Moj otac je preminuo prije 12 godina. I nemamo puno zajedničkih fotografija. On je bio prevelik frajer za takvu vrst rituala. Nismo ni imali život iz reklame. Sve što se događalo u reklamama i sretnim, toplim obiteljskim (filmskim!) sličicama kod nas se u kući nije događalo. Kao da nitko nije vjerovao u taj skript. Nitko, od nas članova. Ili možda još točnije – kao da se nitko nije usudio vjerovati da to može "izvesti", pa shodno – i nismo izvodili. Bili smo više od drame, egzistencijalističkih tema, i egzistencijalnih – dakako. Danas mi te nikada napravljene fotografije nedostaju. Nedostaje i taj nerealizirani "skript" sretnog života. Nedostaje "dokument" iluzije sreće. Možda su i ove fotografije na koje sam "pao" tek sporadična laž. Kako god...
Neki dan kada se pojavila fotografija američkog predsjedničkog kandidata Joea Bidena kako ljubi svog sina, duboko me je dirnula. Dotakla me i reakcija američke i šire svjetske (naše lokalne!) desnice odnosno njezinih medijskih pulena koji su se nad tom fotografijom zgražali. Zgražali su se jer su odgojeni bez ljubavi, jer je jedan vid ljubavi – onaj s ocem koji uvijek izostaje – naprosto – da, izostao. I to nije čudno - takav je nalog patrijarhalne kodiranosti društvenih odnosa. Današnji, suvremeni očevi kroz medijske naloge, a ponešto i preko obrazovanja, shvaćaju da ulogu imaju – i da je mogu dobro ili loše odigrati. Da mogu biti sa svojim djetetom, smiju sudjelovati u odgoju, potrebno je da pokazuju ljubav, nježnost, pažnju. Djelima, ne deklarativno. Postaju, čini se, sve svjesniji kako zbog toga neće biti manje "muškarci". Težak je to put, uvjeren sam. Svekoliki odgoj, onaj dohvatljivi i onaj nedohvatljivi poručivao je suprotno. Funkcija preodgoja tu je ključna.
Lijepo je vidjeti ljubav, premda ne pripadala tebi. Lijepo je vidjeti ljepotu bliskosti, one neutilitarne, one – nužne, i autentične. Bezuvjetne – roditeljske? Dakako da je fotografija tek zaustavljeni, manje ili više režirani trenutak, međutim geste zabilježene trajno ostaju. Stvaraju novu - kolektivnu memoriju. One su, valjda – ipak došle iz drugog "mjesta". Mjesta bliskosti? Vulgarna instrumentalizacija koju sprovodi desni politički spektar, poglavito je opasna za žene, i svakako za muškarce. Onaj tko sprovodi teror reguliranih i podijeljenih uloga u društvenim procesima, prvi je žrtvom vlastitog naloga. Ne zaboravimo to.
