Doslovno letim hičkokovskim stubištem stoljetne zgrade u centru Zagreba, uvjerena kako ću nedjeljno jutro provesti s mojom omiljenom inkarnacijom agenta 007. Sigurno ga se sjećate, Seana Conneryja u "Goldfingeru" iz ‘64. Podatak da je Connery počeo ćelavjeti s 21 godinom i u svakom filmu o Jamesu Bondu nosio periku za mene nimalo ne umanjuje činjenicu da je baš on početak i kraj fikcijskog kralja špijuna iz erotskih snova barem svake treće žene.
Vrata ludog stana prožetog atmosferom filmskog seta uz dašak muzeja s velikim platnima otvara mi markantan visoki frajer... znači, ovako uživo izgledaju profesionalni košarkaši! Sad mi se već više čini da ću se družiti sa suvremenom verzijom mladog Marlona Branda ili Alaina Delona.
Uvaljujem se u ludi žuti kauč i palim diktafon. Odmah mi je postalo jasno da je prekoputa mene upaljen kamin topline, dok spontano pridržava svoju nogu, savijenu elasticitetom profesionalnog gimnastičara. E, ovo je čovjek tijela, sporta i kondicije - šapuće mi unutrašnji glas. Moj skener počinje bilježiti: Davor Tomić je kompleksan lik. Brutalno transformabilno lice. Direktan, otvoren, iskren, ranjiv. Snažan, prisutan, osjetljiv, senzibilan. Otvaramo njegovu filmsku kapsulu.
U jednom trenutku s nama sjede i hologrami Freuda i Junga, dok naš razgovor poprima okus psihoterapije. Protagonist, čini se, uopće nema problem sve staviti na stol. Na svom putu do glumca s ozbiljnom perspektivom sudarao se s mnogim preprekama i karmičkim stranputicama, no uspio ih je slomiti. Oslobođenje od svih strahova koji ga prate od djetinjstva pronašao je ispred kamere.
Za sebe kaže da je odrastao u obitelji rastrganoj između uspjeha, karijere i zaštitništva. Nakon nekoliko sati odlazim potpuno nesvjesna da je ovo bio intervju, svjesna da on ipak jest James Bond. Ne zbog sedam jezika koje govori i otprilike sedamdeset sportova kojima se bavi. Nego zato što je u samo četrdeset godina proživio nekoliko filmskih franšiza.
Za početak malo Freuda…
U Bjelovaru je udahnuo život. Rekli bi svjedoci - djetinjstvo idile. Tad je harala "kultura ceste". Djecu je odgajala priroda uz nužnu asistenciju roditelja i bake. Bio je abnormalno hiperaktivan u usporedbi s vršnjacima. Pokret, pokret, akcija i divljanje. Opsesija stolnim tenisom. Treninzi svaki dan. Potpuna disciplina...
"Dovoljno je reći da mi je apsolutni idol i opsesija bio Superman. Molio sam baku da mi sašije njegov plašt jer sam dosta često planirao poletjeti s balkona. Bio sam svadljiv, konfliktan i mislio sam da mogu sve. Ipak sam nekako plivao kroz sustav. To me činilo živim i vidljivim. Rano sam osjetio animalnu potrebu za sportom. I bio sam znatiželjan do boli."
Davorovi roditelji bili su atipični primjerci tog vremena. Mama je magistrirala ekologiju i bila je "genijalni um" koji uvijek želi nešto više. Mag za pronalaženje onog boljeg. Žena koja može sve...
"Ona je sa samo četrnaest godina otišla na školovanje u Zagreb. Preživljavanje joj je bilo u kostima. A roditeljsku ljubav je doživljavala kroz opsesiju da dvije godine starija sestra i ja imamo apsolutno sve. Umjetnica kontrole i manipulacije novcem. I ovo govorim iz pozicije ljubavi i razumijevanja. Ugradila mi je ta Supermanova krila da stvarno mogu poletjeti. Slala nas je u kampove u Švicarsku i Englesku. Proputovali smo pola svijeta. Grčku, Tunis, Keniju, Tajland. Inzistirala je da manijakalno učimo jezike. Širila nam je vidike."
Tata je bio inženjer brodogradnje. Introvertni intelektualac, racionalni tip kojem nije bilo lako emotivno se izraziti...
