Daria Lorenci Flatz je Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu upisala 1995. u klasi profesorice Neve Rošić s kojom je sada zaigrala u zaista važnom filmu "Mater", Jure Pavlovića zbog kojeg smo prvenstveno i dogovorili ovaj razgovor. Jedna od naših najnagrađivanijih glumica i nositeljica glavne uloge filma kojeg možete ovog ljeta gledati duž naše obale*, raspričala se o raznim stvarima: glumi, procesima, sumnjama, anoreksiji i radu na sebi . No prije nego odaberete destinaciju na kojoj ćete pogledati "Mater", pročitajte što nam je još sve ispričala 44-godišnja dramska prvakinja zagrebačkog HNK, zaljubljenica u ples, sport i naravno - glumu.
Ponovno glumite povratnicu, opet ste "neshvaćena", "poluprihvaćena". Kako je raditi s takvim materijalom u odnosu na vaše slično intimno iskustvo?
- U ovom se filmu, a djelomično i u "Oprosti mi za Kung Fu", nisam osvrtala na svoj odnos s roditeljima, već više na činjenicu da sam osoba koja je iseljena, izmještena, koja se uvijek negdje vraća, dolazi. Jednom kad se izgubi korijen, to je rana koja ostaje. Ima tu ljepote, slobode i širine, da se ne zavaravamo. Međutim, kod tih povrataka dolazi do bolne situacije. To sam vukla iz svog iskustva, iz svoje emotivne mape. Što se tiče odnosa s majkom, to je kombinacija svega što smo u ranom djetinjstvu doživjeli, a što nas poprilično određuje, uvijek je kompleksno i raznovrsno, i s tim se više manje bavimo cijeli život. Rijetko je taj odnos isključivo negativan ili pozitivan, obično je to cijela paleta emocija, ali čovjek vuče iskustva iz svih odnosa.
Koji aspekti ove nove uloge su, da iskoristim medijski žargon – bili za vas "najtoksičniji"? Je li bilo trenutaka u kojima ste se zapitali "kako ću ovo izvesti"?
- Najgore stvari, najveća smeća iz odnosa zapravo volim reproducirati. To ostavlja traga na taj dan, kada radiš neku od tih težih scena si jako iscrpljen i zaista ti treba odvajanje od ljudi. Kao da je kamion prešao preko tebe. Sama uloga nije bila tako toksična, iako se radi o teškom odnosu majke i kćeri, zahtjevniji je bio način snimanja. Scene snimane u jednom kadru, zbog čega je bilo puno ponavljanja jer nema klasične montaže nego se u tejku moraju poklopiti svi aspekti i to je zahtjevno, dosta me iscrpljivalo. Snimanje je trajalo deset sati, 43 dana, tako da tu imate taj kumulativni efekt proživljavanja Jasnine introvertiranosti, trpljenja.
I što onda činite?
- Najradije bih legla u mračnu sobu i bila u tišini – naravno da si to nikada ne priuštim, već se okolo zezam. Treba mi često dekompresija. Muž me jednom upozorio da nikada ne odgovaram na mailove i poruke nakon predstave, i obično su ljudi tog svjesni. Tog pomaka, energetskog i psihičkog. Treba vremena da se to vrati na mjesto.
S obzirom na to da podučavate glumu mladim ljudima – što im kažete da ona jest?
- Kod glume je ili nešto uvjerljivo pa se to čuje i vidi ili to nije. Najčešće se čuje ta optužba. To nema nužno veze s tim da li je to neka dokumentarna gluma ili je u pomaku, karikatura. I ona, naime, može biti istinitija ili lažnija. Najvažnije je da čovjek radi "iz sebe", koliko god to zvučalo kao najgora floskula. Često se izmjestimo iz sebe, i to traženje je važno jer mi radimo kroz režijsku uputu. Bez obzira u koje ekstreme i ekstenzije idemo prilikom toga, važno je da i u tim izmještanjima nađemo sebe da opet bude kroz osobnu istinitost, da bude organsko, da ne škripi. To je kao da okrećeš neki navoj pa škljocne kad dobro sjedne ,dok zapinje i ne sjeda - nije dobro. Čuje se, osjeti se da je nešto krivo.
