Često sam neodlučan, kao da nikada ništa nisam napravio ili doživio u životu, kao da mi fali neko iskustvo koje će me pogurati u trenutku kada treba presjeći stvari. Ako narod kaže dva puta mjeri, jednom sijeci, kod mene je ta formula sto puta duža. Mogu mjeriti do iznemoglosti a da nikada ne uzmem škare u ruke. I tako prolaze dani, mjeseci, godine. Tako može proći pola života dok gledate u vrpcu koju treba presjeći. Ne mogu objasniti zašto je to tako, ali donošenje odluka mi nije jača strana. Uglavnom, sve radim stihijski, kako se probudim i često nikom, pa kao što vidite niti meni, nije najjasnije kako sam došao do određenih zaključaka.
Zbilja, divim se onim ljudima koji znaju što hoće u svakom trenutku, prodorno stavljaju svoje karte na stol i ne razmišljaju kakve posljedice to ostavlja na okolinu. Međutim, pitam se sve ove godine, postoje li pogrešne odluke? Zar nas sve odluke, koliko god bile fatalne, zapravo podsjećaju da razmislimo što zaista želimo? Doduše, to je mnogo teži put, ali za nekog tko se boji udariti šakom o stol, djeluje kao jedini mogući put.
Milijardu puta sam učio reći “NE”. U stvari, lažem, pokušavao sam usvojiti da taj odgovor postoji kao opcija, međutim nikada mi se nije desilo da autentično to i učinim. Duboko u sebi znam da će me određeno “DA” odvesti u još kompliciranije situacije od nelagode koju izaziva negativan odgovor, ali nešto u meni se uvijek buni, vuče me za rukav i stavlja ruku preko usta pa mogu samo kimnuti glavom - i tada je gotovo. Stavljanje sebe u tu poziciju vječitog taoca vlastitog života postaje naporno s godinama jer se dosta toga više ne može pokriti s tom rečenicom koju svi tako olako koriste - “riješit će se nekako”. Ništa se neće riješiti, ako mi to ne riješimo, to je bar jednostavno zaključiti, ali opet čovjek koji ima probleme poput mojih, koji skuplja pozitivne odgovore kao kupone iz dućana, u jednom trenutku se mora suočiti s tim neracionalnim odnosom prema životu. A najviše prema vremenu koje se u takvim slučajevima nekontrolirano troši i čovjek počne osjećati prazninu. Počne osjećati da ništa ne ovisi o njemu, nego o drugima, jer reći “NE”, znači povući granice. Ah, i to je još jedna lekcija koju sam pokušavao savladati, međutim izgleda da iz mnogih predmeta trebam ići na popravni ispit.
Međutim, postoji i ono vjerovanje da nikada nije kasno. S tim u vezi, pomirit ću se s činjenicom da meni treba duže vremena da shvatim dosta stvari. Jednostavno, nije mi jasno, nema mi logike, što ću. Istina, društvo vas tjera, svjesno ili nesvjesno, da mislite kako ništa niste napravili kako treba, jer uvijek ima primjera koji će vam pokazati i da su ljepši i bolji i uspješniji od vas, ali što uopće znači ako ste vi u dubini svoje duše nesretni i nije vam ni do čega. Ta usporedba s ostatkom svijeta samo vas uvodi u novo predvorje pakla u kojem možete ostati zauvijek zarobljeni tražeći od sebe ono za što možda niste ni sposobni. Elem, vjerujem da za sve postoji određeno vrijeme. Čovjek dođe, htio ne htio, na određeni stupanj svijesti točno onda kada mu je to potrebno kako bi iz najboljeg kuta sagledao gdje se zapravo nalazi.
A život je često nemilosrdan, neće vas pričekati da dođete sebi, nego se sve mora raditi u hodu. To vam je ona situacija na blagajni, kada se cijeli red živcira što netko sporo pakira stvari u svoju vrećicu. Kao: što sad radi, zašto nije pripremio novac na vrijeme, zašto mu ispadaju stvari ili je jednostavno u svom svijetu i ne vidi da je zbog njega zastoj. Zato nas ovo vrijeme u kojem živimo uči da moramo sve brzo raditi. Da ne razmišljamo puno. Da presijecamo i donosimo odluke i na svoju štetu, pa ćemo poslije vidjeti što ćemo. Kao da više nitko nema vremena da stane i kaže: „dobro, čekaj da razmislim”, jer taj maleni zahtjev da se zaustavi cijeli svijet bar na nekoliko sekundi dovodi u pitanje cijeli opstanak. Međutim, ništa se strašno neće dogoditi, bar sada tako mislim, ako na trenutak zatvorimo oči i zaista dođemo do zaključka “da ili ne”? Doduše, i “možda” je bolja opcija od odgovora koji ni ne znamo zašto smo ga dali.
