Još samo to ovoj zemlji treba - da je vode dvije žene", kaže britanski princ Philip u četvrtoj sezoni serije "The Crown" svojoj supruzi kraljici Elizabeti II, nakon što Margaret Thatcher postane premijerka. Sezona prati događanja u britanskoj kraljevskoj obitelji i njihovom uskom krugu tijekom 80-ih godina, a odnos dviju žena još se pobliže promatra u nekoliko epizoda i predstavlja jednu od važnijih tema u to vrijeme. Slijede ih tekstovi o tome kakav je zapravo bio odnos kraljice i premijerke, istražujući jesu li zaista bile pomalo neprijateljski raspoložene jedna prema drugoj, zbog razlike u stavovima o nekim važnim političkim i društvenim pitanjima.
Ništa čudno jer ovakve se analize teško mogu izbjeći. Odnos dvije žene nikada se ne promatra kao neutralan - ili su najbolje prijateljice ili su zaklete neprijateljice. Na sličan se način pisalo o odnosu Kate Middleton i Meghan Markle, čije neslaganje je navodno dovelo do toga da se i braća prinčevi William i Harry posvađaju te da mlađi Harry napusti svoje obaveze u obitelji.
Jednako se tako pisalo i o sukobu Ivanke i Melanije Trump, koje su se navodno borile za što veći utjecaj na sada odlazećeg predsjednika, a nisu se podnosile ni prije nego se cijela obitelj preselila u Bijelu kuću. Ma, gdje god se dvije žene nalaze, pogotovo ako su na poziciji moći, priča je ista i o njihovom se odnosu nagađa do besvijesti; pišu se članci, knjige, zove se komunikacijske stručnjake kako bi nam objasnili da je jedna ljubomorna na drugu...
Kad se o ženskim odnosima piše, ne možemo izbjeći onu iritantnu: "Žena je ženi vuk"; grozan klišej koji, nažalost, još uvijek ima uporišta u stvarnosti.
S druge je strane, pak, jednako iritantna premisa da bi se sve žene trebale međusobno podržavati i voljeti, bez obzira na sve. U oba slučaja, od žena se očekuje prilično crno-bijelo ponašanje - ili mrzimo sve druge žene, ili ih volimo, a o tome kakve su te žene i kakve smo mi, nema govora. Kao da se moramo voljeti ili mrziti samo zato što smo žene. Možemo li, možda, biti raznovrsne i međusobno se procjenjivati prema karakterima i akcijama, bez predrasuda temeljenih prema spolu?
Još mi je nevjerojatnije kako takve izjave čujem baš od žena, rjeđe od muškaraca. Više sam puta čula kako žene govore da nikad nisu imale gore šefove od žena, da su im žene u karijeri najviše podmetale, a čula sam i da nikad u svojoj tvrtki ne bi zaposlile ženu.
"Ne volim se družiti sa ženama, muškarci su iskreniji i nikad nema drame", tvrde mnoge žene koje to i prakticiraju na radnom mjestu.
Razlozi su različiti, naravno, svatko ima svoje, temeljene na vlastitom iskustvu, no ono što je problem u svemu tome je što počnemo generalizirati nakon prvog iskustva i toga se kasnije držimo. Misliti da su sve žene grozne prema ženama je kao mrziti sve muškarce jer su "svinje" - to naprosto nije istina. Naravno, lakše je promatrati svijet takvim očima, s vrlo jasnim granicama i ljudima uredno pospremljenima u ladice.
Iako sam imala iskustva s groznim šeficama, nisam primijetila da su nešto gore od šefova - no možda je stvar u tome što se od žena očekuje da budu osjećajne i blage, kako u privatnom, tako i u profesionalnom okruženju. Pa kad se suočimo s činjenicom da su žene jednako pametne, stroge, zahtjevne i moćne kao i muškarci, to nas pomalo zatekne. Zaključimo da su "zločeste", "frustrirane" i da nas mrze iz nepoznatog razloga. A možda su samo ozbiljne u vezi posla koji rade. Možda to nema veze s nama osobno, kao ni s njima.
Isto tako, možda trebamo normalizirati raznovrsne odnose između žena, u smislu - u redu je podržavati kolegicu ako se s njome slažemo, ali to nije naša obaveza samo zato što smo istog spola.
Prije četiri godine, kad je Hilary Clinton bila prva kandidatkinja za američku predsjednicu, mnogi, pa i mnoge feministkinje, pozivale su se na to da treba glasati za nju jer je žena. Da, možda bi nas to spasilo četiri godine vladavine Donalda Trumpa, no glasati za nekoga samo zbog njihova spola ili roda - koji god to bio - vrlo je neozbiljno.
"Ne glasam svojom vaginom", rekla je glumica Susan Sarandon, koja je podržavala Bernieja Sandersa. Samo zato što smo žene, ne znači da ne možemo donijeti političku odluku.
Na primjeru s početka, kraljice Elizabete II i premijerke Margaret Thatcher, njihovo neslaganje bilo je političke prirode. Elizabeta se - navodno - nije slagala sa strogim mjerama štednje koje je uvela Thatcher, ali je htjela stroge sankcije za Južnu Afriku, protiv čega je bila premijerka. Zar tu postoji skandal? Imamo samo dvije žene koje imaju različita mišljenja, ali to ne znači da se ne podnose ili da postoji nešto privatno iza toga. Kako su obje kasnije izjavile, nisu se slagale u svemu, no kroz godine suradnje razvile su prijateljski odnos i međudobno se cijenile.
Slažem se, ne zvuči baš spektakularno, ali kao što je Elizabeta II odgovorila svom suprugu: "Možda je to baš ono što nam treba."