"Uvijek je sve držao u sebi, ali se trudio na načine koje je mogao. Naučio je fenomenalno kuhati, pa bi nam kuhao s puno ljubavi. Tati je bilo teško izgovoriti ljubav. Reći da je ponosan na mene. Nije mogao probiti te barijere pa sam često imao osjećaj kako sve što radim nije dovoljno. A doista sam bio dobar u svemu što sam radio. Iz današnje perspektive znam da su roditelji dali svoj maksimum, a sestri i meni priuštili sve što su mogli."
I onda počinje sekvenca rata. Sa samo devet godina započinje novi život u Engleskoj. Na početku bez mame i tate. Potpuni rez. Isprva je sa sestrom živio u boarding školi za strance, a kasnije su im roditelji unajmili stan u Londonu i upisali ih u pravu školu. Kasnije je, nakon rata, cijela obitelj živjela na relaciji Hrvatska - Engleska, a Davorovi roditelji bavili su se trgovinom i nekretninama...
"Moji roditelji i mnogi roditelji tog vremena ne razumiju riječ ‘trauma‘, da je to nešto što se generacijski prenosi. To ne mora biti neki težak traumatičan događaj da bismo je ipak nosili u sebi. Kroz intenzivan rad na sebi shvatio sam da ih svaki čovjek ima ako tijekom djetinjstva nisu zadovoljene sve tvoje potrebe. Vani su ljudi puno osvješteniji o tim stvarima. Mi imamo i tu neku kulturološku istraumatiziranost koja nam definira stvarnost. A opet smo satkani od nekog hrabrog balkanskog ludila koje nas može daleko odbaciti u odnosu na druge kulture."
Od desete do petnaeste godine profesionalno igra tenis. Proputovao je cijeli svijet i natjecao se i na svjetskom juniorskom turniru Orange Bowl u Miamiju...
"Napustivši svoj rodni grad Bjelovar, tata je na nekoj razini doživio gubitak svojeg identiteta u Hrvatskoj. Nedostajali su mu prijatelji i otvorio mu se novi prostor koji je usmjerio u moju tenisku karijeru. Na neki način postao sam njegov ‘projekt‘ u koji je želio sve uložiti i od kojeg je htio napraviti najbolje. Vozio me na treninge i sva energija bila mu je u tom fokusu - ja kao profesionalni tenisač. Dok se nisam ozlijedio. Bilo je tu puno boli. Razočaranja. Tatinih projekcija. Kad sam se nekako skupio, upao sam u londonski košarkaški klub. Tad moja ljubav postaje i zauvijek ostaje košarka."
Košarkaška sudbina...
Obrazovanje mu je oduvijek u krvi. To je obiteljsko "must have" nasljeđe. I tu nije bilo kompromisa. U Londonu je završio školu St Paul‘s, u Zagrebu XV. gimnaziju (poznatiju kao MIOC), upisao je FER, ali je nastavio studirati u inozemstvu. Na londonskom Imperial Collegeu diplomirao je kompjutorske znanosti. I paralelno vozio intenzivne košarkaške treninge uz predavanja iz matematike i računalstva...
"Valjda je ta nevjerojatna količina energije koju nosim u sebi presudila da mogu paralelno voditi dva života u jednom danu. Ali stvarno sam bio lud za košarkom. Igrao sam za klub London Towers, koji se natjecao u Euroligi, pa sam igrao i protiv vrhunskih momčadi Barcelone, Real Madrida, Žalgirisa... Bio sam član juniorskih momčadi KK Zagreb i KK Dubrovnik, kao i hrvatske reprezentacije do dvadeset godina. Odlazim igrati i u Italiju. S 23 godine dobivam ugovor u Njemačkoj. Tamo sam konačno bio 100 posto posvećen košarci. Tu sam stasao u pravog igrača. Imao sam slobodu igranja. Savršenog trenera. To pamtim kao miran period života. Slobodan. Dok se nisam fatalno zaljubio u curu koja se bavila modelingom i preko noći završio u Milanu."
Na milanskom Sveučilištu Bocconi magistrirao je financije i proživio jedan od najromantičnijih perioda života...
"Obožavam Milano. Tamo sam proveo možda najljepše godine. Upoznao nevjerojatne ljude. Bio sam u ljubavnoj ekstazi. Upijao njihov osjećaj za ljepotu. Njihovu božansku hranu. Trenirao košarku u Bergamu. Sve je bilo malo preidilično za moj turbulentni život. Dok nije stigao poziv iz Beča za posao u financijama. I samom mi je ponekad teško pratiti scenarij svog nomadskog života. Proveo sam godinu dana u Beču u nekom korporativnom biznis filmu investicijskog bankara koji mi nije imao previše smisla. Veza se u međuvremenu raspala. Uslijedio je novi poziv iz Londona gdje dobivam još bolju poziciju u banci. Oko mene su svi ekstatično sretni, a ja bih najradije iskočio iz kože. Ranjen od prekida ljubavne veze. Ispuhan od besmisla tog corporate života. Godinu dana samo sam plakao."
