Kad sam jednom odlučila da želim napisati članak o tome zašto mislim da bi svatko "morao" pročitati roman "Stakleno zvono" Sylvije Plath, počela sam shvaćati da je redukcija tog romana na bilo koji od mnoštva njegovih slojeva zapravo pogreška. Ako kažem - morate ga pročitati jer je u pitanju jedan od najvažnijih "ženskih" romana dvadesetog stoljeća, to nije fer prema romanu jer je on puno više od "samo" ženskog. Ako kažem - morate ga pročitati jer joj je stil pisanja zagušljivo fantastičan, to je bezobrazno pojednostavljivanje, jer "Stakleno zvono" je toliko više od stila. Ako se fokusiram na radnju - isto. Ako istaknem lik - isto. "Stakleno zvono" je sve to odjednom: i radnja i stil, i lik i emocija, i ženska jakost, i jakost uopće - ona ljudska, metarodna. Tankoćutna, halucinogena subjektivnost uglazbljena u unutarnji monolog protagonistice odjednom poprima oblik svega što nam je ikad bilo drago i mrsko, svega što smo voljeli i mrzili, i onoga što smo podrazumijevali, i onoga čega smo se odrekli. Još jedan je autor platio životom, da konvencije romana budu ponovno ispisane.
Ipak, reducirati se mora. Već samim činom govora, a kamoli pisanja, pristajemo na redukciju. To je jedna od prvih stavki u ugovoru koji potpisuju autor i čitatelj. I pisac je reducirao svoje misli dok ih je uobličavao, i mi ćemo ih reducirati dok ćemo o romanu govoriti. Na taj rizik smo odavna pristali, s njim ulazimo u bitku (ili ples) dešifriranja književnih kodova. Kako opisati Esther, protagonisticu romana - na što je svesti? Što odbaciti? Kroz koju kategoriju je predočiti? Klasa: Esther je devetnaestogodišnja studentica iz radničke obitelji, koja se osjeća nezadovoljno u svijetu raskošnijem od onog na koji je navikla. Dijagnoza: Esther je mlada žena koja se bori s depresijom te posljedično tomu završava u mentalnoj ustanovi. Bračni status: Esther je žena pretpostavljena muškarcu koji boluje od tuberkuloze, a koja zapravo ne želi stupiti u brak (pogotovo ne s njim). Esther je sve to i ništa od toga, a njene misli plove duž romana nošene doslovce vjetrom, bez kormila i motora, otvarajući nam uvid u jedno kompleksno, nepredvidivo biće koje će vas nasmijati kad biste najradije zaplakali, a rasplakati kad vam je do smijeha.
Život može izgledati ovako: čovjek se otisne u školovanje, prepozna se njegov talent, taj se talent nagradi, čovjek se zaposli, život mu je ispunjen materijalnim i duhovnim bogatstvom, izgradi karijeru, umirovi se i umre. A može izgledati i ovako: čovjek se otisne u školovanje, prepozna se njegov talent, taj talent se nagradi, čovjek se na to zbuni, potpuno se izgubi, padne pod teretom i, kojih pedeset godina prerano, također umre. I ta bolna spoznaja obgrljuje, na neki način, čitav roman. Pritom ne govorim nužno o fizičkoj smrti koja nastupi kad srce prestane kucati, a pluća disati, govorim o smrti ambicije, smrti nade, smrti duha koji potiče na istraživanje novog i nepoznatog. Smrt može biti ušuškana i u pristanak na kompromise, u podvrgavanje nametnutim normama, u pristanku na pravila igre koju ne želimo igrati. Je li Esther na kraju romana umrla ili nije - nije važno - jer njena se smrt prepoznaje već na prvim stranicama knjige. Dok sam je davnih dana čitala prvi put i nisam znala što me čeka, naletjela sam na ove rečenice, i bilo mi je jasno:
"Ima nečega obeshrabrujućeg kad promatrate dvoje ljudi koji postaju sve sumanutiji jedno za drugim, posebno ako ste vi jedina druga osoba u prostoriji. To je kao da promatrate Pariz iz prtljažnog vagona ekspresnog vlaka koji se kreće u suprotnom smjeru - svake sekunde grad postaje sve manji i manji, a vi osjećate da zapravo vi postajete sve manji i manji, sve osamljeniji i osamljeniji, dok se brzinom od gotovo milijun kilometara na sat udaljujete od svih onih svjetala i uzbuđenja."
I to je bila prva smrt kojom me beskrupulozno ošamarila Sylvia Plath. Druge vam neću otkrivati, jer nije na meni da vam dijelim te šamare - svaki je smješten na određeno mjesto i u određen kontekst s razlogom, i izdvajati ih iz romana također je zločinačka redukcija. Bilo kako bilo, Esther ćete pratiti kroz nekoliko etapa njezina života. U prvoj odrađuje ljetnu praksu u New Yorku. Druži se s dvije djevojke - raskalašenom, divljom, egzotičnom Doreen i mirnom, pitomom i naivnom Betsy. Dobro joj ide i ima podršku nadređenih, ali ne osjeća ni trunku ispunjenja dok gleda sve žene oko sebe kako uživaju u pruženoj prilici. Kasnije se vraća majci u Massachusetts, gdje tone sve dublje u svoje misli te se naposljetku podvrgava terapiji. Kad se u životu nema čemu okrenuti, okreće se viziji smrti. Tijekom cijelog tog mentalnog putovanja, okružuju je ljudi u kojima ne pronalazi razumijevanje. Vlastiti um jedini joj je suborac, i glavni protivnik kojemu se mora suprotstaviti.
Mjesec dana nakon što je "Stakleno zvono" bilo objavljeno, Sylvia Plath počinila je samoubojstvo. Imala je samo trideset godina. U nasljeđe je ostavila osam zbirki poezije, razne privatne zapise i ovaj roman, napisan pod pseudonimom Victoria Lucas. Neprepoznat u svoje vrijeme, danas je iščitavan s pažnjom kakvu zaslužuje. Knjiga je čak i ekranizirana, iako poprilično bezuspješno, a o samoj Sylviji odnosno njenoj romansi s pjesnikom Tedom Hughesom snimljen je film 2008. godine. Već se dugo najavljuje i nova ekranizacija "Staklenog zvona" od koje bismo imali razloga više očekivati, da nije najavljena prije punih šest godina. U međuvremenu se razmatralo i o promjeni formata i snimanju TV serije, ali konkretnog pomaka još nema. A dok čekamo, ne preostaje nam drugo nego čitati "Stakleno zvono" - opet, opet i opet. Sa svakim će nam čitanjem ponuditi nešto novo.
