Slučaj seksualnog predatora Miroslava Antića, kojeg je za silovanje prijavilo više djevojaka i žena, pokrenuo je lavinu u cijeloj regiji. Javljaju se mnoge glumice, umjetnice, studentice, novinarke... Žene iz raznih profesija, raznih država, jako različitih profila, ali s jednom stvari koja ih spaja - preživjele su seksualno nasilje. Neke još u osnovnoj školi, neke u srednjoj, na fakultetu ili kasnije u životu. Neke su doživjele verbalno uznemiravanje, vrijeđanje, diranje i seksualne ponude, dok su neke bile žrtve silovanja, i to ne samo jednom. Kakva god bila, iskustva su užasna i prati ih osjećaj straha koji traje godinama poslije, sram, gubitak kontrole i povjerenja. Ukratko, trauma.
Svatko tko je ikad doživio bilo kakvu sličnu situaciju, zna zašto dobar dio žena to nikad ne prijavi ili to učini tek godinama ili čak desetljećima poslije. Onima koji su imali sreće da to nisu doživjeli to nikako nije jasno pa često imaju potrebu javno - odnosno, najčešće u komentarima na internetu - obznaniti da žrtvama ne vjeruju jer nisu na vrijeme prijavile ili progovorile o nasilju.
Dogodilo se to sada, u slučaju glumice Milene Radulović i njezinih kolegica koje su prijavile Antića, vidjeli smo to i u slučajevima bivšeg šefa Autokluba Siget, Damira Škare, kojem se trenutno sudi zbog silovanja, predsjednika Hrvatske udruge poslodavaca Bernarda Jakelića, za čiji je slučaj nastupila zastara, ali i u slučajevima holivudskih zvijezda koje su progovorile o zlostavljanju koje su doživjele od Harveyja Weinsteina, Billa Cosbyja, Louis CK-a, Kevina Spaceyja...
Primijetili smo takve komentare ispod anonimnih svjedočanstava djevojaka i žena na Facebook stranici "Nisam tražila" pa smo odlučili pitati stručnjakinju zašto se to događa - da jednom zauvijek napišemo tekst koji možemo linkati svaki put kad netko napiše: "Zašto nije prije prijavila?"
Josipa Tukara Komljenović, sociologinja iz Ženske sobe - Centra za seksualna prava, kaže kako su razlozi za neprijavljivanje seksualnog oblika nasilja višestruki i vrlo ozbiljni.
"Prvi je činjenica da kao društvo još uvijek stavljamo odgovornost za proživljeno nasilje na žrtvu, odnosno na osobu koja ga je proživjela, a ne na počinitelja. To su pitanja poput: 'Što je imala obučeno?', 'Zašto se uopće našla s njim na tom mjestu?' i slično", kaže Tukara Komljenović. U ovu kategoriju idu i komentari koji zaključuju kako su si djevojke i žene "same krive jer su izabrale takvu profesiju".
"Nitko ne traži nasilje i nitko ga ne želi doživjeti. To je najjasnije kad imamo slučajeve u kojima su žrtve nasilja djeca - dijete nikako ne može tražiti da doživi seksualno nasilje. Istina je da nitko ne traži i ne želi biti žrtvom seksualnog nasilja, baš kao što nitko ne želi biti, primjerice, opljačkan. Moramo naglasiti, iako se čini samorazumljivim, da seksualno nasilje nema nikakve veze sa seksualnošću ili senzualnošću. To je vrlo težak oblik nasilja u kojem osoba drugoj osobi oduzima moć i kontrolu nad vlastitim tijelom. Pri tome nije važno je li se žrtva branila fizički ili nije, primjerice, osoba ostane mirna kako bi prevenirala druge ozljede. Nitko se ne pita zašto je muškarac iskoristio moć i autoritet koju je imao nad ženama i zlostavljao ih, nego ćemo se pitati zašto su one to dopustile. Počinitelji često koriste razne manipulacije kako bi ušutkali žrtve i prebacili odgovornost za zlostavljanje na njih. Govore im da im nitko neće vjerovati, da će dobiti otkaz, da će ih partner ostaviti, ne žele valjda da završi u zatvoru i da mu unište život i slično. Kasnije to isto žrtvama radi društvo", kaže Josipa Tukara Komljenović.
Kad govorimo o samoj glumačkoj industriji, upozorava da se u filmovima nasilje često romantizira, a žensko se tijelo prikazuje kao objekt, što može dati krivi dojam publici koja to poistovjećuje sa stvarnim životom. Ističe i kako je broj prijavljenih slučajeva seksualnog nasilja tek vrh sante leda.
"Prema nekim istraživanjima, čak 90 posto osoba koje dožive nasilje to nikada nikome ne kaže, a kamoli prijavi policiji. Podaci MUP-a za prvih 11 mjeseci 2020. godine kažu da je prijavljeno 147 silovanja. Prema podacima istraživanja ženskih organizacija, ali i iskustva nas u Ženskoj sobi te drugih organizacija, na jedno prijavljeno silovanje dolazi još 15-20 neprijavljenih. Seksualno uznemiravanje je još gore jer se ne pokreće postupak po službenoj dužnosti, nego pojedinka mora to učiniti sama, što dovodi do jako malenog broja prijavljenih slučajeva", kaže.
Tu je i tzv. mit o pravom silovanju, odnosno uvjerenje da se silovanje događa prema jednom scenariju, a taj je da nepoznati muškarac napadne ženu usred noći, u mračnoj ulici, prijeti oružjem i ostavlja fizičke ozlijede.
"Stvarnost je drugačija. U stvarnosti, najčešći počinitelji su osobe koje žene poznaju - partneri ili bivši partneri, prijatelji, djedovi, stričevi, profesori glume. Žene često ne prijave silovanje jer su u šoku i ne vjeruju da im se to moglo dogoditi, odnosno da im je ta osoba mogla to napraviti. Znaju i da im mnogi drugi neće vjerovati, što je činjenica. Mi kao društvo toleriramo ovakav oblik nasilja, mislimo da se nama to nikada ne može dogoditi", kaže.
Jedan od problema leži upravo u sustavu, odnosno činjenici da je pravosudni sustav spor, a kazne za počinitelje premalene.
"Minimalna kazna za silovanje u Hrvatskoj je 3 godine, i to od prošle godine. Prije toga bila je jedna godina. Osim toga, procesi traju jako dugo, najčešće su to slučajevi gdje ima malo ili uopće nema fizičkih dokaza. Razlog je baš protok vremena. Dalje, svi koji su prijavljeni, neće završiti na sudu, a oni koji završe - neće svi biti osuđeni. Brojke su, dakle, sve manje, kako idemo dalje, kaže Josipa Tukara Komljenović.
Razlozi neprijavljivanja, dakle, razni su i često im je uzrok upravo u osudi društva koja neminovno očekuje osobe koje su već proživjele traumu. Pa idući put kad se zapitate zašto netko nije prijavio zločin i uvjereni ste da biste vi postupili "kako je ispravno", vrijedno je i korisno zapamtiti kako ničije iskustvo nije jednako i ne postoji "ispravan" način reagiranja na traumu. Pitanja koja trebamo postavljati su: "Zašto netko zlostavlja djevojčice, djevojke i žene?", "Gdje smo zakazali kao društvo?" te "Tko su bili sudionici zločina - oni koji su za njegovo ponašanje znali, ali ga nisu pokušali spriječiti?" Ne zaboravite, osuđivanje žrtve i stavljanje odgovornosti za zlostavljanje na njih čini vas praktički sudonikom.