Gluma, gluma, gluma...
Odmah nakon diplome producirao je svoj prvi kratki film, psihološku dramu "9th Session" u kojoj glumi lik pacijenta na seansi kod psihijatrice. Glumio je i u filmovima "Ana", "Faraway" i "Omnibus 9". Utjelovio je glumca Seana Conneryja u dokumentarcu o njegovu životu. Producirala ga je britanska postaja ITV u Velikoj Britaniji i SAD-u. Snimio je i triler "97 Minutes", o spašavanju putnika u avionu koji je otela teroristička skupina i kojem zbog nedostatka goriva prijeti rušenje u 97 minuta. Režirao ga je Finac Timo Vuorensola, a uz Davora, koji tumači lik agenta Marka, uloge imaju i glumačke zvijezde Alec Baldwin i Jonathan Rhys Meyers. Trenutno surađuje na razvijanju scenarija za čak tri filma - dva kriminalistička i ratnu dramu - a uz to ih producira i u njima glumi. Riječ je o stranim produkcijama, no jedan će se film možda snimati i u Hrvatskoj. Najveći mu je san razvijati i producirati povijesne priče i biografije inspirativnih ljudi...
"Gluma je centar mojeg svijeta. Sve se vrti oko nje. U međuvremenu sam pokrenuo tri, na početku prilično uspješna biznisa no s vremenom je nestala volja za daljnjim razvojem. Od najma luksuznih vila na Jadranu za strance do uređenja luksuznih prostora i hotela za rusko tržište. Krenuo sam žestoko u tu priču, pronašao partnere u Rusiji. Bilo je jako puno posla i potrošio sam se. Rat na Krimu zaustavlja sve. I nakon svakog takvog kraja u meni jedino ne nestaje želja za glumom, glumom, glumom."
Davorovo božanstvo njegov je unutrašnji osjećaj. Posljednjih nekoliko godina bezuvjetno se prepušta samo tom unutarnjem glasu...
"Ignoriram inner judgea iako me fino napada i često organizira show u mojoj glavi. A moj inner judge je perfekcionist i vojskovođa. Mirnoća da slijedim to što mi je dano je moja terapija za to. Totalna neizvjesnost mi je napokon postala seksi. A bio sam u glavi godinama, ne u srcu. Koliko sam samo bio nestrpljiv."
Kaže da ima unutrašnji skener za ljude. Talent da ih čuje. Potrebu pomoći i inspirirati okolinu...
"U meni je već dugo botanika relaksiranosti, ali demoni ipak ne spavaju. Nestrpljivost me i dalje zna progoniti. Želja za dominacijom i moći još je prisutna. Još uvijek mogu biti grub. Sitničav. Ne želim vidjeti veću sliku."
On je kameleon s nekoliko identiteta. Ne znam postoji li sport koji nije konzumirao...
"Probao sam sve u životu da bih došao do glume. Od stolnog tenisa do gimnastike. Od plivanja do kickboxinga. Jahanje. Plivanje. Kitesurfing. Penjanje. Pjevanje. Sviranje klavira. Govorim sedam jezika. Luđački sam radoznao. Opsesija mi je izučavanje naglasaka. Jedino je gluma ostala konstanta. I dugo sam čekao tu jasnoću."
O ljubavi...
U svojoj strastvenoj aferi sa životom okusio je i brak. Zaljubio se u britansko-američku manekenku koja je zbog njega došla studirati u Zagreb...
"Nakon godinu dana braka sporazumno smo se rastali. Poslije razvoda, prije šest godina, napokon sam si dopustio biti ranjiv. Od tada počinje apokaliptična transformacija u meni. Porazbijao sam sve iluzije na komadiće. Sve ideje o sebi. Sve nametnute sličice. Vratio sam se u Zagreb i odlučio da šest mjeseci neću raditi ništa. Morao sam se raspasti da bih se ponovno izgradio. Išao sam na meditacije, razne terapije, od obiteljskih konstelacija do reflexion terapije, klasične psihoterapije, ayahuasce. I tako počinje moj novi put. Razvila mi se ženska polovica bića. Pustio sam žensku energiju poput plina. Kako je samo strašno moćna. Mirnu snagu. Snagu vjere. Vjere u druge. I osjetio gotovo animalnu izdržljivost. Mislim da to sve žene nose u sebi."
