Filip Vest živi i radi u Kopenhagenu i Malmöu. Kroz performanse, instalacije, filmove i tekstove propituje queer ljubav, samoću i društveno konstruiranu žudnju u 21. stoljeću. Njegovi se radovi bave pitanjem kako se predmeti pretvaraju u ljude i kako se ljudi pretvaraju u objekte – te kako prostor u kojem živimo utječe na nas. Likovi su uvijek svojevrsni hibridi, negdje između apstraktnog i konkretnog, govornog i nijemog, između živog i neživog. Putem mobilnih telefona, zidova i prozora, oni komuniciraju te nužno pogrešno komuniciraju u ogromnoj mreži ˝malih i velikih stvari˝ koje utječu jedna na drugu, a događaju se nama svima.Tjeskobnim osjećajima bavi se upravo rad ˝Bed Made to Look Like Body˝ u kojem pratimo osobu koja sjedi u hotelskoj sobi i čeka spoj. Danas će na otvorenju glavne izložbe 12. Međunarodnog festivala Organ Vida u MSU-u izvesti i istoimeni performans te smo tim povodom razgovarali s ovim mladim umjetnikom pred kojim je, čini nam se, blistava karijera.
Seks, queer tijela i rodna igra neke su od tema koje vas zanimaju. Koje su poteškoće u predstavljanju i istraživanju ovih tema sada kada su ‘popularne‘ u suvremenoj umjetnosti?
- Ove teme i motivi su prepuni poteškoća! Javni diskurs o tim temama uvijek je iznimno polariziran, stoga mislim da je jedna od važnih stvari u otvaranju tih tema dodati im nijansu, dodatno zakomplicirati stvari, zaobići prečace, razgovarati o tome dok pričamo nečem drugom,dopustiti neizvjesnost. Ponekad radim vrlo transparentno s queer temama, kao u projektu "Foot Faul", koji je bio o danskom tenisaču Leifu Rovsingu kojemu je zabranjeno igrati tenis 1917. jer je bio gay i koji je na kraju otvorio vlastiti teniski teren 1921. godine. U drugim sam se projektima bavio idejom queer ljubavi na apstraktniji način. U filmu "Searching for Nigel" koji se temelji na istinitoj priči o ptici koja se "zaljubila" u betonski kip, priču koristim kao početnu točku za raspravu o odnosima među ljudima, životinjama i predmetima i različitoj dinamici u tim odnosima. Brine me popularnost ovih tema pogotovo kada postanu nešto "trendi", jer tada umjetničke institucije mogu jednostavno označiti njihov okvir i brendirati ih, a da zapravo ne odrade posao na polju rodne ravnopravnosti, stvarnog predstavljanja, uklanjanja queerofobije i rasizma, itd. Još jedna briga koju imam kada radim oko/s ovim problemima je da se vi kao umjetnik i vaš rad često možete staviti u kutiju koja će omogućiti vrlo ograničen ulaz u vaše djelo u odnosu na to kako se inače percipira i koja ga institucija prezentira pa shodno i posjetitelj sam. Na primjer, heteroseksualni posjetitelj mogao bi pomisliti: "Ovo je djelo o queer ljubavi. Ovo me se ne tiče." Iako se, naravno, zapravo tiče. Zato svoj rad često pokušavam učiniti dvosmislenijim. Ne vjerujem u koncept univerzalnog, koji dolazi iz ovog vrlo zapadnog kolonijalističkog razmišljanja, ali vjerujem u mnoštvo posebnosti koje su sve ˝zbrkane˝ u jednu stvar, u kojim se možete pronaći, možete se izgubiti, hodati cestama koje poznajete i ne poznajete. Stvarno se na kraju radi samo o empatiji.
Prvi put ste svoj komad "Bed made to look like body" (Krevet napravljen da izgleda kao tijelo) prikazali u Kopenhagenu 2021. godine, gdje su vas zamolili da napravite novo djelo kao odgovor na film "Tango" Zbigniewa Rybzcyńskog iz zbirke Nikolaja Kunsthal. Kako se to pretočilo u vaš komad?
