Jessica Stoyadinovich, globalno poznata kao Stoya, izaziva pozornost kad god i gdje god se pojavi - i online i offline. Rođena je u Sjevernoj Karolini, otac joj je porijeklom s ovih prostora, a majka iz Škotske. Još kao dijete željela je postati plesačica i pohađala je satove plesa već u dobi od tri godine. Školovala se kod kuće i diplomu srednje škole dobila prije šesnaeste godine. S obzirom na činjenicu da je njen otac radio u IT sektoru, Stoya je imala pristup tom svijetu još od malih nogu i, kako sama tvrdi, to je razvilo njenu ljubav prema tehnologiji. U kasnijoj dobi Stoya se preselila u Delaware, gdje je provela semestar na Delaware College of Art & Design, ali je ubrzo odustala od studiranja zbog izrazitih problema s autoritetima. Nakon preseljenja u Philadelphiju, pohađala je ljetni program na UArtsu. U to doba pojavila se u nekoliko glazbenih spotova bendova za koje, prema njenim riječima, "nitko nikada neće ni čuti". Nakon toga započela je svoju karijeru kao model poziranjem za erotske magazine i polako počela ulaziti u pornoindustriju. Pornografiju je otkrila kroz osobni interes za fetiš i putem forumaških grupa na internetu. Priznaje da je prije toga gledala nekoliko filmova za odrasle, koji su je jako zainteresirali, i ubrzo se sama našla u njima. Tako je već u listopadu 2007. potpisala ekskluzivni trogodišnji ugovor s produkcijskom kućom Digital Playground, a njen prvi film objavila je kompanija Jack\‘s POV 9 i tako je započela istraživati svoju seksualnost pred kamerama, shvativši da joj je to zapravo zabavan proces otkrivanja same sebe. Međutim, u tom poslu postaje jako uspješna i već 2009. osvaja AVN nagradu (pornografski Oscar) za najbolju novu glumicu u industriji.
U ožujku 2014. godine najavila je svoj dolazak u Srbiju zbog snimanja filma "Ederlezi Rising" redatelja Lazara Bodrože, prema scenariju Dimitrija Vojnova, u kojem tumači glavnu ulogu. Osim bavljenja filmom kao autorica i redateljica, uspješno se bavi i pisanjem. Redovito je objavljivala kolumne za Slate, Vice, The Verge te Refinery29, u kojima obrađuje teme seksualnosti. Pisala je i eseje za The New York Times, New Statesman, Esquire, The Guardian, Nilon, Playboy i XCritic, ali i renomirane akademske časopise koji se bave pornografijom kao temom. Svoju prvu knjigu, zbirku osobnih i kritičkih eseja, objavila je 2018. pod naslovom "Philosophy, Pussycats and Porn". Pristala je na ovaj intervju bez razmišljanja, sretna što može govoriti o omiljenim temama, poput toga kako umjetna inteligencija utječe na naše živote, prije svega na umjetnost, i je li moguće u vremenima u kojima živimo doživjeti iskonsku slobodu ili je to samo utopijska misao običnih ljudi.
Jessica, što vam se mota po glavi momentalno? Kako se nosite s realnošću ovih dana?
- Zabavno je što oba pitanja imaju isti odgovor. Stvarnost je postala toliko čudna - tako nestvarna - da sam zaokupljena knjigom "Simulakrumi i simulacija" Jeana Baudrillarda, koja argumentira da se stvarnost urušila u sebe prije nekoliko desetljeća kao neka vrsta neutronske zvijezde.
Možemo reći da multitaskate jer ste poznati kao glumica, autorica, kreatorica sadržaja, redateljica, model, spisateljica, ambasadorica brenda, ali i velika ljubiteljica mačaka. U kojoj se ulozi najviše pronalazite i zašto?
- U pisanju i istraživanju jer mi to čini više od pola mog radnog vremena. Pronalaženje prave knjige za čitanje ili osobe koju treba intervjuirati može biti dugotrajan proces. Srećom, mačke me tjeraju da multitaskam tako što većinu vremena sjede u mom krilu, na stopalima ili ruci. Trenutačno mi Piksel gotovo pa sjedi na glavi. Drugi fokus u mom radu bilo bi kreiranje sadržaja. Pisanje i kreiranje sadržaja najveći su prioriteti u mom rasporedu jer su to najpouzdaniji poslovi koje imam.
Vremena u kojima živimo mijenjaju se brzinom munje. Kada je riječ o umjetnosti, kako tehnologija i novi mediji utječu na percepciju umjetnosti danas? Mislite li da je tehnologija neprijatelj umjetnosti ili je obrnuto - da živimo u novoj eri kreativnosti?
- Tehnologija je većem broju ljudi olakšala stvaranje fotografija, videozapisa i muzike, dok su novi mediji olakšali ljudima da distribuiraju svoj rad i pokažu svoj rad široj potencijalnoj publici. Sve u svemu, mislim da je ovo sjajno - ima više motivacije za stvaranje i objavljivanje umjetnosti i više smo inspirirani dok smo izloženi različitim utjecajima. Jedan zanimljiv aspekt ove globalizacije sadržaja su načini na koje se sukobljavaju kulturne razlike - sve od konkretnih riječi do širih stavova ili smisla za humor.