Davor himself...
Njegov mirni dan bez obveza ne isključuje kretanje jer mu tijelo pamti sport i akciju.
"Obično ga započinjem treningom plivanja, gimnastike i joge. Dobra masaža i topla kupka. Obožavam si napraviti toplu čokoladu. Čitati. Svirati klavir. I imati neki stvarni susret razmjene s prijateljima uz čaj i dobru glazbu. To je dan koji me puni."
Usuđuje se željeti. Želio bi glumiti u povijesnim filmovima. Biografijama ljudi koji brutalno inspiriraju...
"Povijest mi izaziva ogromnu strast. Tako seciram čovječanstvo. Jamesa Bonda bih volio utjeloviti jer ga na neki način osjećam kao dio sebe. I u produkcijskom smislu bih volio biti dio takvih projekata. Obitelj. Djeca. Pravi community. To je moja vizija budućnosti. A najviše me veseli rad s djecom i podržavam nekoliko organizacija koje se bave njima."
Izvlačim iz njega najveće filmske inspiracije...
"Forrest Gump. To je moj najdraži film iz puno razloga. Zadnja scena kad se ne zna je li život sudbina ili lebdimo na vjetru. Vjerojatno jedno i drugo. To je i moj zaključak kroz sve ove godine i kroz sve puteve koje sam probio. Neshvaćen, neprihvaćen u zajednici ili sam se barem tako osjećao. Pronalazio sam ja svoje kanale koji su mnogima bili čudni. Daniel Day Lewis moj je neprikosnoveni glumački heroj. Pogotovo u Gangs of New York. Ta scenografija. Kamera. Atmosfera. Luda tenzija. Sve je spojeno u tome. I Christian Bale je nevjerojatno moćan."
Priznaje mi da je kroz život zaglibio u perfekcionizam. Tog se tereta nije lako riješiti u suvremeno doba. On je ručnu ipak spustio i rekao zbogom kontroli...
"Zastrašujuće je doba ekstrema. U hipnozi smo zrcaljenja prema vanjskom svijetu. Cijena su novac i fizički izgled. Tu u poklon-paketu dolaze estetske operacije i opsesije pomlađivanjem. Sve bi to ipak trebalo doći iznutra. Iznutra je pravo pomlađivanje. Sve ostalo je giljotina autentičnosti. To je valjda lakši put za ljude. Meni nema ljepše od prirodnog. Prirodna žena. Prirodan muškarac. U jednom trenutku sam si dopustio da ne trebam izgledati savršeno. Da ne trebam biti savršen. Da ne trebam sve znati. I zanimljivo je da su mi s tim otpuštanjem postali najzanimljiviji baš oni neformalniji i neorganiziraniji ljudi."
Sloboda je za njega skidanje svih maski. Raskrinkavanje strahova. Unutarnja snaga kao radar za kretanje. Težak je to i bolan put. Možda i nedostižan, ali tvrdi da se isplati probati...
"Dovoljno je što postojimo. Ako postoji neka misija - onda bi to za mene bila inspiracija. Vlastita. I za druge. Bacanje u snove. Vjerujem u promatranje. Ne vjerujem u zaključke. Tako možemo najbrže vidjeti tko smo mi i tko su drugi. Tu nestaje svaka iluzija da smo odvojeni ili da smo bolji i lošiji."
Slažemo se da je spiritualnost trenutno in. Self help i biti produhovljen najveći su trendovi. A puno je tu zamki...
"Danas je sve fake. Gotovo je nemoguće naći autentičnost. I smiješni smo ako mislimo da možemo išta više od biti i promatrati. Izložiti se ranjenim stanjima. Ispljunuti bolne stvari. To je put prema transformaciji. A bez raspadanja nema života. Takvo je barem moje iskustvo.
Jung kaže da se najveća tama u nama prikazuje i vani. Svi demoni iznutra se manifestiraju u svijetu. Individualno i kolektivno. Sve se preispituje. Sve se preanalizira. Testiraju nam se zadnje granice. Tehnologija je sve potencirala. Ne vidim to nužno kao loše. Možda je baš potrebno za kolektivni razvoj. Moguće je istrebljenje ljudske rase do neke nove inteligencije. Možda čak i samo istrebljenje bez cilja. Ipak vjerujem Svemiru. Što god bude - da treba biti. Pouka je iz povijesti da smo već puno puta bili pred katastrofama, a scenariji su se odigrali tako da ipak preživimo."