U kazališnoj praksi se dosta lako barata psihologijskim terminima. Kada ste vi postali svjesni "što ste i tko ste"?
- Teško pitanje jer ja i dalje ne znam ni što sam ni tko sam. Obično to pokušavam otkriti ,prepoznati, osvijestiti, to tražim u sebi. Ono što reproduciram mi je kao zrcalo u kojem se ogledam, informacija koja mi se vraća i iz koje pokušavam dobiti odgovore o sebi i životu, svijetu. Recimo, u filmu ljudi žele onu tebe koja je najtočnija, najintenzivnija, žele da radiš ono što radiš najbolje ili najlakše. Kada sam pitala zašto su me uzeli za ovaj film, odgovor je bio sličan svim drugim odgovorima koje sam dobivala: "jer djeluješ kao osoba koja može nositi teške ljudske drame". Ljudi se naviknu na način na koji te se najbolje ili najlakše percipira, dobiješ etiketu, da to tako kažem. Mene je dopalo ovo. U filmovima uglavnom igram likove koji dosta šute s trpnim radnjama, a ja privatno nisam takva. Uglavnom se ne gasim. Zanimljivo je da u umjetničkom smislu ljudi vide taj dio koji mogu nositi. On jest također moja nutrina. Kod mene je ulazak u sebe bio osjetiti brisani, nulti prostor sebe – tu mi je gluma bila od velike pomoći.
Gluma tu onda dolazi kao identitet? Ili?
- Ona je najčistiji dio mene jer smijemo krenuti iz nule u zadane tekstove, likove. U životu je to drugačije jer smo u predstavi već rođenjem. Gluma je za mene bila kao neko duhovno putovanje. Možda glupo zvuči i stidim se dok to govorim. Gluma kao trupa, kao sveti prostor, kao opredjeljenje, kao mjesto meditacije i molitve, kao mjesto gdje čovjek može sve izbaciti iz sebe i raditi sa sobom što god želi. Ona je za mene uvijek psihijatrijski kauč.
Koliko ste bili zadovoljni sa svojim glumačkim reprezentacijama? Kao izvođačko tijelo? Možda da i feministički sagledamo vaš opus – od Nore do Lulu, obje predstave u HNK Zagreb? Kako ste "osvajali svoje tijelo"?
- Imam dugu povijest (ne)prijateljstva s vlastitim tijelom. Bolovala sam od anoreksije. Akademija mi je bila ponovni ulazak u egzistenciju koja mi je pripadala i bila oduzeta odlaskom iz Sarajeva za vrijeme rata. Nikada nisam zbog toga išla na dugotrajnu terapiju. To je komplicirana priča. Treba se ići doktorima. Fokus mi se prebacio na život i sve ljude oko mene. Problem s tijelom je bio prisutan, varirala sam s kilažama, i već sam se u svojoj prvoj predstavi skidala gola. Moja opsesivnost s tijelom traje od najmlađih dana – od baleta, anoreksije do tog što sam voljela ekshibicionizam na sceni. U suštini sam naci s tijelom - i scensko predstavljanje istog. Volim vidjeti trenirana tijela na sceni, ona mogu biti debela ili mršava, ali trenirana. U meni i dalje postoji začudnost spram tijela – tijelo je specijalni događaj, poseban efekt. Volim s njim raditi. S njim sam čudno narcisoidna. Tijelo je uvijek "sada", ono je performersko, ono je začudno, meditativno. Tijelo je za mene početak kazališta, ono je provokacija, ljepota, sablažnjivost, iznenađenje. Tijelo je ulaz u prostor izvan uma, a u tom prostoru se događa kazalište i umjetnost.