- Film "Tango" ima vrlo jednostavan koncept u kojem gledate sobu dok se u sobu dodaje sve više ljudi koji rade različite svakodnevne radnje. Sve je to jedna velika koreografija u kojoj se različiti likovi nikada ne dodiruju niti međusobno komuniciraju dok soba postaje sve krcatija. Ono što me najviše pogađa u ovom komadu je osjećaj usamljenosti, da su svi ti ljudi zajedno u sobi, ali se ne mogu povezati jer su zapeli u svojim "peripetijama". Važno je reći da je vrijeme kada sam dobio poziv za izložbu bilo jedno od Covid-valova u Danskoj, pa su mi se misli o izoliranosti (ili osjećaju) također rojile. Još jedna stvar koja me jako zainteresirala za "Tango" je tajming kada na kraju filma, kada je soba nevjerojatno krcata, u trenutku kada netko ustane sa stolice ili kreveta druga osoba sjedne ili legne i u trenutku kada netko izlazi na vrata, netko ulazi na ta ista vrata. To me natjeralo da razmišljam o tome što se može dogoditi kada se dvoje ljudi koji bi se trebali sresti, na kraju izostave zbog nesporazuma. Čekaju pod dva različita sata na istoj željezničkoj postaji, odnosno ulaze i izlaze na dvoja susjedna vrata u istom trenutku. I mislim da je to bilo ono što je postalo polazište za "Bed Made to Look Like Body", čekajući spoj koji nikad ne stigne (ali ovdje je nesporazum možda u tome da se emocionalno nađete na dva različita mjesta). U svom radu pokušao sam ući u dijalog s Rybczynskim o usamljenosti, nemogućnosti povezivanja s drugim ljudima i rastakanju vremena. Novi element u mojoj izvedbenoj praksi prošle godine bila je suradnja. Nedavno sam radio komad "Bunk" s tri plesača i koreografa, gdje smo se bavili s konceptom nesanice kako bismo istražili osjećaj zaglavljenosti, usamljenosti i čekanja na nešto za što ne znate točno što jest. Tijekom radionica dijelili smo uspomene iz djetinjstva, blagdanske snove i smišljali seksualne fantazije. Sve su te priče potom ušle u djelo i pretvorile se u komad od jednog sata s nemirnom koreografijom i tri monologa koji sadrže tu čudnu mješavinu nostalgije, želje i tjeskobe.
Kako biste objasnili svoje prakse u području izvedbenih umjetnosti? Što vas zanima? Naravno, pričanje priče.....
- Da, mislim da je razlog zašto sam se zainteresirao za izvedbu taj što su pripovijedanje i likovi u srži mog rada. Kazalište me oduvijek zanimalo zbog načina na koji ponekad govori stvari izravnije od vizualne umjetničke scene i ne boji se zvučati banalno. Naravno, u kazališnom svijetu ima i puno konzervativnih ideja kada je riječ o dramaturgiji, glumi i tako dalje, ali pokušavam posuditi neke od meni najzanimljivijih elemenata i raditi s njima u kontekstu vizualne umjetnosti. Oduvijek sam pomalo "bio između dva stolca", kako u profesionalnom tako i u osobnom životu i mislim da mi je izvedba omogućila kombiniranje različitih interesa: pripovijedanje, tijelo, instalacije, rekvizite, zvuk i još mnogo toga.
Što "dobra priča" treba imati, uključiti, odbaciti?
- Za mene je dobra priča ona koja djeluje na mnogo različitih razina i može pronaći savršenu ravnotežu između nijansiranja i složenosti, ali u isto vrijeme je i pristupačna. Želim stvarati priče u kojima postoji element nečega što možete razumjeti i nešto što (još) ne možete sasvim razumjeti. Gdje se nalazi dubina i kritičnost i zabava, suze i smijeh, ranjivost, ozbiljnost. Zanima me kako djelo može funkcionirati s apstraktnim poetskim svemirom dok u isto vrijeme razgovara s vrlo specifičnom političkom stvarnošću.
Ranjivost, usamljenost i raspadnuto vrijeme neke su od "top" tema našeg političkog/medijskog i umjetničkog polja. Čini se da ove pojave ne možemo tako lako objasniti.... Što vam predstavlja izazov kada pristupate ovim "motivima"?
- Da, to su tri komplicirane teme koje su često povezane i koje se preklapaju, ali su ujedno i vrlo različite. Samoća je u našem društvu još uvijek veliki tabu, iako se svatko u nekom trenutku osjećao usamljeno, to je nešto o čemu se često ne usuđujemo izravno progovarati niti razgovarati. Kada se ne možete povezati s ljudima, ili čak kada možete, ali se i dalje osjećate usamljeno, pitanje koje si mnogi ljudi postavljaju je, otprilike ovako konstruirano: "Imam puno prijatelja, pa zašto se još uvijek osjećam usamljeno?" Usamljenost je naime, ispunjena s toliko sramotnih osjećaja s kojima se ne želimo uvijek suočiti - pa pretpostavljam da je izazov zapravo ostati s tim neugodnim osjećajima i natjerati gledatelja da ostane s njima. Vrijeme je nešto što smo se uvijek trudili razumjeti, način na koji se naša percepcija istog mijenja u odnosu na naš kontekst. To je tako čudno i mislim da je za mene glavna točka bila to kako čekanje na nešto "naplaćuje" vrijeme namjerom i emocijama - i kako na kraju čekanje može potpuno rastvoriti vrijeme i sebe samo, kao takvo. Općenito, imamo ograničen jezik za sve ove teme. Slično je to našem "rječniku" kada su u pitanju želje, ljubav i seks. Što je čudno budući da te stvari zauzimaju toliko mjesta u našim životima. Čini se kao da želimo i očekujemo toliko od ljubavi, a koristimo tako malo vremena da zapravo radimo na tome da je razumijemo.