Inovacije umjetne inteligencije (UI) u posljednje vrijeme izazivaju velike dileme u poljima umjetnosti i kulture. Je li ovo početak kraja ljudskog stvaralaštva i utjecaja umjetnika?
- Apsolutno ne. Svi ovi umjetnički pothvati umjetne inteligencije zahtijevaju ljudski doprinos: najprije da se izgradi program, a zatim da se kreiraju djela. Najviše što imamo je razgovor između ljudi i umjetne inteligencije koju smo stvorili. Mislim da ćemo vidjeti umjetnike koji se fokusiraju na to kako da se više angažiraju s UI i da ovo već postaje samostalna umjetnička forma.
U filmu "Ederlezi Rising" Lazara Bodrože tumačite ulogu Nimani, androida, koji je s Milutinom, jugoslavenskim astronautom, poslan na put u svemir. U kojoj mjeri taj filmski koncept najavljuje kakvi će biti odnosi među ljudima u bliskoj budućnosti?
- Željela bih vjerovati da će do trenutka kada budemo imali androide sa sviješću ljudi koji komuniciraju s njima biti tolerantniji i tretirati ih s osnovnim poštovanjem. Međutim, s obzirom na povijesne činjenice, nisam sigurna. Hoće li se budućnost odigrati kao odnos između Nimani i Milutina ovisi o tome hoće li ljudi objektivizirati i instrumentalizirati umjetnu inteligenciju dok ona postaje svjesna.
Kulturu konzumerizma obilježava pritisak da se bude netko drugi, pokušaj stjecanja karakteristika za kojima postoji potražnja na tržištu. Mislite li da svi polako postajemo neka vrsta proizvoda? Da svatko može sebe unovčiti?
- Možemo krenuti od realnosti da je rad prije interneta uključivao pritisak na radnike da steknu vještine za kojima je postojala potražnja na tržištu - radnici u tvornicama, farmeri, kancelarijski radnici, inženjeri... Moguće je da vidimo više fokusa na tome da budemo proizvod nego dio mašine koja ga proizvodi, ali čak je i to složeno. Da bismo "monetizirali sebe", što mislim da se odnosi na rad influencera na društvenim mrežama, moramo biti vlastita tvornica i vlastiti proizvod. Ovo je proširenje uloga potrebnih za preživljavanje u kapitalizmu, a ne zamjena.
Mislite li da velika umjetnost treba nešto govoriti o osobi koja ju je stvorila? Ili nije važno?
- Mislim da odlična umjetnost treba imati neki aspekt osobnog doprinosa stvaratelja - neku filozofiju, neku emociju, neki katalizator iskustva - ali mislim da je ideja da nam umjetnost nešto govori o stvaratelju isto tako mutna i nemoguća kao i ideja da je moguće u potpunosti upoznati drugog čovjeka. U povijesti, umjetnosti i društvenim znanostima moramo biti svjesni da naše osobne vrijednosti i vrijednosti naše kulture te vrijeme kroz koje promatramo događaj ili rad utječu na našu percepciju. Zanima me što mislite da nam "Ederlezi Rising" govori o Bodroži i smatra li on da ga vaša percepcija točno odražava.
Čini se da ste prilično uspješni kada je u pitanju pisanje. Kada ste shvatili da je pisanje medij koji vam pomaže da se izrazite? Planirate li možda napisati roman?
- Pisati sam počela početkom 2010., a sve kako bih izrazila ideje o kojima me novinari nisu pitali ili su ih izostavljali iz članaka kada bi me intervjuirali. Sad kad i sama pišem članke i intervjuiram druge ljude razumijem više o ravnoteži između predstavljanja nečijeg stajališta ili pune slike situacije i pisanja priče koju će čitatelj lako razumjeti, a da se sve to još uklopi u potreban broj riječi. Razumijem da pisanje romana može biti katarzično, ali me to u ovom trenutku ne zanima.
Kakav je vaš odnos prema modi? Mislite li da odjeća ima posebno značenje u našim životima?
- Odjeća, bilo da pratimo modne trendove ili nosimo jednostavne komade, apsolutno govori nešto o nama. Postoji diskurs o onome što Paul Schrader i Taylor Swift nazivaju odsustvom tišine. Postoji izreka "ne možete suditi knjigu po koricama", a u stvarnosti često odmah počinjemo graditi ideju o osobi na osnovu izbora koje donosi o svom izgledu. Primjerice, kostimi u filmovima i kazalištu nam govore o liku.
I za kraj, djelujete kao osoba koja odlično razumije slobodu. Dakle, možete li mi reći što znači biti slobodan?
- Radila sam s fotografkinjom Nadom Pleskonjić 2018. godine na njenom projektu "Što je sloboda za tebe?". Ona mi je postavila upravo ovo pitanje. Moj odgovor tada i sada je da je čista sloboda nešto što nitko od nas nije iskusio. Sjedinjene Države, koje se često predstavljaju kao "slobodna zemlja", imaju mnogo pritisaka na to kakav govor i kakva umjetnost se mogu distribuirati. Kapitalizam nas često tjera da radimo posao koji nije u skladu s našim vrijednostima kako bismo platili visoke troškove života, pristup zdravstvenoj zaštiti i pristup visokom obrazovanju u toj zemlji. I, često, sloboda za jednu grupu dolazi na račun slobode za drugu.
