Zagreb nakon potresa

Danijela Stanojević: ‘U ovom filmu nema cenzure i nema uljepšavanja‘

30. srpanj 2020.
Sanja Bachrach Krištofić, umjetnica
Srđan Sandić
Srđan Sandić

O novom filmu, feminizmu, ali i medijskoj cenzuri govori novinarka i redateljica koja je promptno s novinarskim instinktom reagirala na situaciju s potresom.

Danijela Stanojević je novinarka, spisateljica i redateljica koja je nedavno snimila zanimljiv film "Žene to mogu!". Razgovarali smo o motivima ovog filma, protagonisticama koje daju drugačiju perspektivu na recentne društveno traumatične događaje u Zagrebu (potres i epidemija) te stanju u medijima.

Kako je uopće došlo do ovog filma i zašto ste odabrali protagonistice koje ste odabrali?

- Korona i potres 22.ožujka. To je dovoljan motiv. U takvim situacijama žene uvijek nose sve na leđima ili izvuku kraći kraj, prve su na meti otkaza. Žene njeguju stare, bolesne, psihički inkriminirane, a tako zatvorene uslijed karantene one su i žrtve obiteljskog nasilja, društvo ih zanemaruje, a ovisi o njima. O besplatnom radu kao što su njega ukućana, obitelji i svi razni drugi kućni poslovi od nabavke hrane, pripreme do brige za cijele obitelji. Ipak, žene su se ponovno snašle, unatoč godini koja nas je dočekala s velikim promjenama. Samoizolacija i odsječenost od normalnih aktivnosti otvorila je vrata mnogim nepravdama, zaradama na tuđoj muci, građenju političkih poena, pa tako i priliku da se nametnu novi zakoni, principi te se iskoristi umjetno stvoreni "vremenski vakuum" kako bi se promijenila društvena slika. Zagreb, glavni grad Hrvatske, pogodio je potres 22. ožujka, koji je uz virus posijao strah koji je zavladao društvom i dodatno onesposobio građane.

Protagonistice filma su tri snažne žene: Jasminka Sabol Mužinić, profesorica psihologije koja govori o strahu koji je zavladao životima građana u Zagrebu i Hrvatskoj te na koji način se ljudi suočavaju s posljedicama koronavirusa i potresa. Gordana Orsag Pasanec, aktivistkinja je koja govori o svojem angažmanu u poznim godinama gdje je odlučila da će svoje vrijeme posvetiti borbi za grad. Njezin aktivizam je politički angažiran gdje razotkriva novinarima i medijima sve devijacije vladavine gradonačelnika Milana Bandića. Sanja Bachrach Kristofić, umjetnica je koja govori o svojem strahu za egzistencijom i koja je žrtva potresa s obzirom na to da joj je kuću potres porušio. Ona se u potpunosti angažirala i oko promjene zakona za umjetnike. Ove tri protagonistkinje su pružile otpor, ali i veliku podršku zajednici. Svojim angažmanom mijenjaju situaciju u kojoj pomažu i rade progres koji će tek u budućnosti imati odjeka.

Film možete pogledati ovdje.

One prikazuju "stvarno stanje" grada Zagreba nakon potresa? Imate li osjećaj da o nekim stvarima nije dovoljno govoreno u medijima?

- Ove tri protagonistkinje su sjajne jer su iskrene. Sve je toliko spontano i prirodno snimano da je film ustvari postao politički. Zašto? Zato jer kroz tu njihovu priču mi dobivamo pravu sliku trenutka. Nema cenzure, nema uljepšavanja, kao u medijima. Između ostaloga, oni su imali tri uloge: zastrašivanje, kontroliranje i uljepšavanje situacije. Držanje ustajale vode. Mene je to ponukalo da napravim ovaj film bez cenzure sa ženama jer one iznose rješenja za svaku krizu.

image
Zagreb nakon potresa

Kako je vama kao novinarki otvarati temu medijske cenzure i što je posebice teško u istoj dokazati? Osim što vidimo izostanak određenih tema ili aktera?