Vaš kratki CV na webu kaže da ste zainteresirani za ispitivanje queer ljubavi, usamljenosti i žudnje u 21. stoljeću. Za mene se čini da je želja glavni problem – povezana je s brutalnim kapitalizmom želje....
- Da, potpuno se slažem. Želja je tako teška tema zbog načina na koji je seksualno oslobođenje postalo komodificirano kapitalizmom. Znamo li uopće više koje su naše želje? To je tako blatnjav teritorij, ali mislim da moramo ostati u cijelom ovom neredu i pokušati stvarno osjetiti i shvatiti gdje se možemo naći među svim tim željama koje nam, primjerice, filmska industrija i reklame govore da bismo trebali imati. Možda se želite predati ili možda želite imati moć nad nekim drugim i ponekad je teško navigirati kada je to sjajna, slatka, zdrava potreba i kada je vaša želja da, na primjer, postanete ništa, povezana s nečim mračnijim, nečim otrovnim, nečim egzistencijalnim. Maggie Nelson lijepo piše o ovom blatnjavom teritoriju u svojoj novoj knjizi "O slobodi". Slučajno sam također posudio naslov za moj komad "Krevet napravljen da izgleda kao tijelo" iz rečenice u pjesmi Maggie Nelson, iz njezine druge knjige "Shiner". Moja izvedba je ujedno i o tome koliko se fokusiramo na ono što druga osoba želi i kako te percipira da zaboravljaš što želiš sam, i na kraju tko si.
Vaš rad se također bavi načinom na koji se objekti "pretvaraju" u ljude i kako se ljudi pretvaraju u objekte – te kako prostor u kojem živimo utječe na nas. Možete li nam objasniti više taj interes....
- Oduvijek su me zanimali svi ti objekti kojima se okružujemo kao i različite arhitekture, prostori u kojima živimo. Mislim da je fascinantno kako pravimo sve ove kuće i oblikujemo sve te objekte tako da pristaju našim tijelima, a onda ih počnemo koristiti i ona nas počinju povratno formirati. Dakle, postoji ta čudna dinamika koja se kreće naprijed - natrag između predmeta koje izrađujemo i načina na koji nas, kakvima nas oni "čine". Pitanje kako ponekad i objekte pretvaramo u ljude vezano je uz antropomorfni pogled, koji je vrlo važan element u mojoj praksi, i kao subjekt i kao metoda. Kao djeca, većina nas antropomorfizira i personificira sve, od neživih predmeta preko životinja do apstraktnih koncepata. To je nešto duboko ukorijenjeno u našu tradiciju pripovijedanja. Bezbrojne bajke i mitovi kroz stoljeća davali su smisao nečemu kompliciranom ili na drugi način neobjašnjivom dajući mu ljudske osobine. Puno moderne dječje literature prikazuje životinje i predmete koji govore. Ali čak i znanstvenici antropomorfiziraju u svojim proučavanjima životinja. Ne možemo ne vidjeti sebe u svemu. Antropomorfni se pogled na mnogo načina još uvijek smatra nečim infantilnim, ili čak neetičkim u slučaju znanosti. S jedne strane, antropomorfni pogled može se promatrati kao opsjednutost sobom u prirodi i kao nešto što pokušava ponovno potvrditi da su ljudi zapravo središte svijeta, mjera svih stvari. No, s druge strane, antropomorfiziranje bi umjesto toga moglo biti nešto što rastvara hijerarhiju između ljudi i životinja, živih i neživih objekata. Filozofkinja Jane Bennett tvrdi da "trebamo njegovati malo antropomorfizma – ideju da ljudska djelatnost ima odjeka u neljudskoj prirodi – da bismo se suprotstavili narcizmu ljudi koji su zaduženi za svijet." Mislim da je to također povezano sa psihološkom projekcijom. Uvijek je riječ o moći i pasivnosti, o subjektima i objektima, akterima koji govore i ne govore. Kada smo zaljubljeni, ponekad druge ljude pretvaramo u objekte ili se pretvaramo u objekte.