Kako ste u recentnom političkom razdoblju osjećali pokretanje ovih tema oko ženskih pitanja, i iznova ženskog tijela kao glavnog resursa desnih politika kojim manipuliraju? Je li se radilo o mimikriji?
- Za mene je to nazadna retorika i ne znam to shvatiti niti osjećati. Ti ljudi možda to za sebe mogu reći s obzirom na svoju religioznost. U svoje ime smiješ govoriti, ali ne u ime drugih. Ne smijemo govoriti apstraktno o nerođenima i njihovim pravima. Ja želim dijalog sa suprotnim stajalištima – to je pitanje civiliziranosti. Iz pozicije osobe koja ima troje djece mislim da, iako mislim da to pravo imaju svi, rodili ili ne, imam pravo na izbor. Vrlo sam svjesna što je sve potrebno da bi se podiglo jedno dijete, odgojilo i dalo mu sve što treba. Niti jedno dijete ne zaslužuje doći na svijet u ruke nekoga tko ga ne želi. Iako se ne mogu i ne želim pozivati na religiju. Ako je priča o vječnom životu, onda nema straha – duša će već naći svoj put na druga vrata. Nek me demantiraju upućeni. Treća stvar – to sigurno nije ugodno niti jednoj ženi. Osobno nikada nisam bila na abortusu, i sigurna sam da bi mi to bilo teško. To nije pitanje zabave i ljude treba odgajati, ali ne zabraniti pravo na izbor. Točka.
I za kraj, malo o modi i ljepoti. Kakav je vaš odnos prema modnim izrazima?
- Prije svega sam fascinirana ljepotom i kreativnošću, to me uvijek ostavi bez riječi pa u tom kontekstu imam strast i prema ljepoti i kreativnosti u odjeći. U kozmetici, prema društvenim mrežama, nemam baš neki specifičan stil i različite stvari mi se mogu sviđati. Mislim da se i po tome vidi da sam glumica: stvari me mogu uhvatiti pa pustiti zavisno u kojoj se koži u nekom trenutku bolje osjećam, nisam dosljedna ni u čemu osim u vježbanju. Za premijere me oblači Lana Puljić, vlasnica brenda Lokomotiva. Volim seksi stvari, a opet da su jednostavne, da imaju nešto čisto i nenametljivo u sebi, ili da su malo lude, ili malo retro. Od svih stilova najviše sam hipi: volim traperice, široke hlače visokog struka, kaubojke i haljine svih vrsta. Volim jako kratko i jako dugo, gola leđa i dolčevite, velike mašne, male torbe ,velike torbe. Kako obožavam sport, tako obožavam i sportsku odjeću - trenirke, flisove, dukserice, šuškavce, tenisice.
Što se tiče kozmetike surađujem s brendom Novexpert jer mi njihova kozmetika jako odgovara, prirodna je, visokokvalitetna, raznovrsna. Koristim njihove hijaluronske boostere, vitamin C, repulp maske i još razne čarobne stvari. Redovito treniram kod sebe u "4 sobe". Od programa imamo jazz dance, yogu, suvremeni balet pa ih sve kombiniram, a uz to i puno hodam sa svojim dječacima i našom šarplaninkom Diyom. Isprobala sam i filere, jednom čak i botoks, ali sam vrlo oprezna s tim jer sam karakterna glumica i moram zadržati mimiku i starenje. Jako volim mezoterapiju za lice jer mi dobro nahrani kožu. Rado bih operirala ponešto, ali me previše strah, tako da vjerojatno neću nikad ništa.
* Raspored igranja filma "Mater": Ploče / 28.7., Metković / 31.7., Jelsa / 1.8., Hvar / 6.8., Supetar na otoku Braču / 7.8., Bol na otoku Braču / 7.8., Dubrovnik / 12.8., Šibenik
