoje ženstvenosti, koja je uvijek – dakako – pomodna?
To mi je totalno nezanimljivo u kazalištu, jer je prava izvedba na cesti – u Splitu to primjećujem više nego u Zagrebu. Često čujem komentar: "Ajme, Splićanka", a ne znam kad sam čula da netko komentira "Ajme, Virovitičanka" (ništa kontra Virovitice) Zanimljivo mi je promatrati kako žene uspješno žive taj stereotip, kako izgrađuju karakter na temelju toga što se od njih očekuje kao "Splićanki". Lagala bih kad bih rekla da i sama ponekad ne koketiram s izvedbom uloge "Splićanka", ponekad me to zabavlja. "Kao Splićanka" sam kontra - suprotivna, pa ništa ne uzimam kategorički, igram se. (smijeh)