- Novinarstvom se bavim od svoje 18 godine. Tada sam profesionalno počela objavljivati tekstove, a u međuvremenu sam prošla sve vrste medija. I sve to paralelno uz pisanje kratkih priča, još jedne novinarske forme koja je izašla iz medija prva i pretvorila se u umjetničku formu, književnost. To je jako dug profesionalni put koji je iznimno intenzivan i mislim da nema osobe na medijskoj sceni koja mene ne poznaje. Reći ću da se s cenzurom borim od te svoje 18 godine života. To je dakle bila 1996. i ne vidim pomaka osim što je sada perfidnija i mijenja svoja obličja.

image
Danijela Stanojević, novinarka i redateljica

Što znači baviti se danas "feminističkim" temama i kojoj tradiciji feminizma ste najbliža? Puno više se trendseterski autori i autorice deklariraju kao takvi – a to je najveća zamka svih takvih određenja. Zar ne?

- Ja sam feministkinja i to smatram jedinim ideološkim određenjem. Mene zanima javno priznanje za moj ogromni rad, a vas? Znači, ako vas zanima da dobro živite od svog rada, da ste prepoznati i priznati, te da vas se ne tretira kao "ona nam pomaže", već da ti kažu - sjajno vodiš ovaj posao, super si to odradila, odlična si liderica... Onda ste i vi feministkinja, bar što se mene tiče. Čini mi se da je trenutačno moderno isticati da si feministkinja, što naravno u mojem slučaju tako nije bilo. Mene su kolege na javnoj televiziji često zbog feminizma ismijavali pa bi mi govorili da sam homoseksualka i da ne znam kuhati. To je poimanje feminizma bilo ranijih godina, ali to mene nimalo nije obeshrabrilo, ja sam ionako uvijek u svom filmu. Davala sam podršku svojim urednicama koje su se onda manje bojale i osjećale su sa mnom bliskost u stilu podrške. To nisu dobile od muškarca iz 19. stoljeća, to su dobile od kolegice s posla i to je bio ogroman pomak. No, ja ću se i dalje boriti za bolju poziciju, plaću i priznanje. I tako sam lijepo gurala teme o ženama ali i o transrodnim osobama. Kod mene je uvijek cilj jasan i ja od njega ne odustajem.

Kako vidite političko polje koje stalno populistički koketira sa ženskim temama i pravima, a licemjerno ne progovara o stvarnim teškoćama koje žene žive u ovoj našoj zajednici?

- Često su me to pitali, a kad to pitanje čujem onda mi u glavi krene pjesma "Give Me A Reason To Love You", poslušajte je, riječi su jako dobre, sve objašnjavaju. Političari su zvijezde, žele biti voljeni i ostati na vlasti što dulje. Tko bi se toga odrekao? Dobro je nešto napraviti, ali ne pretjerivati. I konzervativizam je tu da se ne progovara o stvarnim poteškoćama, pa se tako, kod razgovora o ženskim pravima i problemima, uvijek javlja pitanje kako je muškarcima. Zalažem se za to da se žene educiraju po svim pitanjima: mi nemamo nikakvu edukaciju, ne osvještavamo žene, ne čitamo književnice, ne znamo izdvojiti ni jednu arhitekticu koja je projektirala značajnu zgradu u našoj domovini. Mislim da sam jasna. Sloboda traži znanje i jako je skupa, a ja volim skupe i dobre stvari i zato volim raditi na televiziji i filmu.  

image
Screen uvoda u film
------
image
Sanja Bachrach Krištofić, umjetnica

Kakvo je stanje s vašim književnim pisanjem i s novinarskim radom?

- Što se tiče novinarstva ja od njega ne odustajem, ali ga koristim za snimanje filmova, trenutačno. Kako biti novinarka u doba korone? Istupila sam u javnost i govorila o položaju novinara uz HND i HNS u ovo doba. Napravljeni su značajni pomaci, ali strahujem oko daljnjeg razvoja. No, što se tiče književnog pisanja trebao je već izaći na svjetlo dana roman radnog naslova "Kako ubiti svekrvu?", ali moj urednik Seid Serdarević i ja smo uzeli prvu pa drugu brzinu u vožnji. Želimo da to bude jedno uspješno književno umjetničko djelo. Nekako mi se čini da ću tek tada naići na priznanje za svoj rad. Roman je posvećen ženama i sviđa mi se što su te žene prave borkinje, one ne odustaju. Muškarci su također u romanu, ali svi su oni u službi politike i umjetnosti. Mislim da će biti pravo osvježenje jer se odmiče od provincije i od rata. Moj roman će biti sve ono što romani nisu ovdje na našem tržištu. Puno sam vremena u njega uložila i nadam se ishodu u najboljem svjetlu.