Dea Botica je magistrirala fotografiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Izlagala je na nekoliko skupnih i tri samostalne izložbe u Hrvatskoj i inozemstvu. U njezinom umjetničkom radu fotografiju koristi kao medij za istraživanje tema poput svakodnevnog, identiteta, obitelji i tradicije. Razgovarali smo o procesu rada, što njezina fotografija želi komunicirati, što je preko kamere ponajviše naučila o ljudima, i o drugim temama.
Svoj dosadašnji fotografski rad bih opisala kao..
- Duboko osoban i intiman, estetizirani prikaz svakodnevice, okupiran temama o kojima svakodnevno promišljam.
Što želim ili mislim da želim da moja fotografija komunicira?
- Osobnim temama u mediju fotografije nastojim dekodirati vlastita iskustva i prevesti ih u univerzalni jezik razumljiv široj publici. O tome koliko sam uistinu uspješna u prevođenju, krajnji sud donose gledatelji.
Fotografsko istraživanje za mene znači...
- Dugotrajan i spor proces, mentalno i fizičko stanje u kojem sam potpuno posvećena fotografskom radu i njegovom finalnom obliku.Taj nelinearni proces, zna biti vrlo iscrpljujući, ali nosi jedinstvene osjećaje ushićenosti koje vežem jedino za kreativne procese.
Što ste preko kamere ponajviše naučili o ljudima?
- Naučila sam koliko se može razlikovati naša percepcija osobe od njezine vlastite percepcije sebe same. Grubo rečeno, kakva god fotografija bila ipak je najvažnije kako ljudi "ispadnu". Šalu na stranu, voljela bih kada bi se percepcija fotografije proširila dalje od uvriježenih mišljenja, jer fotografija kao medij izražavanja, može biti puno kompleksnija doli pukog okidanja.
O sebi kao "psihologu – dizajneru - storytelleru" kao zamišljenim funkcijama koje fotograf usput obnaša u svom procesu?
- Uočila sam sklonost ka perfekcionizmu koja nije prisutna u niti jednoj drugoj sferi osobnog života. Hoću reći, kuća mi može biti u neredu, ali zadatke u kreativnom smislu peglam dok nisam u potpunosti zadovoljna krajnjim rezultatom. Da stvar bude bolja, tada nastupa moja nesigurnost i neodlučnost, i onda ti procesi znaju trajati u nedogled. U vizualnom smislu, shvatila sam da imam određeni vizualni kod koji se s vremenom nadograđuje, uostalom kao što se i sama razvijam na osobnoj, ali i profesionalnoj razini. Ono što tek trebam naučiti je kako voditi vlastiti obrt koji sam pokrenula u jeku pandemije koronavirusa.
Kakav je odnos prema fotografijama koje predstavljaju, prenose ili "samo" simboliziraju nasilje?
- Smatram da je od gledanja do razumijevanja dug put. Poimanje je uvijek u opasnosti da ostane isključivo na gledanju, pogotovo u doba zasićenosti slikama. Postavlja se pitanje koliko i na koji način te nove spoznaje nastale posredstvom fotografije mijenjaju naše djelovanje u stvarnosti. Također, ne smijemo zaboraviti da je fotografija autonomni isječak vremena i prostora, i da je njena interpretacija podložna promjeni ukoliko se nađe u drugom kontekstu.
Koja je uloga autoportreta u današnjoj hipermedijskoj realnosti koju živimo – prvenstveno mislim na Facebook i Instagram?
- Autoportreti uistinu nisu moje područje, jedino ako pritom mislimo na imaginarne autoportrete u fotografiji mrtve prirode. Selfie, apdejtane inačice autoportreta, još manje. Mislim da je granica autoportreta i selfija u kontekstu prikaza sebe na društvenim mrežama u općoj svijesti potpuno zamagljena. Pa ipak, potrebno se zapitati u kojoj mjeri se radi o samopoimanju i propitivanju vlastitog ja koje je u u osnovi autoportreta, a u kojoj mjeri se radi o konstrukciji vlastite slike koju predstavljamo pred drugima u virtualnoj stvarnosti.
"Trendi fotografija", odnosno kada je ona umjetnička? Tko su arbitri umjetničkog?
- Trendi fotografija trebala bi označavati fotografiju koja slijedi nestalne popularne pojave u trenutku u kojem nastaje. Kada prođe njezino vrijeme, nju zamjenjuju drugi trendovi. Umjetnička fotografija s druge strane, može pratiti aktualnu tematiku, bilježiti određeni trend no treba trajati u vremenu. Sud donose kritičari, kustosi, institucije i drugi, no jednako važnu ulogu ima i svaki pojedini gledatelj.
